Ni nakon 25 godina Hrvatska nije pobjegla s Balkana

Hrvatska, EU, Zastave
Dva ključna postignuća ostvarena su relativno kasno - ulazak u NATO 2009, u EU 2013. godine, piše autor (EPA)

Iako su 25 godina nakon međunarodnog priznanja obje u svojevrsnoj krizi političkih ciljeva, položaj Slovenije objektivno je bitno bolji od položaja Hrvatske.

Jedan od razloga zašto je u obje države postojao potpuni konsenzus o vrijednosti državne samostalnosti, činjenica je da je režim Slobodana Miloševića tadašnju Jugoslaviju bacio u potpunu besperspektivnost te što je u oba politička naroda snažno prevladala volja za demokratizacijom i europeizacijom.

U Sloveniji su već na prvim slobodnim parlamentarnim izborima njihovi postkomunisti jasno definirali taj zajednički cilj sloganom: Evropa zdaj! Dakle, Europa sada, odmah!

Slovenija i Hrvatska tada su se bitno razlikovale od ostalih država u kojima je počinjao proces demokratizacije, i to upravo po odnosu prema Europskoj uniji, članstvo u kojoj je podupiralo više od 90 posto građana Slovenije i Hrvatske, a istovremenu je u poslije uspješnijim srednjoeuropskim novim demokracijama (Mađarska, Češko-Slovačka, Poljska) bilo daleko više euroskepticizma.

Manje sretna priča od slovenske

I u Sloveniji i u Hrvatskoj koalicije, koje su zamijenile komunističku vlast, sastojale su se od dviju temeljnih struja: one europejske, koja je smatrala da je oživljavanje nacionalnog suvereniteta samo stepenica prema pristupanju europskoj integraciji i ponovnom prenošenju dijela tog suvereniteta na složenu državu, i nacionalnog pokreta, koji je, doduše, formalno podupirao europsku perspektivu, ali je, prije svega, bio fokusiran na izgradnju institucija nacionalne države.

U Sloveniji je vrlo skoro nakon međunarodnog priznanja došlo do raslojavanja pobjedničkog protukomunističkog pokreta, nakon kojeg su meka struja demokratskog pokreta i meka struja starog režima uspostavile političku suradnju i modelom pogodbene tranzicije relativno brzo SlovenIju vodile prema članstvu u EU i NATO-u.

Iako je do trenutka međunarodnog priznanja, 15. siječnja 1992. pa čak i do priznanja od strane SAD-u 7. travnja iste godine, odnosno do pristupanja UN 22. svibnja, kad je članicom Svjetske organizacije postala i Bosna i Hercegovina, Slovenija bila tretirana kao dio prostora bivše Jugoslavije, za nju su objektivno procesima  – od Brijunskog sporazuma u srpnju, pa do odlaska posljednjeg vojnika JNA iz Slovenije, 25. listopada 1991. godine, stvarne veze s ratom na prostoru bivše Jugoslavije završile. Slovenija je nakon toga nizala politička ostvarenja: još u svibnju 2004. postala je članicom EU, a prije toga u ožujku (u okviru drugog kruga pristupanja novih postkomunističkih demokracija) i NATO saveza.

Godina 2007. bila je vrijeme svojevrsne krune „europske tranzicije“, jer je Slovenija uvela euro i postala je dijelom schengenskog prostora. Posljednje veliko političko postignuće Slovenije bilo je pristupanje OECD-u, skupini 34 najrazvijenije zemlje svijeta, koje oblikuju svjetske standarde i načela gospodarskih i razvojnih politika.

Ipak, pristupanje OECD-u, zbog reformskih napora i cijena koje su za to platili, nije imalo takav učinak nagrade građanima,  kao pristupanje EU i NATO-u, schengenskom prostoru i euro-zoni.

Slovenija je istovremeno „potrošila nagrade“ i suočila se s globalnom ekonomskom krizom, koja ju je snažno pogodila i koja je relativizirala dotadašnju „priču o uspjehu“ slovenskoga tranzicijskog modela. Kriza je prevladana, ali Slovenija još uvijek nema novih zajedničkih ciljeva, koji bi društvo vukli naprijed i koji bi osiguravali konsenzus o potrebi reformi i ulaganja dodatnih skupnih napora svih građana.

Hrvatska priča bila je daleko manje sretna od one slovenske. Hrvatska je ostala upetljana u rat na prostoru bivše Jugoslavije sve do 1995. godine. U takvim okolnostima nije ni bilo moguće da većinu u društvu steknu zagovornici modernizacije i europeizacije, u odnosu na zagovornike svojevrsne nacionalne revolucije.

Autoritarni sistem do 2000. godine

Autoritarni sustav, fokusiran na izgradnju nacionalne države, u Hrvatskoj je potrajao do 2000., a tek je tada započela svojevrsna pogodbena tranzicija, najprije s kratkim razdobljem lijevo-liberalne administracije, koja je bila prilično heterogena, a nakon toga uspostavljanjem većine, koju su činili pripadnici meke, proeuropske struje nacionalnog pokreta, ali u suradnji s proeuropskom opozicijom.

Preko noći tvrdo je nacionalno krilo, koje nije ostalo bez birača i sljedbenika, ostalo bez ikakva političkog utjecaja, a takve političke okolnosti de facto traju do današnjeg dana.

Svoja dva ključna postignuća Hrvatska je ostvarila relativno kasno. U NATO savez ušla je u travnju 2009. godine, a u EU tek 1. srpnja 2013. Cinici su govorili da je to pristupanje bilo poput dolaska na zabavu u rane jutarnje sate kad je najbolja hrana pojedena, piće popijeno, a djevojke zauzete.

Dodatni hendikep za Hrvatsku predstavljala je činjenica da je u EU primljena u vrijeme kad je imala administraciju čiji pripadnici uglavnom nisu sudjelovali u pristupnim pregovorima, koji nisu poznavali institucije Unije i nisu razumjeli načela kreiranja zajedničkih europskih politika.

Nova predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bila je u pravu kad je u svom nastupnom govoru 2015. ustvrdila da Hrvatska vodi politike, kao da nije članica niti EU niti NATO saveza.

Činjenica da su administraciju Zorana Milanovića, osim Vesne Pusić, odreda činili euro-nevježe, za posljedicu je imala to da u prvim godinama članstva Hrvatska unutar Unije nije nametnula niti jedan svoj politički prioritet, da si nije osigurala status europskog eksperta niti za balkansko susjedstvo, da nije iskoristila sredstva iz EU proračuna koja su joj stajala na raspolaganju, i da je jedina nova članica koja je nakon pristupanja EU ostala u recesiji i nije bilježila gospodarski rast, ali i to da je proigrala neke šanse, koje su se smatrale posve izvjesnima.

Najgore, što se dogodilo, bilo je to da je tijekom migracijske krize u jesen 2015. Hrvatska posve izgubila šansu da uskoro postane dijelom Schengenskog sporazuma, jer se pokazala kao nevjerodostojna članica, koja ne štiti vanjsku granicu, ali i ugrožava granicu Schengena.

Budući da je Schengenski sporazum zasnovan na konceptu međusobnog povjerenja, gubitak vjerodostojnosti gori je od eventualnih nedostatnih kapaciteta za zaštitu vanjske granice. Jednom izgubljenu vjerodostojnost teško je vratiti, a pritom puka smjena vlasti u zemlji ne znači mnogo.

Napet međunarodni položaj

Iako se činilo da bi Hrvatska relativno skoro nakon pristupanja Uniji mogla pristupiti i Schengenskom prostoru, sada politika, realistički, više i ne spominje taj cilj, a postignuće, oko kojeg bi ključni ‘policy planeri’ htjeli uspostaviti jedinstvo, sada je pristupanje euro-zoni, a premijer i guverner Narodne banke zajedno stvaraju akcijski plan za ostvarivanje tog postavljenog cilja.

Ipak, Hrvatska je u prilično napetom međunarodnom položaju, unatoč tome što se prije četiri godine činilo kako je definitivno „pod krovom“.

Neki političari i analitičari procese rado objašnjavaju citatima iz kultne trilogije Kum. Za opis sadašnjega hrvatskog položaja primjerenim smatraju citat što ga je Al Pacino izgovorio kao Michael Korleone u Kumu III. opisujući neuspjeh svog pokušaja legalizacije „obiteljskih poslova“ i ponovno zaplitanje u krvave obračune: “Baš kad sam pomislio kako sam vani, povukli su me natrag.”

Nekoliko je čimbenika koji tvore tu silu koja Hrvatsku vuče natrag. S jedne strane, to su kriza institucija i zajedničkih politika Europske unije, ponovna blokovska konfrontacija na rubu Europe i povratak Rusije kao aktera na balkansku scenu, a s druge sve agresivniji nacionalizam u Srbiji, oslonjen na ruske „šape“.

Iako se činilo da više nije „akter u regiji“, a to je bio glavni credo mandata predsjednice Grabar-Kitarović, Hrvatska se ponovno saplela u napetosti s Beogradom i „iako se činilo da je vani, ta ju je sila povukla natrag“.

Hrvatska je jednoznačno definirala svoje vanjskopolitičke prioritete: oni se podudaraju s prioritetima EU i NATO-a. Jedini je problem što EU ne uspijeva definirati svoje politike, posebno politiku odgovora ruskom izazovu, a što je NATO na svojevrsnom čekanju toga kako će se definirati politike nakon prijenosa vlasti u SAD.

Neuspio bijeg iz konteksta

Balkanski se ekvilibrij sigurnosti trese, Rusija otvoreno zagovara koncept prema koje bi se NATO morao povući iz središnjeg dijela Zapadnog Balkana, i to Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije i kako bi te države morale stvoriti svojevrsni političko-sigurnosni blok, formalno neutralan, ali stvarno s jasnim „ruskim predznakom“.

Najteži udari sigurnosti zadani su Bosni i Hercegovini, a militarističke igre s policijom, vatrogascima i odmetnutim oružanim snagama u Banja Luci jesu groteskne, ali su i zabrinjavajuće. Niti NATO, niti EU, niti Visoki predstavnik međunarodne zajednice, niti Vijeće za provođenje mira ne nude rješenje.

Za sada, srećom, nema naznaka da bi Hrvatska, zbog tog nesretnog položaja da je snažne sile vuku natrag, taman kad se činilo da je „vani“, mogla i na unutarnjem planu potonuti u kaos.

Za sada se čini da je Vlada, fokusirana na pragmatičnu politiku, a suprotstavljena nacionalističkom radikalizmu, dovoljno snažna da zaustavi i unutarnju evaziju, ali takvo stanje neće potrajati, ne smiri li se uskoro kaos, što ga Rusija, uz pomoć Srbije i „Republike Srpske“, stvara na Zapadnom Balkanu.

Dakle, iako se činilo da je Hrvatska pobjegla iz regionalnog konteksta, očito je da joj to nije baš posve uspjelo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera