Referendumski prst u oko

Piše: Mladen Mirosavljević

Samo nekoliko dana pred održavanje referenduma u bh. entitetu Republika Srpska Ustavni sud BiH je potvrdio svoju raniju odluku o neustavnosti odredbe Zakona o praznicima RS-a kojim se 9. januara obilježava Dan RS-a, jer se taj datum poklapa sa krsnom slavom Sveti Stefan, ali i odlučio da privremeno zabrani održavanje referenduma. Time je svoju raniju odluku praktično zacementirao i ona će postati punovažna čim proceduralno postane validna.

Upravo tu može biti kvaka koju priželjkuju u Republici Srpskoj – da se odluka o tome zvanično objavi tek pošto referendum bude održan, što u suštini opet ništa ne mijenja po pitanju odluke. Uprkos novopotvrđenim odlukama svi političari u Republici Srpskoj, kao i sve stranke, su i dalje usaglašeni da se mora poštovati odluka entitetske Narodne skupštine koja je odlučila da će njeni građani izaći, prvi put u svojoj istoriji, na referendum, da bi se 25. septembra izjasnili da li podržavaju da se Dan Republike i dalje slavi 9. januara.

Sati i sati, i nebrojene novinske stranice, su potrošeni na javne analize i istupe raznoraznih stručnjaka, od analitičara, političara do profesora, vezane za sve moguće aspekte održavanja referenduma, izazvavši izuzetnu pažnju u čitavom regionu, i ne samo regionu.

Time je atmosfera i situacija stvorena oko (ne)poštovanja odluke Ustavnog suda o referendumu dovedena do usijanja prijeteći otvaranjem Pandorine kutije i nekontrolisanim događajima u državi, kako kažu, kontrolisanog haosa.

Svi na svojim pozicijama

Uprkos tvrdnjama iz entiteta Federacija BiH i međunarodnih centara moći da se odluke Ustavnog suda moraju poštovati, kao i stava zvaničnog Beograda da nije ni za ni protiv referenduma, jer je to unutrašnje pitanje BiH, ono je postalo daleko od samo unutrašnjeg pitanja. I sve to u momentu kada je predsjedavajući Savjeta ministara BiH Denis Zvizdić održao u Briselu sastanak s ambasadorima, šefovima misija Evropske unije ubjeđujući ih u napredak BiH na evropskom putu, obavijestivši ih da je pored evropskih integracija BiH fokusirana i na ekonomske reforme te sektor sigurnosti, vladavinu prava i borbu protiv terorizma. Kao jedan od ključnih vanjskopolitičkih prioriteta Zvizdić je istaknuo i aktivaciju Akcionog plana za članstvo u NATO savezu.

Vjerovatno upravo i zbog svega toga Visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH Valentinu Incku su “zavezane“ ruke za djelovanje, koje se očekivalo, jer bi bilo kakvom svojom odlukom srušio ozbiljnost apliciranja BiH za članstvo u EU, koja se ionako trudi da BiH “prigrli” koliko god to može. Mada pored šargarepe i štap uvijek čeka u prikrajku. Čitava priča se odvija i u kontekstu predizborne kampanje pred lokalne izbore 2. oktobra tako da se i, često neprimjerena, retorika u javnom prostoru pripisuje predizbornoj kampanji, a priča se, bar u Republici Srpskoj, nameće kao neskriveni sukob Bošnjaka i Srba u BiH, i početak njenog otvorenog rušenja od strane bošnjačkih partija.

Ovaj put, za razliku od ranije najavljivanih referenduma o secesiji i pravosuđu, sve je otišlo mnogo dalje i sada je sasvim jasno da glavni akteri ove priče nisu, i neće, ustuknuti jer to više i ne mogu. Ustavni sud je ostao pri svojim pozicijama, a predsjednik entiteta Milorad Dodik pri svojim. Prvi zadržavajući svoj, ne baš čvrsti i do sada principijelni, autoritet vrhovne sudske instance definisane Dejtonskim mirovnim sporazumom, dok je Dodik kompletan svoj politički autoritet, a može se slobodno reći i buduću političku, i možda ne samo političku, karijeru stavio na kocku uporno insistirajući na održavanju referenduma. Gurajući po ko zna koji put, ali i nedosljedno uzmičući, prst u oko, doduše, nejedinstvenoj međunarodnoj zajednici, on jednostavno, zbog ranije neostvarenih prijetnji i uzmicanja, sada nema kud. 

Zbog stvorene atmosfere i predizborne kampanje nema te osobe u Republici Srpskoj koja bi se javno izjasnila protiv njegovog održavanja, a to pogotovo ne pada na pamet opozicionim političarima koji su zbog koaliranja u vlasti na nivou BiH ionako proglašeni srpskim izdajnicima.

Šta je važnije?

Dok se opozicioni političari, pravdajući svoje jedinstvo sa Dodikom, pozivaju na autoritativnost odluka Narodne skupštine i ugroženost entiteta, svima je jasno da će sve buduće posljedice snositi prije svega sam Dodik i da je ovo opoziciji, možda jedinstvena, i za sada jedina, prilika da bar uruše neprikosnoveni Dodikov autoritet u ovom entitetu, što bi bio njegov početak kraja. Ali od toga nema ništa jer je on već sada, bez obzira na sve ishode, naizgled, u očima biračkog tijela, izašao kao pobjednik bez obzira što niko ne zna kakva bi bila pravna posljedica održavanja referenduma, s obzirom na to da su odluke Ustavnog suda obavezujuće ali i ako pravni sistem države bude i ostane urušen.

Ukoliko se referendum održi bez ikakvih konsekvenci po Republiku Srpsku, Dodikov autoritet će biti još neprikosnoveniji, kao i stranke SNSD koju predvodi, ali i ukoliko uslijedi neka odluka koja ide ka zabrani referenduma ili bilo kakvoj drugoj sankciji, tipa smjena političara ili slično, Dodikov autoritet će takođe porasti. 

Dodik je toga svjestan kao i činjenice da je, kao najmoćniji entitetski političar, sada nedodirljiv i da će takav i ostati ukoliko bude zavisio isključivo od onoga što se zbiva na političkoj sceni. Nedostaje jedino odgovor na pitanje – zašto je, baš ovaj puta, i na ovom pitanju, Dodik ostao dosljedan uprkos salvi, veoma bitnih, suprotnih mišljenja, pa čak i prijetnji, i da li je njegov instinkt za političkim samoodržanjem koje podrazumijeva i buduće uživanje u stečevini, toliko jak i dobar, ili je, možda, ipak u pitanju sve dobro vođena priča u kojoj on ima samo glavnu ulogu.

I da li je stvarno datum proslavljanja Dana Republike Srpske toliko važan da je to crta koja se nije mogla prijeći, važniji od ekonomskog kolapsa, od gubitka vojnih kompleksa koji se knjiže na državu BiH, od demografije, od popisa, od grba i zastave, od siromaštva, od svakodnevnog opstanka, od pitanja šta ćemo sutra za ručak?

To što su pričom o referendumu u enti plan gurnuta sva ona pitanja i problemi koji su najbitniji kako za svakodnevni život građana tako i za stvarni opstanak Republike Srpske, niti koga od birača zanima niti ima priliku da o tome govori. Formula koja se provodi već dvadeset godina – zgrabi sir i bježi funkcioniše i dalje besprekorno, samo su elementi formule poslagani po etničkom principu. Bolje da zgrabe naši nego njihovi. Oni o tome obaviješteni i koji bi o tome  govorili ili su odavde otišli ili su u odlasku ili su jednostavno potisnuti na margine društva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera