Sve za Hrvatsku, Vatikanske ugovore ni za što (OH Skok o crkvi)

Zagreb, Katedrala, Kaptol
Socijalna i u pravom smislu društvena pitanja u javnom djelovanju crkve, unatoč želji građana, nisu toliko izražena (Al Jazeera)

Piše: Dean Skok

Proteklog vikenda je u Topuskom održan 1. Hrvatski kongres forenzične ginekologije i perinatologije. Za nekoga izvan medicinske struke ovo zvuči prilično nezanimljivo. Osim ako je glavni organizator Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu, a pokrovitelji su, među ostalim, kardinal Josip Bozanić i predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović.

Osnovna i nepremostiva razlika između religije i znanosti, između „vjerujem“ i „znam“, ovdje je bezobzirno prekoračena. Stoga su s pravom žestoko protestirale brojne građanske udruge, uz potporu dijela medicinske struke. Uplitanje Crkve u bilo kakva znanstveno-stručna područja kroz organizaciju kongresa – neprihvatljivo je. I može rezultirati samo jačom društvenom diferencijacijom i razbijanjem i ovo malo kohezije što je preostalo.

Za malu ilustraciju; organizatori kongresa, Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu, tvrdilo je i tvrdi da je „tableta za dan poslije“ abortivno, a ne kontracepcijsko sredstvo. Kako, uz uobičajenu primjenu, tvrdi čitav civilizirani svijet. Utemeljen, dakako, na znanosti.

Propovijedanje vjere je slobodno, ali Crkva je odavno izašla iz tih gabarita i ušla u političko, obrazovno, zakonodavno, a sada i u znanstveno područje.
Stavovi Crkve su u pravilu rigidni i ortodoksni, i nikakva znanstvena ostvarenja ih ne mogu promijeniti. Barem ne u tempu kojim juri znanost. Ovaj nerješiv konflikt može se vratiti jedino na razinu na kojoj je i nastao, a to je politička.

Bitka svih bitaka

A efekti na političkoj razini upravo su, kako se čini, cilj ovakvih „znanstvenih“ događanja. Po sistemu pogađanja na sajmu, tražiš znatno više – pa dobiješ planirano. ‘Ajde, evo vam onda znanost, ali vjeronauk bez alternative u školama i naše kandže zarinute u obrazovanje – ostaju.

A u obrazovanju? Eh, tu je tek zakomplicirano. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu je u tijeku „bitka svih bitaka“, u pozadini koje je svojevrsno izjednačavanje studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta, što je studente i profesore uznemirilo i izazvalo na pobunu. Pozvani su zaštitari, dekan je uglavnom nedostupan za medije i javnost, zabarikadiran negdje u kancelarijskim odajama, smjenjuju se vijeća i studentski zborovi, plenumi se održavaju u dvorištu jer su vrata za studente zaključana, prvi puta u povijesti Filozofskog fakulteta.

Uglavnom, za neupućene vrlo nejasna i konfuzna situacija proizašla iz pokušaja da se spoji nespojivo. A to su bogoslovni koncept – u čvrstim dogmatskim okvirima – i kritička, znanstvena misao utemeljena na promišljanju i testiranju.

Budući da je pritisak Crkve na sekularnost države sve očigledniji – uz nezasitna nastojanja za sve većim utjecajem kroz politiku, obrazovanje i općenito javno mnijenje – reakcije sekularista su posljedično sve jače. Pa tako ne možemo sa sigurnošću procijeniti je li burna reakcija dijela javnosti zbog stereotipne ilustracije „žene i mamice“ u udžbeniku iz glazbenog za prvi razred osnovne škole više posljedica aktualnih društvenih anomalija, a nesmotreni autor ilustracije samo kolateralna žrtva, ili je riječ o sustavnoj indoktrinaciji. U udžbeniku je, naime, „mamica“ prikazana kao domaćica s pregačom, a „žena“ razgolićeno odjevena kao žena sumnjiva morala.

Sporna ilustracija se upravo idealno poklapa sa jošaktualnim nizom izjava svećenika Ivice Raguža nakon teološkog osvrta objavljenog u Glasu Koncila. Tamo Raguž tvrdi da žene „izriču neposlušnost u traženju svojih prava za jednakošću“ i da su žene drugotne, a muškarci prvotni. Ovakvo proizvoljno tumačenje i implementacija biblijskog teksta u suvremeno i sekularno društvo zaista ni po čemu ne može biti prihvatljivo, ali Raguž, potpomognut šutnjom stroge crkvene hijerarhije i larmom (preko)brojnih katoličkih udruga, ni milimetra nije odstupio od svog arogantnog stava.

A katoličke udruge zaista su brojne i perfektno organizirane. I zaista, sada već sasvim otvoreno, iskazuju više političke no vjerske ili duhovne ambicije. Javno podupiru političke opcije s kojima ih se može poistovjetiti jedino kroz sinergiju interesa, a nikako kroz svjetonazorski sustav vrijednosti kakav bi trebale imati neprofitne katoličke udruge.

Uloga ratnog zločinca

Uz začuđujući sinkronicitet s aktualnim političkim silnicama, uvijek se pojavljuju gdje i kad treba. Svu potrebnu infrastrukturu, kad ustrebaju, osigurava im Crkva. I djeluju zaista kao moćno oružje; kao prethodnica glavne ofenzive na neko područje, neupućenom promatraču vrlo uvjerljivo simuliraju „glas i vapaj javnosti“.

Organiziraju tribine, javna bdijenja i molitve pred javnim ustanovama ( Klečanje i molitva pred ulazima u bolnice!?), kao i skupove većih razmjera kao što je bio ovogodišnji „Hod za život“. Patetično izveden i ukrašen s podosta pripadnika takozvane političke elite, ovaj skup je izazvao popriličnu gadljivost i stid čak i kod nas koji nismo, i nikada ne bismo, u tome sudjelovali. Jer među hodačima za život šepurio se glavom i bradom ratni zločinac Dario Kordić. Da, dobro ste pročitali. Onaj isti Kordić osuđen zbog svirepog i monstruoznog zločina u Ahmićima gdje je ubijeno i jedanaestoro djece. Onaj isti Kordić kojeg je po izlasku iz zatvora tako srdačno, uz pregršt mahnitih emocija, na zagrebačkom aerodromu dočekao biskup Vlado Košić.

I ne samo da Katolička crkva nije našla za shodno ispričati se javnosti zbog jezive scene svečanog dočeka ratnog zločinca u kojoj prednjači njihov biskup – ili zbog „hoda za život“ u organizaciji katoličkih udruga za koje osiguravaju sve što je potrebno, a u kojem također maršira isti ratni zločinac – već je otišla i korak dalje.

Jer nije Kordić samo marširao, on je nedavno i predavao. I to ne bilo gdje, na kakvojgod tribini. Dešavalo se to u crkvi, unutra. Da, opet ste dobro pročitali. Ratni zločinac održao je predavanje „o svojoj vjeri“ ispred oltara u crkvi sv. Leopolda šibenske župe u Njivicama.

Što nam i više nego jasno potvrđuje da topli dočeci i hodovi za život nisu samo sporadični incidenti, već organizirano i institucionalno političko djelovanje. Pa bismo analogno tome mogli zaključiti da to nisu ni kongresi kaptolskih ginekologa, ni tobožnji dobronamjerni pokušaji integracije Bogoslovnog i Filozofskog fakulteta.

A što se krije u najdubljoj pozadini političkog djelovanja Crkve? Pa naravno, ono što je u pozadini i najperfidnijoj konspiraciji i ostvareno prije gotovo dvadeset godina. Vatikanski ugovori.

Budući da su sklopljeni i potpisani bez znanja javnosti, bez uvida u sadržaj, bez bilo kakve javne rasprave u isključivoj i prikrivenoj korespondenciji HDZ-a i Katoličke crkve, a imaju monstruozno velik utjecaj na pravnom, obrazovnom, političkom i nadasve ekonomskom području, ovi se ugovori mogu i moraju smatrati jedino izdajom nacionalnih interesa i gubitkom državnog suvereniteta.

Radnička plaća – svake minute

Bili su početak razgradnje građanskog društva, a posljedice danas možemo primijetiti na svakom koraku. Crkva i svećenstvo su de facto (po)stavljeni izvan zakona RH, a država nema nadležnost, primjerice, nad profesorskim ili zdravstvenim kadrom u sustavu države, a imenovanom od strane Crkve.

Vatikanskim ugovorima zagazili su u sekularnost tako da su prokrvili društvo dogmatskim katoličkim naukom nauštrb građanskog vrijednosnog sustava, a sekularnu žilu kucavicu prigušili da se puls još jedva nazire.

Povlašteni položaj svećenstva, i sav apsurd ovako ponižavajućih ugovora za jednu suverenu državu, najbolje se može prikazati kroz kazneni zakon. Prema ugovorima, pravosudni sustav i policija prije pokretanja bilo kakve istrage nad svećenicima dužni su o tome obavijestiti crkvene vlasti. Dakle, prije nego što se istražuje, mora se obavijestiti onaj kojeg istražujemo.

Vatikanski ugovori su toliko opširni da ih je nemoguće obuhvatiti u ovako kratkom tekstu, pa je stoga zgodno još samo spomenuti njihov financijski dio. Kako su iznosi apanaža koje država plaća Crkvi samo djelomično transparentni i rastezljivo kamuflirani kroz izdvajanja po raznim člancima ugovora, točan iznos teško je pogoditi. No, kad se sve ugrubo zbroji, godišnji iznos je oko milijardu kuna. Ili mjesečno oko osamdesetitri milijuna. Ili dnevno oko dva i pol milijuna. Ili na sat oko stotinu i petnaest tisuća. Tako da je prosječna brzina oko dvije tisuće kuna u minuti. Taman jedna minimalna radnička plaća. Svake minute.

Tako su znatno lakše shvatljivi i motivi političkog angažmana Crkve. I armije katoličkih udruga, indirektno financiranih temeljem tih…ugovora. Zato im i nije problem organizacija „hodova za život“, uz ukras ratnog zločinca. Ima se, može se.

Tuđman i njegova kamarila, glavni i jedini svjetovni akteri pri zaključivanju Vatikanskih ugovora, klicali su parolu „Sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što“. I točno to su učinili; dali su je nizašto. Nacionalnog zanosa i entuzijazma više nema, sve je iščezlo. Jer više nema ni suvereniteta.

Dok svećenici i dalje između sebe potiho šapuću: Sve za Hrvatsku, Vatikanske ugovore ni za što! Sekularizam je svetogrđe. I đavolje djelo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera