Bh. zdravstvo: Dobro nam je, tako nam i treba

Gdje su pare, pitanje je koje je proteklih dana postavilo članstvo Sindikata zaposlenih u zdravstvu Kantona Sarajevo. Odlučili su se na generalni štrajk radi povećanja cijene satnice i promjene koeficijenta prema kojem se ona izračunava, a koja je posljednji put usklađena 2008. godine.

Podršku su dobili i od kolega zaposlenih u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, ali oni nisu obustavili rad. Zahtjeve štrajkača podržava Komora zdravstvenih tehničara svih profila u Federaciji BiH.

Nezadovoljstvo stanjem u zdravstvu, štrajkovima upozorenja iskazat će i zaposleni u zdravstvu u Zenici i Bosanskopodrinjskom kantonu. Njihovi glasovi upozoravaju da nešto u sistemu zdravstvene zaštite nije dobro, ali nisu dovoljni da bi proizveli takve posljedice koje će pomoći reformi na koju se vlasti već godinama pozivaju, ali ona ide vrlo sporo i nesistematično.

Razjedinjenost uposlenika

Teško je ne složiti se s ocjenom da je plaća doktora specijaliste od oko 1.800 maraka (900 eura) nedovoljna za odgovornost koju nosi. Ako su njihova mjesečna primanja mala, možete zamisliti šta je s plaćama ostalih zaposlenih u zdravstvu. Maliciozni će reći da su to za bh. uvjete odlična primanja, ali ovdje ne govorimo o odnosu onih koji nemaju ništa i onih koji nešto ipak imaju, nego o vrijednosti novca za odgovorno ponašanje ljekara u čijim su rukama zdravlje i životi bolesnih građana.

Ali, štrajkovi, pogotovo organizirani na ovakav način neće dovesti do poboljšanja.

Prvi razlog slabog rezultata ovakvih i sličnih protesta je razjedinjenost uposlenika. Protesti malog broja ljudi i na nekoliko različitih mjesta ne predstavljaju ozbiljnu prijetnju onima koji, u ovom slučaju se radi o zdravstvu, donose kapitalne odluke. Predstavnici vlasti, premijeri, ministri, generalni direktori to iščitavaju na pravi način – malo vas je, pitanje je da li artikulirate zahtjeve većine i dok god ima onih koji će pod postojećim okolnostima raditi, ne moramo prihvatiti vaše zahtjeve.

Svima pobrojanima u vlasti, ali i zaposlenima u zdravstvu, puna su usta borbe za pacijente. Praksa govori drugačije.

Nedostatak materijala

Vlast, pored ostalih, zdravstvene ustanove smatra izbornim plijenom, prostorom za udomljavanje članova porodica, članstva i simpatizera. Zaposlenici u zdravstvu rijetko dižu glas kad su ugrožena prava pacijenata, uglavnom su protesti organizirani kad poraste nezadovoljstvo u rješavanju statusnih pitanja. Jer, čini mi se s pravom, pitam zašto nema jasno artikuliranih protesta zaposlenika koji svakodnevno pacijente šalju u apoteke da kupe i donesu medicinski materijal za potrebne im intervencije?

Nema protesta zbog toga što se u vrlo kratkim vremenskim periodima ponavlja nedostatak reagensa za laboratorijske pretrage, vrlo važne za dijagnosticiranje pojedinih bolesti. Jedan od ljekara, tek kada je njegov radni status doveden u pitanje, nedavno je javno upozorio da je morao birati kojim će od pet teških pacijenata uraditi neophodne analize, jer je materijala bilo dovoljno samo za dvoje.

Nismo to saznali kad se dogodilo, nego kad je takvu informaciju trebalo upotrijebiti za vlastiti interes.

Istovremeno, nema protesta ni pacijenata zbog stanja u zdravstvu, tek poneko izražavanje nezadovoljstva kad ustanove nisu u stanju pružiti neku od usluga. Ako se, primjera radi, Sarajevo nije diglo na noge kad su onkološkim bolesnicama uskraćene terapije zbog kvara na aparatima, onda je upitna tvrdnja kako su pacijenti nezadovoljni uslugama zdravstvenih ustanova.

Upravljanje zdravstvenim fondovima i velikim zdravstvenim ustanovama je sljedeće važno pitanje. Iznos od 350 miliona godišnjeg budžeta Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo godinama je u rukama stranačkih poslušnika. U stranačkoj trgovini pozicijama događalo se da na čelo upravnog tijela dođe osoba kojoj je netom iz krivičnog dosjea izbrisana zatvorska kazna zbog zastare, a radilo se o prevari.

Halka kao problem

Takvom čovjeku, a radi se o Esedu Radeljašu, bio je na upravljanje kao predsjedavajućem, dat Zavod sa ovakvim godišnjim budžetom. Centar za istraživačko novinarstvo došao je do saznanja da je protiv Radeljaša zbog nezakonite dodjele novca KCUS-u podnesena anonimna krivična prijava Kantonalnom tužiteljstvu, ali nikakva tužilačka odluka o tome nije donesena. I ne treba samo na pleća Radeljaša istovariti odgovornost za stanje u zdravstvu.

Na poziciji direktora bili su dr. Faris Gavrankapetanović, koji je smijenjen. Bio je pod istragom za nesavjesno poslovanje, pod sumnjom da je za rad u 15 komisija uzeo 140.000 maraka (70.000 eura) uz direktorsku plaću. Na tu poziciju došao je s mjesta generalnog direktora KCUS-a. Njegovi nasljednici govorili su velikim dugovima koje je tamo ostavio, ali nikakav proces protiv njega u tom smislu nije vođen.

Njega je na mjestu generalnog direktora Zavoda zamijenio dr. Kenan Crnkić, na sva zvona najavljujući temeljno čišćenje Zavoda, borbu protiv korupcije… I Crnkić je smijenjen, zbog „nepostupanja u skladu sa propisima i općim aktima Zavoda“ te zbog „nemarnog obavljanja dužnosti“, pisalo je u obrazloženju kantonalne Vlade.

Politička namještenja u zdravstvu dovela su do propasti gotovo čitav sistem, ali takva praksa se nastavlja nakon svakog izbornog ciklusa. Pored čelnih ljudi zdravstvenih ustanova dodatni problem je „halka“ koju zajedno s njima čine podobni vlasnici firmi-dobavljača koji uglavnom uvijek dobijaju poslove uprkos tenderima.

Novac iz javnih fondova završava tako u džepovima uskog kruga ljudi, a sve to pod budnim okom vladajućih stranaka. Kad se tome doda rat sujeta među ljekarima i uposlenicima u zdravstvu, pa i nepovjerenje, jer jedan broj njih odlazi na liječenje van zemlje uprkos stalnim tvrdnjama kako imamo jako dobre zdravstvene ustanove i kvalitetne stručnjake. Stručnjaci, bar oni koji su dobili prostor u medijima, u posljednje vrijeme odlaze, a sa skepsom se mora gledati na najave odgovornih kako ćemo njihov odlazak vrlo uspješno nadomjestiti mladim ljekarima koji dolaze.

Partikularni interesi

Reforme, dakle, neće biti pospješene štrajkovima zbog partikularnih interesa učesnika u zdravstvenom procesu. One moraju biti sveobuhvatne, a može zvučati čudno – moraju početi od pacijenata. Mora prestati ubijanje dosade po domovima zdravlja, trčanje ljekarima za svaku i najmanju promjenu ustaljenih navika, gomilanje lijekova u ličnim apotekama, odlasci na fingirana bolovanja i na ležanje u bolnicu tek da se malo odmori od stresa na poslu ili porodičnih problema.

Pacijentima koji s istinskom potrebom dođu u zdravstvene ustanove mora biti posvećena iskrena i vrlo konkretna pažnja. Ukoliko su naručeni u određeno vrijeme na pregled, taj pregled tada mora biti i obavljen, u protivnom, naručivanje nema nikakvog smisla osim maltretiranja. Esencijalne liste moraju sadržavati potrebne lijekove za bolesti od kojih boluju stanovnici određenog područja, a ne spisak proizvoda dobavljača koji treba da se očešu o budžet.

Ljekari i medicinsko osoblje mora znati da pravilan tretman bolesnika također doprinosi uštedi, pa dijagnostika ne smije biti nagađanje nego primjena znanja.

Sve ovo napisano je iz perspektive pacijenta bez namjere da udara na bilo čiju stručnost. Moguće je da svi skupa nastavimo po starom, ali riječ reforma u svemu tome onda nema mjesta. Ako to bude tako onda vrijedi prisjetiti se jedne izreke – dobro nam je, tako nam i treba.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera