Kjašif Smajlović, heroj profesije koje više nema

Kjašif je ušao u legendu jedne profesije koje, zapravo, skoro pa više i nema (Arhiva)
Kjašif je ušao u legendu jedne profesije koje, zapravo, skoro pa više i nema (Arhiva)

Piše: Zlatko Dizdarević

Znamo već, ko je htio da zna: pronađeno je i identifikovano, nakon 24 godine, tijelo Kjašifa Smajlovića, novinara Oslobođenja iz Zvornika, ubijenog 9. aprila 1992. godine u kancelariji dopisništva, koju nije htio da napusti dok su Arkanovi zlikovci dolazili po njega.

Za one kojima je ta vijest danas doista važna, Kjašif je ušao u legendu jedne profesije koje, zapravo, skoro pa više i nema. A cijela ta legenda je u nekoliko rečenica što ih je on onda izgovorio neposredno pred smrt, i u par riječi Selvete Ahmedinović, zvane Sele, mnogo godina kasnije, kada su je upitali da li je Kjašif mogao otići iz Zvornika i svoje novinarske kancelarije, dok je još bilo prilike.

“Mogao je, a nije”. Zašto? “Rekao je da nije htio” – sjeća se Sele, koja se iz dopisništva u Tuzli posljednja čula sa Kjašifom – “Zato što sam novinar.” Selveta je, evo mnogo godina kasnije, zaokružila  priču o legendi uz suzu: “Bio je hrabar, veoma hrabar. Pravi novinar!”

‘Đe će glavu davat’ za to’

Ostalo je zapisano tada u Oslobođenju da je bio prvi novinar ubijen na zadatku u ratu. U julu je od granate na Ciglanama u Sarajevu, snimajući ljude koji su čekali u redu za vodu, ubijen Salko Hondo, fotoreporter, naša “Maaajka” i vedri duh redakcijski. Sjećam se, po Slavoniji je malo prije, sa glavom u torbi, hodao i pisao Vlado Mrkić. Zabasao i među “arkanovce”. Niko ga nije tjerao tamo, mislio je, isto tako, da je to “jer je novinar…” Uspio se vratiti u Sarajevo, jedva.

Mnogi od nas u redakciji tada smo bili spremni, nekako sasvim logično, da ostanemo u podrumima Oslobođenja. I tako je bilo, jer smo istinski vjerovali kako jedino tako može da se bude novinar, i čovjek, ako si već odlučio da to budeš. Druge su stvari bile normalne, druge časne, a druge nečasne, u toj našoj profesiji. “Pravi novinar”, kako je to čudesno jednostavno definisala Sele, bio je doista hrabar, vjerovatno i ne razmišljajući puno o tome. Takve sam prije sretao i po Libanu, Palestini, Iraku… Kao što bi danas puno njih kazalo za Kjašifa: “Lud, ‘đe će glavu davat’ za to!?” Za šta, uopšte, danas glavu davati, kome, za čije babe dušu…

Kjašifove riječi: “Dolaze po mene, čujem njihove korake, bojim se da je ovo moj zadnji izvještaj” ostaju dovijeka kao riječi što su omeđile jednu profesiju koja je bila i život, i smrt. Tada smo ih na Desku – gdje su mnogi među nama tog aprila odlučivali šta će sa sobom, i odlučili kako su odlučili, a Oslobođenje tako ostalo – doživjeli kao priču o zadnjim sekundama života koji je imao smisla i zbog čega naš dobri drug iz Zvornika nije žalio. Bio je jedan veliki iz porodice na kojeg smo bili ponosni. Njegov brat Sakib, i on danas novinar, opisao je dane kada su mnogi slutili da su Kjašifa bacili u krečanu, pa kasnije uspomenu na njega zaboravili.

Definicija ‘užasne’ sreće

Mnogo se toga zaboravilo, od tada do danas. U životu, u mjerilima za sreću i tugu, u mjerilima koja će odrediti novinarstvo, ili bilo šta drugo, kao smisao života. Po svojoj brutalnosti, po načinu na koji je Kjašif skončao, po istinama o tome ko ga je ubio, kako i zašto, “pa onda ništa”, po tome da mu je tijelo pronađeno gdje se nije slutilo i identifikovano tek 24 godine kasnije temeljem DNK, Kjašif Smajlović postao je, eto, jedna od hiljada i hiljada ratnih priča. Uz definiciju “užasne sreće”, moći ćemo da ga sahranimo…

Po onom drugom – ostaje u kancelariji iako dolaze po njega, jer je novinar – po tome kako mu je misao o “zadnjem izvještaju” bila jedna od posljednjih životnih, priča o bitisanju i smrti Kjašifa Smajlovića, dopisnika Oslobođenja iz Zvornika, priča je podjednako i o životu i smrti jedne profesije koje, takve, više nema. Ne samo tehnički, kako nam se hoće danas kazati, jer to je sad internet, globalizacija, smartfon, sateliti i dronovi, malo engleskog, malo kompjutera i – to je to. Promijenjeni su ciljevi  života, smisao vrijednosti, pa tako i profesije koja je tragala za istinom, kako bio se prenijela onima koji ne znaju, a htjeli bi da znaju, i kojima je tu istinu trebalo otkrivati “nek’ košta šta košta”.

I razlozi za ponos, hrabrost i dignitet su se promijenili. Nije to više ni traganje za “zašto”, ključno pitanje među onih obaveznih pet bez kojih nije bilo profesije. Sve je manje i pitanja piše li se ono što se piše, jer je to tako, a ne onako kako to traži drugi cilj, mimo vlastitih očiju, znanja i pameti novinarske. Zato je i onda – mimo rata i, posebno, u ratu – bilo nezaobilazno voljeti ovu svoju profesiju kao smisao života i imati hrabrosti stajati iza sebe samog i svojih ideala. Poznavajući Kjašifa onda, prije rata, znam sigurno da bi danas bio nesretan kao novinar, da je preživio. Kao i mnogi drugi iz Oslobođenja onda, uglavnom naši tadašnji dopisnici iz takozvanih malih mjesta, u kojima je bilo časno zvati se novinar.

‘Novo’ novinarstvo

Imaju, možda, pravo oni što će danas, najblaže kazano, odmahnuti rukom nad ovakvim “prevaziđenim” lamentiranjem izvan prostora i vremena, bez ikakve veze sa realnošću. Toj novoj zbilji, sasvim izvjesno, doprinijelo je i takozvano novo novinarstvo, u kojem je mogućnost da se bude “hrabar, pravi novinar” bezmalo nepostojeća. Kjašifova onakva smrt bila je tragična, za nas kao prijatelje, raju i kolege u drugačijoj profesiji koja nam je život značila. Bila je, na neki način, očekivano herojska.

Kao što je očekivano jadan zaborav na tu smrt, do konačne istine o svemu, među mnogima od nas, danas ovakvima. Nije to priča o njemu, već o tome šta smo i ko smo, evo dvije decenije i kusur u “novoj slobodi” kakvu nam definiše “novo” novinarstvo. Ovo za koje bi Kjašif vjerovatno bio lud što nije pobjegao na vrijeme, a ne “veoma hrabar, pravi novinar”.

Tako nekako mislim sjećajući se dana kada nam je na Desk u Oslobođenju stigla vijest iz Zvornika, preko Tuzle, o “koracima koji dolaze… i zato o zadnjem izvještaju…” Onih dana koji su, zajedno sa “herojem, pravim novinarom Kjašifom”, otišli u novinarsku legendu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO