Priznanje zločina zahtijeva hrabrost

'Ono što smo iz posljednjih presuda jasno mogli vidjeti jest da regiji Balkana nedostaje hrabrosti i unutrašnjeg osjećaja sigurnosti', piše autor (Arhiva)

Ono što su nam dva posljednja suđenja na Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) zorno pokazala, osim predstava koje su osuđeni zločinci pokušali i(li) uspjeli bizarno izvesti, jest nivo poricanja zločina, a potom i njihovo kolektiviziranje, za koje su odgovorne političke, kulturne, medijske i vjerske elite u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj.

Prvo je u srijedu, 22. novembra, “krvnik Bosne”, srpski general Ratko Mladić, prekinuo izricanje prvostepene presude vrijeđanjem i negiranjem Suda, a onda je 29. novembra hrvatski general Slobodan Praljak pred sudijama i cjelokupnom svjetskom javnošću teatralno izvršio čin samoubistva ispijanjem otrova nakon što mu je Haški tribunal potvrdio 20-godišnju kaznu.

I jedan i drugi ciljano su poslali poruku svojim pristalicama. I jedan i drugi slike izricanja svojih kazni potpuno su zamijenili slikama veličanja njihovog zla. Da to urade omogućile su im moderne tehnike i mas-mediji, a uvjete i publiku osigurale su im političke, kulturne, medijske i vjerske elite u njihovim domovinama.

I jedan i drugi događaj momentalno su postali udarne vijesti svjetskih medija prethodnih dana. Zbog kulture poricanja, koja je tokom 22 godine uzgajana u našim društvima od gorespomenutih elita, njihove su presude na domaćem terenu dočekane odbacivanjem i poricanjem.

Štaviše, ispraćene su emocionalnim kolektivnim poistovjećivanjem kao presude Srbima, odnosno Hrvatima. Individualizacija zločina, koja se toliko puta spominjala i naglašavala, silom logičke kontradiktornosti preobličava se u kolektivizaciju – stvarajući tako naslijeđe koje je prijetnja za budućnost.

Politička scena koja se iskristalisala nakon 22 godine od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma savršeno koristi i protežira dva klasična primjera laži svojstvena modernom dobu, o kojima govori Hannah Arendt.

“Za razliku od političke laži kroz historiju, političke laži novijeg doba se sasvim uspješno bave stvarima koje nipošto nisu tajne i koje su praktično poznate svima. To je očito u slučaju prerađivanja suvremene povijesti pred očima onih koji su je svjedočili, ali jednako istinito da se radi o stvaranju slika svih vrsta (…), jer, za razliku od nekadašnjeg prikaza, svrha slike nije da ugađa stvarnosti nego da joj ponudi potpunu zamjenu. A ta je zamjena, zahvaljujući modernim tehnikama i mas-medijima, dakako, mnogo više gledanija nego što je to original ikada bio”, ustvrdila je Arendt, američka politička teoretičarka njemačkog porijekla, koja se lično susrela i iskusila zlo nacizma i holokausta počinjenog nad njenim narodom.

Arendt je poznata i po tome što je u knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu u Jerusalemu, s kojeg je izvještavala za New Yorker, skovala termin “banalnost zla”. Njime je željela opisati ponašanje ovog nacističkog oficira kao čovjeka koji nije izražavao krivicu za svoja djela ni mržnju prema onima koji su mu sudili.

Međutim, svjedoci smo da je u slučajevima haških osuđenika ova “banalnost zla” dobila i jednu novu dimenziju. I haški osuđeni ratni zločinci, kao i Eichmann, nisu iskazali ni trun kajanja za ono što su učinili, ali, za razliku od Eichmanna, vidno su pokazali mržnju prema onima koji su im sudili.

Politička podrška

Ni ta mržnja kao mržnja poraženog i osuđenog ne bi bila čudna da nije kroz podršku najviših političkih zvaničnika i Srbije i Hrvatske, te srpskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini dobila snažnu populističku afirmaciju. A takvo promicanje zločina ne može donijeti dobro za budućnost, ono može samo dodatno rehabilitovati nezavršenu prošlost, kojoj je fašizam značajna odrednica.

“Političari koji zločinca Ratka Mladića smatraju herojem nemaju visoko mišljenje o svom, srpskom narodu. Ono što rade Šarović, Dodik i Ivanić jest upravo nametanje krivice Srbima za zlodjela koja je počinio Mladić. Izjavama da je Mladić srpski heroj i tretiranjem Mladićeve presude kao uvrede Srbima oni Srbima poručuju da treba da se osjećaju krivima”, prokomentarisala je ovu pojavu prof. Edina Bećirević s Fakulteta za kriminalistiku u Sarajevu.

Naravno, u cijeloj priči o suočavanju regije s prošlošću bilo je izvanrednih primjera pojedinačne hrabrosti i odgovornosti, ali oni su još u izrazitoj manjini i zagušeni su nevjerovatnom količinom negiranja, pritiskom većine i brutalnim ličnim prijetnjama.

S druge strane, kako to izvanredno konstatira prof. Sabina Čehajić-Clancy s Univerziteta SSST iz Sarajeva, “poricanje je izvanjski odgovor na potisnute osjećaje krivnje i kao takvo je samouništavajuće. Priznanje zločina zahtijeva hrabrost i unutrašnji osjećaj sigurnosti.”

Ono što smo iz posljednjih presuda Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju jasno mogli vidjeti jest da regiji Balkana nedostaje hrabrosti i unutrašnjeg osjećaja sigurnosti.

Jer, kako razumjeti predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović, koja prvo jasno i nedvosmisleno želi poručiti “da se u Haagu nije izricala presuda Republici Hrvatskoj niti hrvatskom narodu u BiH”, a potom, uz saučešće porodici osuđenog ratnog zločinca, generala Praljka, dodaje da je “njegov čin duboko u srce pogodio hrvatski narod”?

Dakle, hrabrosti i unutrašnje sigurnosti najviše nedostaje među političkom, kulturnom i vjerskom elitom, koja ovakvim svojim odnosom nameće krivicu svojim narodima za zločine koje su počinili pojedinci iz tih naroda. Ma koliko odbacivali kolektiviziranje zločina, ovakvim prerađivanjem savremene prošlosti ono se, poput nekog teškog kamena oko vrata, neumoljivo nameće.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera