Dodikov prst u oko Zapadu

Piše: Mladen Mirosavljević

Postoji li iko ko se ovih dana nije izjasnio o entitetskom referendumu u Republici Srpskoj. Na poslu, u kafani, u društvu, u nekom od medija koji su mu bili na raspolaganju, u zavisnosti kojoj od zainteresovanih strana pripada i ne samo u BiH nego i u regionu i međunarodnim organizacijama i nekim ambasadama. Onima koji su se zalagali za njegovo održavanje, kao što je to bilo u ovom entitetu i njemu sklonim akterima ili onima koji su to smatrali destruktivnim činom i uvodom u buduće, još destruktivnije aktivnosti kao što bi to mogao biti neki referendum o odcjepljenju. Palo je i dosta teških riječi, sve do onih koje odišu mržnjom.

Ali, kao što se i očekivalo dan poslije održanog referenduma pretvorenog u anketiranje građana entiteta Republika Srpska, s obzirom da je nagoviješteno da je referendum, o kojem je riječ, konsultativnog karaktera, o tome da li su za to da se 9. januar slavi kao Dan Republike, a što je osporio državni Ustavni sud, atmosfera je takva kao da se sve dogodilo, bar prije pet godina. Svi su okrenuti svojim svakodnevnim problemima zabrinuti za budućnost. Vidljiva je zabrinutost da očito na ovim prostorima nikakve pouke iz prethodne prošlosti nismo izvukli, pa ni o tome kako je očas lako napraviti pravu ratnu atmosferu u kojoj neko samo treba da opali startni pištolj.

Više se ne možemo praviti da nije tako i to nema veze sa prihvaćenom aplikacijom za članstvo BiH u EU, jer smo, kobojagi, ostvarili neviđeni napredak na tom putu. U čemu, sa kojim pokazateljima, osim papirološki i statistički kod nabrajanja šta je sve potpisano i usvojeno.

Referendum je kampanja Milorada Dodika

Da će to tako biti upućivala je i atmosfera u ovom entitetu tokom čitave kampanje o onome što su vlasti nazivale referendumom, a ustvari se pretvorilo u anketiranje, jer je bilo sasvim jasno da to odlučivanje nema nikakvu pravnu validnost i uticaj na odluku Ustavnog suda koja je obavezujuća, a njeno nepoštovanje je krivično djelo. Da je navedeno veoma jasno svima proizilazi iz činjenice da je entitetska Narodna skupština obznanila da poštuje odluku Ustavnog suda o čemu svjedoče i zvanični zaključci njenog Kolegijuma, usvojeni i upućeni Ustavnom sudu BiH, još prije održavanja referenduma. Između ostalog i taj da entitetska Vlada uputi u skupštinsku proceduru prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o praznicima u RS.

Da li zbog toga, ili zbog činjenice da je to izjašnjavanje uklopljeno, i postalo dio, predizborne kampanje prije svega entitetskog predsjednika Milorada Dodika i njegove stranke SNSD, tek izlaznost je bila daleko od one očekivane a, neki čak dovode u sumnju i zvanično saopšteni procenat izašlih na referendum. Razočarenje nije krio ni sam Dodik koji je izjavio da „sram bude sve one koji nisu izašli na referendum“. Da se neko kojim slučajem zatekao u Republici Srpskoj, i Banja Luci koja je imala među najvišim procenat izlaska, a da ne sluša i ne čita medije, ne bi imao pojma šta se događa.

Bio je to jedan običan, da ne može najobičniji dan, bez bilo ikakve svečarske ili atmosfere u kojoj bi se osjećao ponos i radost zbog značaja jednog takvog dana o čemu su mediji brujali danima. Građani koji ni do sada nisu nešto proslavljali Dan Republike, a promijenjena im je i zastava i grb i himna, a sa zamjenskim se nikada nisu identifikovali, bili su više zabrinuti šta im nosi budućnost i kakve će biti posljedice ovakvog jednog sukoba sa svima ostalima. Na to je uticala i neviđena medijska pažnja u regionu koja je bila jasan pokazatelj da je Republika Srpska daleko od one moći koja se u njenim medijima i od strane vladajuće vrhuške, a prije svega Dodika, stalno potencira.

Postavlja se onda pitanje zašto je to sve trebalo Miloradu Dodiku koji je uporno i tvrdoglavo „gurao“ čitavu priču, ali i prst u oko, veoma moćnim centrima moći, uključujući i one najmoćnije, kao što su SAD. Zašto mu je trebao taj potencijalni politički suicid i stavljanje na kocku i svoje političke karijere, možda i svoje slobode ali i budućnosti Republike Srpske. I zašto su mu se u tome jedinstveno pridružili predvodnici entitetske opozicije. Da li stoji opšteprihvaćeno mišljenje u ovom entitetu da se po istoj matrici, sa istim argumentima, kao za referendum, može zatražiti promjena imena Republika Srpska.

Da li je Dodiku satisfakcija da će među Srbima s obje strane Drine ostati upamćen kao junak, pa mu je svejedno da li će morati ili iz politike ili u izgnanstvo, čak mu sve može dobro i doći, ili kao najobičniji luzer, koji nije znao kada je dosta. Ili, Dodik ima izlaznu strategiju i zna nešto što mi ostali ne možemo da dokučimo. Da li je jedina međunarodna karta na koju Dodik igra podrška Rusije, ili mogućnost destabilizacije na nivou BiH. Situacija se dodatno usložnjava formiranjem predmeta „referendum“ u Tužilaštvu BiH i najavom sankcija, prije svega od strane SAD.

Izlaznost daleko od očekivane

Dakle, šta nakon svega, imajući u vidu činjenice a ne emocije i političke interese? Entitetska Narodna skupština će pristupiti provođenju odluke Ustavnog suda, ali tako da će 9. januar ostati kao praznik. Referendum će poslužiti kao političko uporište za to, bez obzira što je izlaznost  na njemu bila daleko od one očekivane. Tenzije će naglo splasnuti kao što su i podignute pod uslovom da ne uslijedi sankcionisanje zbog održavanja referenduma. Ali to uopšte ne znači da je i vuk sit i ovce na broju. Jer čobana nema. A čoban je u ovom slučaju narod, građani Republike Srpske čija budućnost postaje sve neizvjesnija.

Ne volim da citiram Bakira Izetbegovića kada to ne moram, ali da li će on ispasti u pravu sa svojom izjavom povodom referenduma da je ponovo u pitanju inat, no ovaj put on prelazi sve granice dopuštenog, kazao je Izetbegović. “Viđali smo to u zadnjih par desetljeća od strane srpskih i srbijanskih vođa i vidjeli smo kako se to završava. Ovo nije prvi iracionalni inat. Ti ljudi vuku konopac dok ne pukne, a onda, naravno, padnu na leđa”, zaključio je Izetbegović. Ali, to je već tema za neki drugi, mnogo ozbiljniji tekst.

Nije nebitno ni to kako će se sve zajedno odraziti na predstojeće lokalne izbore 2. oktobra, što je ustvari mnogo važnije od održanog referenduma. Ako je suditi po izlaznosti na referendum vladajuća koalicija se ne može nadati ničem dobrom s obzirom da su priču o referendumu „iznijele“ stranke opozicije a ne Dodikov SNSD. Ali, tu su već u pitanju drugi interesi koji idu u prilog vladajućoj koaliciji. Priča je očito još uvijek daleko od njenog završetka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera