Kako je odlazak Goldsteina i Lasića demaskirao Hrvatsku

Današnjoj Hrvatskoj ne trebaju ni Lasić ni Goldstein, jer Hrvatska ništa nije naučila iz njihovih knjiga i iz njihovih života (Wikipedia)

Ispalo je tako da su u razmaku od dvadesetak dana preminula dvojica prijatelja od najranijeg djetinjstva u Karlovcu do samog kraja života i pritom dvojica ponajvažnijih hrvatskih poslijeratnih intelektualaca i pisaca – Slavko Goldstein, rođen 1928. a umro 17. rujna ove godine u Zagrebu, i Stanko Lasić, rođen godinu prije Goldsteina, preminuo 5. listopada u Parizu, a u petak sahranjen na zagrebačkom Mirogoju.

Uza sve ostalo što su radili i napisali u svojim ispunjenim i velikim životima, Lasić i Goldstein autori su dvaju vjerojatno najvažnijih knjiga objavljenih na hrvatskom jeziku u posljednjih najmanje pola stoljeća: premda međusobno vrlo različite po pristupu i fokusu, Lasićeva Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži u šest svezaka (Globus, Zagreb, 1989.-93.) i Goldsteinova 1941. – Godina koja se vraća (Novi Liber, Zagreb, 2007.) najbolji su, najdublji i najlucidniji sažetak 20. stoljeća u Hrvatskoj i donekle u Jugoslaviji.

Nema te kulture na svijetu, uključujući i one najveće i najutjecajnije, u kojoj ova dva djela i ova dva pisca ne bi pripadala samom vrhu intelektualnog stvaralaštvu, u kojoj ne bi bili orijentiri generacijama koje dolaze, a njihove knjige nezaobilazna literatura za razumijevanje jedne nacije, jedne kulture i jednog turbulentnog stoljeća čiji su se najkrvaviji lomovi izravno odražavali u vječnom hrvatskom kaskanju za napretkom i modernošću.

Goldsteinov ispraćaj

Odnos prema Goldsteinovoj i Lasićevoj smrti mnogo govori o tome što je današnja Hrvatska i do koje se minus-razine provincijalizma i primitivizma srozalo jedno društvo, koje su u tom pogledu, doduše, znalo spustiti i niže, a iz tog gliba uspijevalo se, više-manje, izdići samo u zadivljujućim pojedinačnim bljeskovima kojih se današnja Hrvatska srami ili ih naprosto ignorira kao da ih nikad nije bilo.

Partizan i liberal Slavko Goldstein ispraćen je nacionalističkom mržnjom i izljevima radosti zbog toga što više neće biti nikoga s takvim autoritetom i znanjem da reagira na tekuću proustašku relativizaciju ili poricanje koncentracijskog logora u Jasenovcu. Ispraćen je kurtoaznim i krajnje suzdržanim telegramima sućuti predsjednika Vlade i ministrice kulture.

Nije pomoglo ni to što je Goldstein 1989. godine bio među trojicom osnivača prve nekomunističke partije u Hrvatskoj, Hrvatske socijalno-liberalne stranke, dok su mnogi od onih što su sudjelovali u posthumnom blaćenju u to vrijeme bili manji od makovog zrna i zdušno vjerovali u Partiju i u JNA. Odmoglo je, naravno, to što je Goldstein bio Židov: njegova smrt izvukla je na površinu neuništivi ovdašnji antisemitizam, koji nema mnogo povoda za javno manifestiranje, no kad se povod dogodi, neće propustiti priliku da pokaže svoju žilavost.

Odlazak Lasića

Stanko Lasić, razočarani komunist pa liberalni antikomunist, nije ispraćen psovkama i likovanjem, službeni brzojavi saučešća bili su nešto duži i malo sadržajniji, ali onaj tko ne zna i tko nije posebno zainteresiran da zna, prateći glavne medije i centralne društvene događaje u proteklih petnaestak dana, nije mogao zaključiti da je hrvatska kultura ostala bez filozofa, istraživača i erudita najvišeg ranga koji je napisao vjerojatno najblistaviju i spisateljski najuzbudljiviju dijagnozu te kulture, barem u onom povelikom razdoblju koje je obilježio Miroslav Krleža, jedna od dvije najmarkantnije ličnosti hrvatske i jugoslavenske književnosti (ili jugoslavenskih književnosti) u zadnjih stotinu godina.

Lasić je otišao bez bjesnila po društvenim mrežama i internetskim forumima zato što u proteklih četvrt stoljeća nije pružao aktivni otpor HDZ-ovskim nacionalističko-antidemokratskim zastranjenjima i nije gurao prst u oko svemu onom negativnom i nazadnom što je donijela hrvatska verzija državne samostalnosti, demokracije i kapitalizma. Veoma pojednostavljeno, bio je sentimentalan spram hrvatstva, ali odviše pametan da bi sudjelovao i da bi se dao upregnuti u projekt u kojem su moral, individualna sloboda i kozmopolitizam, vrijednosti koje su Lasiću bile iznimno važne, sasvim gurnute u zapećak, pa je sam sebe sklonio u stranu, u javnu neprimjetnost i nemiješanje.

Današnjoj Hrvatskoj ne trebaju ni Lasić ni Goldstein, jer Hrvatska ništa nije naučila iz njihovih knjiga i iz njihovih života. Hrvatska ne smatra svojim ništa što je svjetsko, ako nije riječ o Luki Modriću i Marinu Čiliću, jer se to, kako god okreneš, ne da staviti u okvire kulturne samodovoljnosti, nacionalne mitomanije i ratnih zasluga kao presudne kvalifikacije za arbitriranje u svim stvarima, od književnosti i filma do povijesti i obrazovnog sistema. Hrvatskoj ne trebaju knjige Goldsteina i Lasića, jer je bez tih knjiga lakše graditi društvo u kojem će knjige služiti tome da se potpale lomače za nepoćudne i nepoželjne.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera