Kriminalci na vojnoj vježbi

Navijači
Policija je od 2009. godine podnijela preko 100 krivičnih prijava protiv navijačkih grupa (Reuters)

Vojni sindikat Srbije u ponedeljak, 6. februara, podneo je Republičkom javnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv brigadnog generala V.Z. i potpukovnika N.D. zbog osnovane sumnje da su zloupotrebili službeni položaj da bi pribavili protivpravnu imovinsku korist u iznosu većem od milion dinara (8.000 evra).

Osim toga, prijavljenima se stavlja na teret “da su od februara do juna 2016. licima iz kriminogene sredine, javnosti poznatim kao Vučko, Sale Mutavi i Velja Nevolja, kao i drugim licima koji nisu pripadnici VS, omogućili da van radnog vremena koriste strelište, naoružanje i municiju VS kako bi uvežbavali gađanje iz vatrenog oružja”.

Pod osebujnim nadimcima kriju se vođe takozvanih navijača. Nenad Vučković Vučko bio je neko vreme član Skupštine FK Partizan kao vođa navijača, do prošlog leta bio je uposlenik Vojske Srbije, a onda je prešao u Žandarmeriju. Sale Mutavi, ličnoj karti poznat i kao Aleksandar Stanković, bio je vođa navijača Crvene Zvezde, potom je prešao u tabor Partizana, usput je osuđen za trgovinu drogom ali je neznano kako je pušten da živi i diluje na slobodi, da bi karijeru i život završio prošle godine, u oktobru, kada je ubijen u pucnjavi u Beogradu.

Velja Nevolja, izvodu iz matične knjige rođenih poznat i kao Veljko Belivuk, jedan je od vođa Partizanove grupe navijača Janjičari, a organi gonjenja ga znaju od ranije po nasilničkom ponašanju, za šta je i osuđen na godinu dana kućnog zatvora.

Prošle subote je uhapšen pod sumnjom da je povezan sa ubistvom Vlastimira Miloševića koji je izrešetan “škorpionom” 30. januara u centru Beograda, u Ulici 27. marta. Što bi rekao Danil Harms, sve dobri ljudi, ali im se ne da da čvrsto stoje na zemlji.

Tihovanje načelnika Generalštaba

Ministarstvo odbrane se oglasilo povodom prijave i saopštilo da će maksimalno sarađivati sa nadležnim organima u utvrđivanju istine, postavljujući nekoj neodređenoj instanci pitanje zašto se do sada ćutalo o navodnim zloupotrebama.

Reagovala je i Vojska Srbije, brzinom metka, da bi saopštila kako je proverom utvrđeno da nije bilo zloupotrebe položaja niti pribavljanja protivpravne koristi, a usput su zašli i na teren Republičkog tužilaštva tvrdnjom da Vojni sindikat nije dostavio nikakve dokaze za svoje optužbe.

U uzvratnom saopštenju Sindikat je lepo objasnio da se dokazi ne dostavljaju strani u sporu, već Tužilaštvu. Kakve je provere Vojska Srbije obavila i kako su došli do zaključka da dokazi ne postoje, i to sve za ciglo jedan dan – ostaje obavijeno velom izmaglice, ako nije u pitanju neka vojna tajna.

Predsednik Vojnog sindikata Novica Antić još u novembru prošle godina obavestio je načelnika Generalštaba Ljubišu Dikovića da mu se po strelištima šetkaju kriminalci, ali načelnik do dana današnjeg nije našao za shodno da nešto učini tim povodom.

O čitavom slučaju ranije je obaveštena i Vojna policija, ali ni njima nije smetalo što kriminalci na vojnom strelištu uvežbavaju precizno gađanje, da bi bili što efikasniji u uličnim obračunima. Toliko o narečenom ćutanju. Ministarstvo pravde bi moglo da se obavesti o detaljima tihovanja kod šefa institucije za koju je nadležno.

Navijačima sve dozvoljeno

Da bismo došli do pouzdanih zaključaka o vezama vojske i podzemlja treba sačekati rezultate istrage i eventualnog procesa, odnosno tako bi trebalo da bude. Međutim, poučeni prethodnim iskustvima, pitamo se da li će do nekakvih zaključaka uopšte doći.

Policija je od 2009. godine podnela preko 100 krivičnih prijava protiv navijačkih grupa, mahom za ubistva, trgovinu drogom, iznude i otmice, ali većina nikada nije procesuirana.

Od 2010. do 2015. godine policija je podnela prijave protiv 3075 osoba zbog nasilničkog ponašanja na sportskoj priredbi ili javnom skupu, a u Beogradu (gde se odvija najveći broj takvih dešavanja) osuđeno je tek 167 ljudi, i to većina na uslovne kazne.

A čak i kad budu osuđeni na ozbiljnije kazne, kao u slučaju Aleksandra Stankovića, nađe se neki volšeban način da osuđenik ne završi iza rešetaka.

Država kapitulirala pred huliganima

Očigledno je da takozvani navijači uživaju zaštitu određenih državnih struktura koje strogo vode računa da njihovi puleni ne završe na robiji zbog nekog tričavog ubistva, dilovanja droge i sličnih sitnica. Za stav države prema kriminalcima koji se predstavljaju kao navijači karakteristična je jedna izjava ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića.

Kada se prošlog oktobra povela rasprava o Nenadu Vučkoviću Vučku koji je istovremeno pripadnik Žandarmerije i vođa navijača, blizak osuđivanim kriminalcima, Stefanović se malo napravio lud rekavši: “Ne mislim da postoji krivično delo biti navijač ili vođa navijača”.

Ministar je, naravno, u pravu, samo što je ovde došlo do terminološke zbrke. Navijači – to su ljubitelji sporta koji navijaju za određeni klub ili reprezentaciju, a ljudi koji trguju drogom, ubijaju i iznuđuju novac su narkodileri, ubice i iznuđivači, dakle teški kriminalci.

Zanimanje “navijač” naprosto ne postoji,  a tako se tretira samo zato što narkodiler ili ukoljica ne zvuče društveno prihvatljivo, a i malo je kažnjivo po zakonu, bar teoretski. Stefanović ili ne ume ili ne sme da napravi ovu distinkciju.

Pre će biti da je u pitanju ovo drugo, jer je država Srbija zvanično kapitulirala pred kriminalcima u navijačkim grupama 24. maja 2016. godine. Tog dana je premijer Aleksandar Vučić izjavio da država nema snage za obračun sa huliganima, “zato što je potreban društveni konsenzus za neke stvari”.

To naprosto nije tačno, jer nije potrebno mnogo pameti da se zaključi kako većina građana Srbije ne želi ubice i narkodilere na slobodi, svejedno da li se dotični predstavljaju kao navijači, filatelisti, lovci na leptire ili Majka Tereza. Osim ako ponovo nije u pitanju terminološka zbrka, pa premijer pod društvenim konsenzusom podrazumeva opštu saglasnost između nekih političara, vojnih struktura, delova policije, službi bezbednosti i huliganima naklonjenih sudija.

Ima neka tajna veza

Čvrsta veza između huligana, vojske, policije i političara uspostavljena je još na početku ratova pre više od četvrt veka i nikada nije prekinuta. Ne treba zaboraviti da je Željko Ražnatović Arkan, pre nego što je postao vođa zločinačke paravojne bande “Tigrovi”, bio vođa navijača i kriminalac.

Samo što je tad bilo isplativije bavljenje ratnim, nego običnim kriminalom, a i državi su bili neophodni takvi kadrovi za obavljanje prljavih poslova.

Tokom ratova formirana je neformalna grupa moćnih pojedinaca i institucija koja je zavladala Srbijom, a koju profesor Nenad Dimitrijević naziva – Kartel. Tu su spadale “vladajuće partije, ‘opozicione’ partije, enormno bogati ‘kontroverzni biznismeni’, vojska, raznovrsne policijske formacije, mafija, Crkva i dvorski intelektualci”. Ako dodamo i neke medijske uposlenike, spisak će biti potpun.

Kartel je vremenom menjao članove, ali ne i strukturu, moć mu je opadala, ali je očigledno da i dalje drži pod kontrolom delove državnih institucija i tokova novca – što legalnih, što ilegalnih.

Cinik bi rekao da nema ničeg neobičnog u tome što su kriminalci vežbali gađanje na vojnom strelištu. Tu istu vojsku vodili su mnogo opasniji zločinci od sitne dilerske boranije, na primer Dragoljub Ojdanić ili Nebojša Pavković koji su u Hagu osuđeni na dugogodišnju robiju zbog ratnih zločina.

A ako je već isplivala priča o mafijašima koji koriste vojne resurse u kriminalne svrhe, zašto se vojska uopšte trudila da smišlja nekakve fiktivne provere i da troši reči na demantije?

To je opasno odstupanje od tradicionalne prakse koja nalaže da se sve neprijatne činjenice o vojsci proglase državnom tajnom. Zašto podatke o saradnji nekih uposlenika vojske s razbojnicima ne proglasiti vojnom tajnom čije bi otkrivanje “imalo posledice na odbrambene sposobnosti Vojske Srbije, ugrozilo odbranu zemlje, nacionalnu i javnu bezbednost”?

Navedeni reči nalaze se u tužbi Ministarstva odbrane protiv Poverenika za informacije od javnog značaja koji je Ministarstvu naložio da Fondu za humanitarno pravo dostavi podatke o angažovanju dvojice oficira tokom rata na Kosovu. Kad neki civili počnu da se mešaju u vojne stvari, onda militarci reaguju tužbama, uz obavezno pozivanje na svetost vojne i državne tajne, čija se tajnovitost određuje posve proizvoljno.

Na sreću, sada imaju posla sa “mangupima u svojim redovima”, a i stvar je došla do Republičkog tužilaštva, pa čitav slučaj neće moći lako da se zataška. Samo ako sudski organi budu imali hrabrosti da ispitaju slučaj do kraja. Politička volja, kao što smo videli, ne postoji.

Poslednja vest

Obračuni dilera na beogradskim ulicama ne prestaju. U naselju Braća Jerković u sredu je eksplodirao automobil narkodilera I.Ć. koji je zadobio teške povrede. Ne zna se još uvek ko je odgovoran za eksploziju, ali jedno je sigurno: pošto nije korišćeno vatreno oružje, krivac svakako nije trenirao veštinu dizanja vozila u vazduh na vojnim strelištima. Za vojne poligone na kojima se izvode vežbe sa minsko-eksplozivnim sredstvima ne garantujemo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera