Hoće li kupovina protivraketnog sistema približiti Tursku Rusiji?

Sporazum o kupovini sistema S-400, po svojoj prirodi, bi značio daleko više od kupovine tenka ili helikoptera (Reuters)

Nedavno su vrhovni turski autoriteti izrazili zvanično zanimanje za kupovinu naprednog protivavionskog i protivraketnog sistema S-400 od Ruske Federacije. Nastojanja Turske da poboljša svoje defanzivne strateške vojne sposobnosti nisu novost. Već nekoliko godina Turska želi imati vlastiti protivraketni sistem dugog dometa, budući da se trenutno oslanja na NATO-ove balističke rakete.

Ankara je 2013. dodijelila tender kineskoj kompaniji za nabavku protivraketnog sistema, što je naišlo na oštru reakciju njenih NATO saveznika i sporazum vrijedan 3,4 milijarde dolara morao je biti otkazan. Drugi ponuđači u to vrijeme bili su SAD sa sistemom Partiot i francusko-talijanski konzorcij sa varijantom SAMP/T Aster-30 Block-1. Znalo se da je Rusija bila zainteresovana za tender, ali nije ušla u uži izbor.

Ovaj put, usred napetih tursko-evropskih odnosa i sa još nejasnim američkim planom za Siriju, izgleda vjerovatnije da će Ankara odabrati ovaj sporazum izvan NATO-a o kupovini oružja od Moskve.

Kako će Turska profitirati

Sporazum o kupovini sistema S-400, po svojoj prirodi, bi značio daleko više od kupovine tenka ili helikoptera. S-400 je prije svega sistem defanzivnog strateškog oružja. Drugim riječima, primarni cilj takve nabavke bila bi kontrola turskog zračnog prostora, pa čak i izbacivanje nekih defanzivnih projektila u svrhu odvraćanja napada van turskih granica, kao i zaštita ključne turske nacionalne infrastrukture i glavnih ekonomskih, vojnih i vladinih zgrada iz zraka i od raketa.

Nadalje, u slučaju šireg tehnološkog transfera, Ankara će steći važnu vještinu u širenju projektila, što je tražila i sa tenderom iz 2013. Osim tog, ovim bi se mogla dodatno poboljšati tursko-ruska odbrambena saradnja.

Za razliku od propalog sporazuma za sistem HQ-9 sa Kinom, ovaj put su turski zvaničnici dosta realističniji, i znaju da ukoliko ovaj sporazum sa Rusijom bude tekao kao što je planirano, sistem S-400 neće biti integrisan u arhitekturu protivraketne odbrane NATO-a. Ovakva perspektiva je realistična jer takva integracija ne bi bila čisto vojno-tehničko pitanje, već prije pitanje političke i sigurnosne odluke. Turski zvaničnici znaju da bi na ovaj način Moskva mogla dobiti pristup neprocjenjivim informacijama o ključnim sposobnostima NATO-a.

S vojne tačke gledišta, neprovođenje integracije u arhitekturu NATO-a bi označilo neke probleme. Protivraketna odbrana je komplikovana misija koja zahtijeva naprednu mrežu sistema komande i kontrole, zatim senzornih i obavještajnih sistema te sistema za osvajanje meta i za nadziranje.

Izgleda da Ankara primjenjuje dvostruku strategiju planiranja odbrane zadržavanjem ključne uloge u NATO-ovim nastojanjima odbrane od balističkih projektila kroz postavljanje radara za rano upozoravanje u Kureciku, dok istovremeno provodi svoj nacionalni plan sa fleksibilnijim opcijama premještaja tehnologije. Iako bi takva perspektiva mogla biti postignuta, to bi bio značajan teret za tursku diplomatiju i ekonomiju odbrane.

Tehnički, ne postoji pravilo u NATO-u kojim se zabranjuje članicama da kupuju rusko oružje, i postoje države članice koje ga trenutno imaju. Iako se rusko strateško oružje u arsenalima država članica NATO-a čini problematičnim za koherentnost saveza, moglo bi biti loše i za Rusiju.

Poznato je da je tokom ranijih vježbi NATO koristio ruske sisteme S-300 od Slovačke, i Grčka je u sklopu testnih operacija ispalila rakete S-300 iz NATO-ovog postrojenja za ispaljivanje raketa na Kreti prije nekoliko godina. Prema tome, to bi bio veliki hendikep za Moskvu ukoliko Turska odluči dati svoj budući sistem S-400 i povezane radare za vježbe NATO-a u budućnosti jer će na taj način dati Savezu pristup ruskoj tehnologiji i načinu na koji ona funkcioniše.

Problem za NATO

Međutim, neki dogovori o saradnji između članica NATO-a i Moskve su otkazani nakon krize u Ukrajini, a posebno nakon pripajanja Krima. Najvažniji je bio otkazivanje sporazuma između Francuske i Rusije koji je uključivao amfibijski ratni brod. Ovaj unosni ugovor bio je o prodaji dva francuska nosača aviona klase Mistral vrijedna više od milijardu dolara.

Da je Mistral prodat, Moskva bi stekla značajne kapacitete na vodi. Da ovaj sporazum nije otkazan, možda bismo danas pričali o „ruskim Mistralima“ stacioniranim u blizini obale Latakije u Siriji. Pa ipak, uzevši u obzir reakcije svojih saveznika iz NATO-a, Pariz je otkazao ovaj sporazum 2015. i onda je Egipat kupio ove brodove.

Geopolitički gledano, da bilo koja država članica NATO-a kupi moderno rusko oružje, to bi bilo problematično. Ako je ta država Turska, koja graniči s Bliskim istokom, Kavkazom, Crnim i Sredozemnim morem i vodi prekograničnu kampanju protiv terorizma u Siriji, to bi bilo još ozbiljnije pitanje zbog njene posebne uloge nacije koja je u centru brojnih savremenih sigurnosnih izazova.

Turska je možda blizu da postane jedan od nekoliko rukovalaca sistemom S-400, što bi također bilo značajno. Nadalje, finaliziranje takvog sporazuma sa članicom NATO-a, predstavljalo bi jedno od najozbiljnijih postignuća ruske odbrambene industrije.

U političkom smislu, ovaj sporazum je sasvim sigurno neugodna novost za Savez, ali takva je i činjenica da je predsjednik Donald Trump nazvao NATO „zastarjelim“. Nadalje, opcije s kojima bi NATO bio zadovoljan nisu ispunile zahtjeve Turske. Ponuda američkog Patriota nije uključivala transfer tehnologije, a evropski Aster-30 nije odgovarao turskom tehnološkom transferu i očekivanjima u vezi koproizvodnje.

Budućnost tursko-ruskih odnosa

U ovom stadiju, najvažnije ograničenje za napredak tursko-ruske odbrambene saradnje ne bi bili prigovori NATO-a, već prirodne geopolitičke nesuglasice između Ankare i Moskve.

Bez sumnje, Turska i Rusija su vezane svojim geopolitičkim imperativima koji nisu bili kompatibilni kroz historiju. Ova gorka istina je nedavno izašla na vidjelo u bliskim odnosima Moskve sa grupama PYD/YPG u Siriji, koji predstavljaju značajnu prijetnju po nacionalnu sigurnost za Tursku zbog njihove povezanosti sa terorističkom organizacijom PKK.

Isto tako, novi talas vojne eskalacije između Azerbejdžana i Armenije lagano bi mogao uvući Ankaru i Moskvu u sukob. Ili, u slučaju pokušaja sirijskog režima da napreduje u Raqqi sa elementima YPG-a sa ruskom podrškom, takav bi potez mogao pokrenuti nove tenzije.

Sveukupno, tursko-rusko približavanje pragmatično proizilazi iz napetih odnosa Ankare sa Zapadom. Sve i ako sporazum o kupoprodaji sistema S-400 bude zaključen, tursko-ruske veze se neće značajno poboljšati. Korijeni njihovog geopolitičkog rivalstva su dovoljno duboki pa vojni sporazum ne bi značajno promijenio trenutne klimave odnose između dvije države.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera