Trump odlukom o Jerusalemu negira međunarodni konsenzus

Jerusalem je tokom cijelog 20. stoljeća bio promatran u statusu quo, piše autor (AFP)
Jerusalem je tokom cijelog 20. stoljeća bio promatran u statusu quo, piše autor (AFP)

Početkom ove godine je američki predsjednik Donald Trump najavio premještanje američkog veleposlanstva u Jeruzalem, nakon što uđe u Bijelu kuću. Izraelci su slavili što je ponovno došao na čelo Sjedinjenih Američkih Država čovjek blizak njihovim nazorima, ali su mjeseci prolazili a da se ništa nije dogodilo. Sada je radikalan zaokret američke politike ispunjen. Simbolično premještanje veleposlanstva dio je službenog priznavanja Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela, čime je Trump pokazao nemar prema stabilnosti Bliskog istoka. Pitanje Jeruzalema je ključno za izraelsko-palestinski mirovni put, jer Palestinci očekuju da Istočni Jeruzalem bude glavni grad njihove buduće države, a priznavanje Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela daleko umanjuje ove mogućnosti.

U očajnom potezu, Palestinci su otkazali prvi dolazak na božićno primanje na Capitol Hillu, u znaku krajnjeg gnušanja ovog poteza američkog predsjednika. Na ovo primanje trebali su doći diplomati palestinskog predstavničkog ureda u Washingtonu, kojemu je Trump prijetio zatvaranjem, nakon što je Palestinska oslobodilačka organizacija najavila tužbu Izraela na Međunarodnom kaznenom sudu zbog nezakonite izgradnje naselja na području Palestinske samouprave. Repovi te prijetnje se mogu prepoznati i u ovoj važnoj političkoj odluci Washingtona, koja može završiti potpunim prekidom svih mirovnih inicijativa.

Zatvaranje ureda PLO-a u Sjedinjenim Američkim Državama temelji se na zakonu koji je američki Kongres donio 1994. godine, ubrzo nakon povijesnog potpisivanja Sporazuma iz Osla između Izraela i PLO-a. Čak ni najgori pesimisti nisu očekivali kako će 23 godine kasnije ovaj ugovor biti od pomoći Izraelu za aneksiju čak 60 posto Zapadne obale (opisani kao Područje C), umjesto stvaranja palestinske države na istom mjestu. Malo tko je mogao i zamisliti da će se broj izraelskih naseobina na Zapadnoj obali učetverostručiti u tom vremenskom razdoblju. Tada je bilo oko 110.000 nezakonitih stanovnika, a sada ih ima preko 400.000, bez naznake smanjenja njihovog broja. Izrael se stoga boji Međunarodnog kaznenog suda zbog nesmetanog nastavka izgradnje ilegalnih naseobina, zbog postupanja svoje lokalne i regionalne uprave, koordiniranog pokušaja rušenja sela i nezakonitog istjerivanja Palestinaca iz Područja C, što sve zajedno čini snažna i jasna kršenja međunarodnog zakona. Izrael nema što odgovoriti na te argumente, osim možda da se ta pravila ne odnose na Tel Aviv.

Nedvosmislena politička poruka

Izrael, međutim, ima moćnog zaštitnika. Hoće li doista doći do preseljenja veleposlanstva i dalje je pitanje. Trump je odgodio preseljenje američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem za idućih šest mjeseci, što je potez koji su učinili svi predsjednici otkako je Kongres izglasao tu selidbu 1995. godine. Izraelski prvi premijer David Ben-Gurion proglasio je u prosincu 1949. godine Jeruzalem izraelskim glavnim gradom i od tada sve tri grane izraelske vlade imaju sjedište tamo, osim Ministarstva obrane, koje se nalazi u Tel Avivu. Međutim, u to vrijeme je Jeruzalem bio podijeljen između Izraela i Jordana, pa je de facto samo Zapadni Jeruzalem bio glavni grad.

U srpnju 1980. godine Izrael je donio Zakon o Jeruzalemu, koji ima moć ustavnog zakona. Prema njemu je Jeruzalem potpuno i ujedinjeno glavni grad Izraela. Taj zakon je međunarodna zajednica osudila, a Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je donijelo Rezoluciju 478, kojom se ovaj zakon smatra kršenjem međunarodnog prava, te je zbog toga ništavan. Države članice UN-a pozvane su na povlačenje svojih diplomatskih predstavništava iz Jeruzalema, što su učinile sve države svijeta koje imaju veleposlanstva u Izraelu. Kad je američki Kongres 1995. godine donio Zakon o veleposlanstvu u Jeruzalemu, pozivajući na premještaj američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem, američki su predsjednici odbijali postupiti prema njemu, ukazujući pritom na činjenicu da su rezolucije Kongresa samo savjetodavne. Zanimljivo, u travnju 2017. godine rusko Ministarstvo vanjskih poslova je najavilo da vidi Zapadni Jeruzalem kao izraelski glavni grad unutar konteksta UN-ovih načela, koja uključuju i status Istočnog Jeruzalema kao glavnog grada buduće palestinske države.

Najava američke administracije gromko je odjeknula u UN-u, koji putem svog izaslanika za bliskoistočni mirovni proces Nikolaja Mladenova upozorava kako se budući status Jeruzalema mora pregovarati između Izraelaca i Palestinaca, uz minimalne i vrlo oprezne akcije sa strane. Jasno je da bi premještaj veleposlanstva i priznavanje Jeruzalema kao izraelskoga glavnoga grada obilježilo veliku promjenu američke politike i negiranje desetljeća međunarodnog konsenzusa. Ovim se Sjedinjene Američke Države u potpunosti svrstavaju samo uz izraelsku stranu i de facto prihvaćaju zakon koji je Izrael donio 2010. godine, a kojim se Jeruzalemu daje status najvišeg nacionalnog prioriteta.

Ovaj zakon predviđa izgradnju diljem grada, pružanje financijske pomoći i porezne olakšice građanima koji žele doseliti ili ostati u gradu te imaju subvencije na polju stanovanja, infrastrukture, obrazovanja, zaposlenja, poslovanja, turizma i kulture. Stav je tog zakona da se šalje jasna i nedvosmislena politička poruka kako Jeruzalem neće biti podijeljen i da cjelokupna palestinska i međunarodna javnost moraju prihvatiti izraelsku suverenost nad gradom. Među tim izgradnjama jesu i ona u muslimanskim četvrtima, a Palestinci smatraju Jeruzalem glavnim gradom palestinske države. Mnogobrojni razgovori vođeni su oko toga, ali nakon što je 2014. godine izraelski premijer Benjamin Netanyahu opet ponovio da Jeruzalem nikad neće biti podijeljen, postaje jasno da Izraelci nemaju nikakve namjere za poštivanjem međunarodnih odluka.

Vjerska dimenzija

Sasvim je jasno kako oko Jeruzalema postoji i vjerska dimenzija. Jeruzalem je tijekom cijelog 20. stoljeća bio promatran u statusu quo, što znači da je i najmanja promjena morala biti potvrđena od svih uključenih dionika. Takvu odluku donio je fermanom osmanski sultan Osman III. u 18. stoljeću i služi očuvanju vjerskih mjesta i odgovornosti za upravljanje kršćanskim, muslimanskim i židovskim svetištima, u skladu s ugovorom između tri vjerske zajednice. Stoga je stav međunarodne zajednice potreban i mora biti čvrst. U tome ima povijesnog uporišta.

Dok međunarodna zajednica smatra Istočni Jeruzalem, uključujući cjelokupan Stari grad, dijelom okupiranih palestinskih teritorija, niti jedan dio grada nije priznat kao teritorij Izraela ili Palestine. Pod UN-ovim planom podjele, kojega je Opća skupština UN-a prihvatila 1947. godine, Jeruzalem je trebao postati corpus separatum pod upravom UN-a. U ratu 1948. godine novonastale izraelske snage okupirale su zapadni dio grada, dok je istočne predjele zaposjeo Jordan.

Međunarodna zajednica ističe pravni status Jeruzalema i odbija priznati izraelsku suverenost nad gradom. Izraelci se ne obaziru na to, dapače 1967. godine, tijekom Šestodnevnog rata, Izrael je proširio svoju jurisdikciju i upravu nad Istočnim Jeruzalemom, osnivajući nove općinske granice. Drugim riječima, grad je osvojen unilateralno i oružanim ustankom, ali ideja o corup separatuma mogla bi biti jedna od svijetlih točaka mirotvorne diplomacije na Bliskom istoku.

Odlukom ultratvrdolinijaškog Trumpovog kabineta, takvo mirotvorstvo sve više posustaje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan zaprijetio je da će prekinuti diplomatske veze s Izraelom zbog izvještaja da Sjedinjene Američke Države planiraju priznati Jerusalem kao izraelsku prijestonicu.

05 Dec 2017
Više iz rubrike Piše
POPULARNO