Turske opcije u Siriji nakon Al-Baba

'Turska pokazuje sve veću želju za koordinacijom s Washingtonom, pogotovo kad je riječ o Raqqi i Manbiju', piše autor (AP)
'Turska pokazuje sve veću želju za koordinacijom s Washingtonom, pogotovo kad je riječ o Raqqi i Manbiju', piše autor (AP)

Piše: Said Haj

Generalštab turske vojske proglasio je 24. februara – zajedno sa Slobodnom sirijskom vojskom – potpuno preuzimanje kontrole nad strateškim sirijskim gradom Al-Babom nakon punih šest mjeseci od početka operacije “Štit Eufrata”.

Ovo saopćenje dolazi u veoma osjetljivo vrijeme: preduhitreno je saopćenje američkog predsjednika Donalda Trumpa o planu njegove države u vezi sa bitkom za Raqqu i vremenski se poklapa s pregovorima u Ženevi, što otvara vrata pitanjima o narednim koracima različitih strana, ne samo Turske.     

Šahovska tabla

Turska je započela operaciju “Štit Eufrata” 24. augusta 2016. godine. U prvim danima uspješno su okončane prva i druga faza operacije, kada su osvojeni gradovi Jarabulus i Al-Rai.

U trećoj fazi, koja se tiče osvajanja grada Al-Baba, dolazi do kašnjenja s početkom i završetkom iz nekoliko razloga. Najvažniji su udaljenost ovog grada od turske granice, veliki broj stanovnika na tom području, različiti izazovi na terenu i u logistici te grčevita odbrana grupe Islamska država Iraka i Levant (ISIL).    

Kad je Turska preuzela kontrolu nad Al-Babom, pažnja je odmah usmjerena i na Manbij i Raqqu, što je dovelo do brzih pomaka na terenu u ovom pravcu. Jedan dio snaga sirijskog režima počinje napredovati u okolini Al-Baba kako bi se presjekao put pred borcima operacije “Štit Eufrata” s južne strane prema Raqqi, dok drugi dio ovih snaga napreduje prema Manbiju.

To znači da za dolazak turskih snaga do Raqqe, a s njima i Slobodne sirijske vojske, postoje dva scenarija: dogovor sa sirijskim režimom (posredstvom Rusije) ili sukob s njime. Također, režimske snage mogle bi stići do Manbija prije Turske, što bi uveliko zakompliciralo turske računice.   

Daljnji razvoj situacije ne zavisi samo od dešavanja na terenu već i od političkih stavova i njihovog utjecaja na ta dešavanja. Budući da je Ankara stigla do Al-Baba, ruska zračna podrška više joj nije prijeko potrebna.

Što se tiče narednih koraka, Turska pokazuje sve veću želju za koordinacijom s Washingtonom, pogotovo kad je riječ o Raqqi i Manbiju, gdje glavnu riječ ima Amerika, a ne Rusija.    

Telefonski razgovor između Donalda Trumpa i Recepa Tayyipa Erdoğana, kao i pozitivna turska retorika o američkoj administraciji i potrebi da se sarađuje s njom u Siriji nagnali su Moskvu da “greškom bombardira” turske snage u okolini Al-Baba. Osim toga, u posljednje vrijeme teško je i zamisliti bilo kakve pomake vladinih snaga na terenu bez koordinacije s Moskvom.

Turska je primila u posjetu predsjednika Iračkog Kurdistana Massouda Barzanija kako bi uskladili svoje stavove i razmatrali pitanje bilateralnih odnosa i “borbe protiv terorizma”. Barzani je u posljednje vrijeme bliži koaliciji i koordinaciji s Ankarom nego sa drugim kurdskim frakcijama ili centralnom vladom u Bagdadu.

Susret poput ovog – baš u ovom tajmingu – odražava se na bitku koja se vodi u Mosulu i predstojeću bitku za Raqqu.

Tom prilikom Turska je razgovarala sa Barzanijem o tome kako osigurati dolazak hiljada boraca pešmergi na sjever Sirije. Riječ je o kurdskim grupama koje su osnovane i obučene uz podršku obiju strana. Amerika se i dalje protivi njihovom prebacivanju na sjever Sirije u strahu da bi se mogle sukobiti s Kurdskom demokratskom unijom (PYD).

I pored toga što naglašavaju značaj turske uloge u Siriji, preciznije, u bici za Raqqu, Sjedinjene Američke Države poslale su oklopna vozila i teško naoružanje Sirijskim demokratskim snagama nakon Trumpovog dolaska u Bijelu kuću, što daje negativne signale Ankari.

Također, čini se da su stvari u posljednje vrijeme uznapredovale u kvazikoordinaciju između Amerike i Rusije u suprotstavljanju turskim planovima. “Vojno vijeće” Manbija saopćilo je da predaje nekoliko sela na periferiji grada snagama sirijskog režima.   

Između Manbija i Raqqe

Turski prioritet u Siriji i dalje je spriječiti uspostavljanje političkog entiteta oružanih kurdskih frakcija na sjeveru zemlje, zbog njihove veze s Kurdistanskom radničkom partijom (PKK) te potencijalnih negativnih utjecaja na unutrašnje kurdsko pitanje. 

Osvajanje grada Al-Baba bio je udar za kurdski politički projekt na sjeveru Sirije u smislu da se tako onemogućava povezivanje kurdskih kantona koje kontroliraju te frakcije. Iz toga se može zaključiti koliki je strateški značaj grada Manbija za Tursku.

U skladu sa garancijama koje je Amerika dala Turskoj, Sirijske demokratske snage (SDF), u čijem se sastavu uglavnom bore Kurdi, trebale su se povući istočno od Eufrata nakon oslobađanja grada od ISIL-a. Međutim, to se nije dogodilo.

Američke izjave promijenile su se iz ranijeg uvjeravanja u trenutno upozoravanje Turske. Komandant američke Centralne komande (CENTCOM) Joseph Votel izrazio je zabrinutost da bi ulazak turskih snaga u Manbij mogao opstruirati rad koalicije protiv ISIL-a.

Nasuprot tome, izjava turskog ministra vanjskih poslova Mevlüta Çavuşoğlua o spremnosti njegove države da bombardira kurdske Jedinice narodne zaštite (YPG) – ako se ne povuku iz Manbija – ukazuje na skori pokret Turske.

To bi mogao biti i pokušaj da se osjeti puls Washingtona i njegova moguća reakcija (ministar je kazao kako bavljenje njegove države pitanjem terorista ne treba naštetiti odnosima s ovom zemljom). Možda su ove izjave odraz razočarenja Ankare zbog mogućnosti da neće učestvovati u oslobađanju Raqqe.

Imajući u vidu da Washington insistira na učešću YPG-a i/ili SDF-a u osvajanju Raqqe, neučestvovanje Turske u ovim akcijama usmjerit će je prema Manbiju kako bi protjerala kurdske frakcije iz tog grada ili izvršila veći pritisak na Washington, a možda i ostvarila oba ova cilja. To bi moglo staviti turski odnos s Amerikom pred novi ispit u vrijeme Trumpove administracije.  

Bitka za Raqqu najvažnija je bitka u Siriji strateški gledano s obzirom na to da je to glavno ISIL-ovo uporište u ovoj državi, pogotovo ako se uzme u obzir da se vremenski poklapa s napredovanjem u oslobađanju Mosula, ISIL-ovog uporišta u Iraku. Iako je vojni ishod odranije poznat, bez obzira na to koliko to vremena bude iziskivalo, političke računice izgledaju dosta značajnije i prioritetnije od omjera snaga na terenu.

Jednostavna logika kaže da će onaj ko bude učestvovao u ovoj borbi imati ulogu u oblikovanju budućnosti Sirije, zbog čega je kod kurdskih frakcija prisutna snažna želja za učešćem. 

Što se tiče Turske, ova država pokazuje svoju želju za učešćem u oslobađanju Raqqe zbog borbe protiv ISIL-a te kako bi se onemogućilo učešće kurdskih frakcija. Turska, također, pokušava ponuditi Washingtonu Slobodnu sirijsku vojsku kao alternativu za kurdske jedinice zato što su ove snage sirijske opozicije već položile test u operaciji “Štit Eufrata” i potvrdile svoju efikasnost. Osim njih, tu su još i pešmerge, koje mogu razbiti monopol zastupanja Kurda, za koji PYD i njene formacije tvrde da ga imaju.

Ankara ima jake adute u svojim rukama, kao što su vojna baza Incirlik, zajednička granica sa Sirijom, utjecaj na sirijsku opoziciju i vojno prisustvo na sirijskoj teritoriji, što otežava mogućnost Americi da je ignorira. Zbog toga američki planovi – koji još nisu jasno obznanjeni – nastoje uključiti Tursku i kurdske frakcije zajedno u borbu za osvajanje Raqqe.

Kurdi i političko rješenje

U ambijentu američkog insistiranja na učešću kurdskih frakcija i činjenice da Turska ne odustaje od uvjeta da se ovim snagama zabrani učešće, pronalazak srednjeg rješenja koje bi jamčilo učešće obiju strana još se ne čini kao nešto moguće. Međutim, nije isključeno da bi se to moglo dogoditi u narednom periodu ako tlo bude pogodno.

Bitka za Raqqu vrlo je slična bici za Mosul, i to na više načina, prije svega zbog značaja ovog grada, zatim zbog činjenice da se ISIL zabarikadirao u njemu, velikog broja stanovnika, logističkih poteškoća, prirode regiona, težine bitke, vremenskog okvira te potrebe da se uključe različite snage, bez obzira na njihove dijametralno suprotne ciljeve i različita politička usmjerenja.  

Rješenje bi trebalo biti slično scenariju iz Mosula, gdje bi Washington vodio operacije i koordinirao između različitih strana. Pritom bi trebao paziti da Kurdi (poput Narodne mobilizacije u Mosulu) ne uđu u sami centar grada nego da ostanu na njegovim rubovima, čuvaju granice i pružaju logističku podršku. Također, Turskoj se ne treba dati glavna uloga u ovim dešavanjima. 

Čak i da Ankara prihvati rješenje poput ovog, kako ne bi ostala potpuno isključena iz ove jednačine, PYD bi trebao ponuditi nešto čime bi potvrdio svoje dobre namjere i umirio Tursku. Federalni i/ili separatistički projekt PYD-a u Siriji nije opasnost samo za Tursku nego i za budućnost Sirije, prvenstveno zbog toga što ovaj projekt dolazi jednostrano i snagom oružja prije pokušaja da se pronađe političko rješenje za pregovaračkim stolom uz saglasnost ostalih strana. 

Ako PYD odstupi od nametanja ovog projekta kao obaveze i pristane na ono što je postignuto tokom pregovora kroz rješenje kojim bi se očuvalo jedinstvo sirijske teritorije, možda bi bilo moguće doći do kompromisnog rješenja s Ankarom. Turska radi na sprečavanju realizacije ovog projekta, ali ne gaji iskonsko neprijateljstvo prema Kurdima kao ključnoj komponenti u Siriji i regionu, što dokazuje turska otvorenost prema mnogim drugim kurdskim stranama.     

Ankara je svjesna teškoće izuzimanja kurdskih frakcija iz političkog rješenja u Siriji, kao i drugih strana, pogotovo u svjetlu podrške koju im Washington i Moskva podjednako pružaju. Ove dvije države ne smatraju PYD i njihovo oružano krilo “Jedinice za zaštitu naroda” YPG terorističkim organizacijama, kao što to čini Ankara.

Prema tome, Ankara pokušava, koliko god je to moguće, minimizirati utjecaj PYD-a i oslabiti njegovu ulogu u budućnosti osporavanjem tvrdnji da su oni predstavnici kurdskog naroda (pružanjem podrške kurdskom Nacionalnom savjetu i pešmergama). Također, radi na razbijanju njihovog monopola na status lokalnih igrača u borbi protiv ISIL-a (kroz saradnju sa Slobodnom sirijskom vojskom), sprečava kopnenu vezu između kurdskih kantona te nastoji protjerati ove snage s područja s većinski arapskim stanovništvom, poput Manbija.

S približavanjem šeste godišnjice od pokretanja sirijske revolucije Sirija se pretvara u arenu međunarodnih i regionalnih sukoba nedefiniranih kontura i jake konkurencije između različitih strana i njihovih interesa. Još je teško sa sigurnošću govoriti o ishodu revolucije, posebno zbog nedefiniranog stava Amerike sve do trenutka pisanja ovih redova. Što je najvažnije od svega, razlozi koji su doveli do pokretanja revolucije i dalje su prisutni; ugnjetavanje, ubijanje, korupcija i ostalo još su na sceni. Štaviše, prisutniji su sada nego ikad ranije zbog nagomilavanja nepravde i traženja osvete. Došlo je do polarizacije u društvu, a zidove su podigli krvoprolića i mržnja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO