Saudijska umjetnička šarada

Spasitelj svijeta će biti smješten u novootvorenoj franšizi Louvrea u Abu Dhabiju (Getty Images)
Spasitelj svijeta će biti smješten u novootvorenoj franšizi Louvrea u Abu Dhabiju (Getty Images)

Prošli mjesec je blizak saradnik saudijskog prestolonasljednika Mohammada bin Salmana za 450 miliona dolara kupio Da Vincijevog Spasitelja svijeta, što je potreslo svijet umjetnosti. Također je dovelo u pitanje već sumnjivu antikorupcijsku kampanju koju je pokrenuo Bin Salman nekoliko sedmica prije ove kupovine. Saudijski princ je prije tog kupio jahtu od 500 miliona dolara i francuski dvorac od 300 miliona dolara, što nije pomoglo njegovoj antikorupcijskoj kampanji.

Bez obzira na Salmanove estetske sklonosti, ne iznenađuje da saudijski lideri pokušavaju upotrijebiti umjetnost da signaliziraju veliku promjenu u kulturi države i, manje, u politici. U proteklih nekoliko mjeseci, saudijske vlasti su dozvolile koncerte i ponovo otvorile kina, obećale da će dozvoliti ženama da prisustvuju sportskim događajima i čak da voze.

Sve ovo, zajedno sa najnovijom viješću da se osniva novi umjetnički institut pod sponzorstvom fondacije Mohammada bin Salmana, dio je jasne režimske strategije da se rebrendira ne samo kao glavni pokrovitelj umjetnosti, već društva u procesu otvaranja prema svijetu nakon stoljeća vjerski motivirane zatvorenosti.

Abu Dhabi, u kojem se nalazi novootvorena franšiza Louvrea (u kojoj će Spasitelj svijeta biti smješten), kao i neprijatelj Saudijske Arabije, Katar, već dugo koriste muzeje i zapadnjačke obrazovne institucije kao obilježja kulturne i vjerske modernosti i umjerenosti. Zajedno sa kičastim Dubaijem, zaljevski emirati su koristili svoje ultramoderne vidike da pokažu svoje umijeće modernog inženjeringa i arhitektonske estetike.

Turističke atrakcije

Jordan nema bogatstvo za takva pokazivanja, ali je nedavno postao domaćin jedne od najenergičnijih umjetničkih scena na Bliskom istoku.

Što se tiče šireg arapskog svijeta, marokanska monarhija već decenijama promoviše muzičke festivale koji su postali ogromne turističke atrakcije. Rabat koristi muziku kao ključni dio vlastite samopromocije kao vodećeg zagovarača „umjerenog islama“ i znatno umjerenog i modernog političkog sistema.

Tako je značajan ovaj proces da kada je grupa mladih metalaca osuđena za obožavanje Satane 2003., vlada je poništila presude. Marokanske heavy metal i hip-hop scene od tada cvjetaju.

Deceniju kasnije, međutim, kada je mladi reper koji se zove  L'Haqed (što znači prkosni) počeo objavljivati pjesme u kojima oštro kritikuje vladu kao dio momenta Arapskog proljeća u Kraljevstvu, uhapšen je, pretučen i osuđen na tri godine zatvora prije nego što je prisiljen na izgnanstvo. Način na koji su postupali sa L'Haqedom je norma za bilo koga ko izazove marokanskog kralja, i gotovo bilo kojeg drugog regionalnog diktatora, kad smo već kod tog.

Političku umjetnost koju kreiraju obični ljudi (često sa posebnim vještinama) i koja je njima namijenjena dugo već guše oni na vlasti, upravo zato što nudi alternativu i često kritički pogled na političke i kulturne realnosti društava. Ona nikada nije bila značajnija nego danas, što je pokazao značaj muzičara, pjevača, pjesnika, crtača grafita i drugih umjetnika za prvobitni uspjeh Arapskog proljeća.

Nedavni izvještaj organizacije za borbu protiv muzičke cenzure Freemuse pokazuje kako je umjetnost postala „prostor mogućnosti…predstavljajući čin otpora gdje se izaziva političko ugnjetavanja kao i probijanje granica onoga o čemu je dozvoljeno da se govori i da se time bavi.“

Ključna funkcija

Problem je, što je autoritarnija vlada koja počne sponzorisati umjetničku proizvodnju, to je manja šansa da umjetnost vrši svoju ključnu funkciju; da govori istinu moći i pruži kritički glas odozdo protiv pretjerivanja odozgo. Umjesto da bude inkubator ili akcelerator promjene, umjetnost proizvedena, distribuirana i konzumirana pod budnim okom i zahvaljujući finansijama diktatorskih vlada ili bogatih pokrovitelja služi da opere, ili bar odvrati pažnju od prisutnih represije, nasilja, iskorištavanja, pa čak i ekstremizma.

U Egiptu, gdje pišem ove retke, Ramy Essam „pjevač Revolucije“ izgnan je nakon vojnog udara 2013, dok su hip-hop grupe koje su u tekstove pjesama pretočile neke od najoštrijih komentara o životu pod svrgnutim egipatskim predsjednikom Hosnijem Mubarakom, većinom utišane pod vladavinom trenutnog režima. Samo „mahraganat“ (vrsta elektronske muzike za ples) scena radničke klase koja doživljava svoj procvat u stanju je dotaći se politike, ali samo širokim potezima bez direktnih napada na režim.

Turska, čija je umjetnička scena eksplodirala od kreativnosti prvih godina vladavine Recepa Tayyipa Erdogana, sada doživljava represiju kakva nije viđena od vremena najgorih dana vojne diktature u ovoj državi. Čak se i u Siriji desilo kontrolisano otvaranje kreativne scene u periodu prije građanskog rata. Ali kada su počeli protesti početkom 2011, umjetnici su nemilosrdno ugnjetavani, zatvarani su, ili još gore, bježali su u izgnanstvo.

U Maroku, gdje je kralj otkupio mnoge od glavnih umjetnika pop i rap scene, neke od najvećih umjetničkih zvijezda nastupile su na Festivalu Mawazine 2014. (pod pokroviteljstvom kralja) dok je L'Haqed bio u zatvoru. Niko od ljudi kojima sam prišao na ovom festivali nije govorio o tom pitanju, čak ni kada sam ih insistirao na tome. Tužno, iako su se vodeći umjetnici kao što su Bono i Sting pridružili kampanjama velikih humanitarnih organizacija, gotovo da nema nikakve borbe za njihove kolege u ovoj regiji, posebno ako bi takvi istupi mogli ugroziti unosne koncerte ili provizije.

Pranje ljage

Izrael, koji se pokušava predstaviti kao država koja promoviše slobodu izražavanja i umjetnosti, redovno ugnjetava palestinske umjetnike. Iako je pokret BDS (za bojkot, povlačenje investicija i sankcije) upravo izvojevao veliku pobjedu time što je otkazan koncert pjevačice Lorde u Tel Avivu narednog ljeta, izraelska vlada je i dalje jedan od regionalnih pionira u korištenju umjetnosti da spere ljagu sa sebe, jer joj legitimitet daju brojni umjetnici koji i dalje nastupaju u ovoj državi.

U slučaju Saudijske Arabije, slabe su nade da će prestolonasljednikovo pokroviteljstvo imati ikakvog šireg političkog utjecaja izuzev legitimiziranja njegove vladavine kod lokalnih i stranih elita. Kontradikcija inherentna u situaciji gdje represivni diktator koji učestvuje u ubilačkom ratu dok otvara „vodeću platformu za lokalnu kulturnu proizvodnju, diplomatiju i razmjenu“ (deklarativni cilj prinčeve Fondacije Misk, koja stoji iza mnogih njegovih inicijativa) jednostavno je prevelika da bi se ignorisala, barem za svakoga ko ima savjest.

Zaista, dok je Spasitelj svijeta kupovan, a članovi saudijske kraljevske porodice zatvarani u jednom od najvećih pretresa u historiji, bloger Raif Badawi i njegov advokat Waleed Abu al-Khair i brojni drugi aktivisti i dalje venu u zatvoru. Palestinski pjesnik Ashraf Faydah i dalje služi osmogodišnju zatvorsku kaznu u saudijskom zatvoru, optužen za blasfemiju i otpadništvo. Saudijskim i siromašnim stranim radnicima i dalje odsjecaju glave, njihova tijela razapinju na parkinzima, bez i jedne riječi kritike od globalne umjetničke zajednice.

Mohammad bin Salman može podsticati „koegzistenciju tradicionalnog i modernog“, ali on spaja najlošije elemente i jednog i drugog. Sve dok umjetnici ne budu imali prostor da dovode u pitanje distopijsku i isključivu viziju budućnosti koju nude on i drugi regionalni lideri, Bliski istok i sjeverna Afrika će i dalje biti u blatu diktature, siromaštva i nasilja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO