Ljetni folklor: Verbalni rat Hrvatske i Srbije

Piše: Davor Gjenero

Godinama je u Hrvatskoj trajao „folklorni običaj“ da negdje početkom srpnja zaredaju incidenti s obje strane granice sa Slovenijom, i da se tijekom ljeta i medijskog razdoblja „kiselih krastavaca“ granični spor u Piranskom zaljevu pretvori u dominantnu temu političke „ljetne sheme“.

Otkad je ujesen 2009. predsjednica hrvatske vlade Jadranka Kosor sa slovenskim premijerom Borutom Pahorom potpisala ugovor o arbitraži, taj je običaj nenadano zamro, a čak niti prošle godine, kad je, ponovno usred ljeta, otkriven skandal u kome su slovenska agentica pred arbitražom i arbitražni sudac, kojeg je izabrala Slovenija, pokušali lažirati gradivo arbitražnog sudišta, nisu izbili sukobi kakvi su bili uobičajeni, već tek mala kratkotrajna medijska napetost, koja kao da nije zanimala niti jednu niti drugu javnost.

Međutim, to ne znači da je s ljetnim bilateralnim sukobima završeno. Nekako istovremeno s gašenjem „slovenskog ljetnog bojišta“, otvorilo se ono sa službenim Beogradom. Vrhunac, klimaks napetosti između Beograda i Zagreba već se nekoliko godina događa u vrijeme godišnjice Oluje.

Prošle godine Hrvatska je obilježavala 20 godina od oslobođenja najvećeg tijela svog teritorija i integracije države, a stupanj napetosti bio je viši nego ikad prije. Osim toga, lani se napetost događala pred parlamentarne izbore u Hrvatskoj, a oba velika politička bloka u Hrvatskoj bila su uvjerena da tvrdom retorikom prema Beogradu mogu ostvariti određeni dobitak u vlastitom biračkom tijelu.

Poglavlje svih poglavlja

Ove se godine ne obilježava „okrugla“ godišnjica Oluje, ali je unatoč tome napetost između Beograda i Zagreba veća nego ikad u poratnom razdoblju. Napetost je započela prije nekoliko mjeseci, kad je Hrvatska istakla tri rezerve prema otvaranju poglavlja 23 – „poglavlja svih poglavlja“, onoga o pravosuđu i temeljnim pravima, u pregovorima Srbije s EU.

Hrvatsko je očekivanje bilo da Srbija rezerve otkloni onako kako je Hrvatska to činila tijekom svojih pretpristupnih pregovora, razgovorima sa zemljom koja je izrazila rezerve.

Umjesto toga, Srbija je počela snažno lobirati protiv Hrvatske, ali i Bugarske i Rumunjske, za koje je pretpostavila da bi mogle poduprijeti Hrvatsku u izražavanju rezervi vezanih uz položaj svojih nacionalnih manjina u toj državi, te zaigrala na kartu potencijalnog okretanja prema Rusiji. Postigla je to da je kompromis s Hrvatskom umjesto Srbije našao komesar za proširenje Johannes Hahn.

Hrvatska diplomacija „šeprtljavo“ se ponašala u tom sporu, ministar nije do kraja štitio principe, nego ono što je smatrao interesom svojih građana, pa je kompromis, na koji je pristao, izrazito loš i štetan za regiju. Srbija je, pak, stekla dojam da je Hrvatska izrazito slaba unutar EU, tako da je čak i nečlanica s lošom reputacijom iz prošlosti može „pobijediti“. Nakon toga su se njena politika i diplomacija izrazito „okuražile“.

Uspjeh u otvaranju pregovaračkog poglavlja, koje će ionako biti posljednje zatvoreno, nije bitno promijenio domaće probleme administracije tehničkoga premijera Vučića, a koliko su oni ozbiljni jasno govori činjenica da nakon parlamentarnih izbora, na kojima su on i njegova stranka odnijeli apsolutnu pobjedu, on stotinjak dana ne uspijeva formirati vladu.

Naime, očito je da je pritisak autoritarnog režima ruskog hazjajina Vladimira Putina strašno velik, da Putin insistira da Vučić sastavom Vlade jasno pokaže da nema namjeru odlučno pristupiti europskoj tranziciji, nego da i dalje namjerava ostati ili na pola puta između Rusije i EU, ili iskrenije, biti jedna od ruskih igrački, alatki kojima hazjajin nastoji destabilizirati Europsku uniju.

Kad ste u situaciji da u kratkom roku morate donijeti tešku odluku, obično vam je vrlo važno pozornost svoje javnosti preusmjeriti s važnog procesa na irelevantne stvari. Zato je „neprijateljstvo“ s Hrvatskom vješto konstruirano, a napetosti u bilateralnim odnosima pripisuje se dimenzija koju ona sigurno nema. Već se neko vrijeme konstruira priča o naoružavanju Hrvatske, iako Hrvatska sustavno smanjuje vojni budžet i do neke mjere kasni s onim što mora obaviti da bi ispunila NATO standarde i mogla provesti svoje obveze u zajedničkim misijama i operacijama Sjevernoatlantskog savezništva. Opremanje za te misije već se neko vrijeme u javnosti u Srbiji tumači kao priprema za rat sa Srbijom, a za neke od oružanih sustava tvrdi se da mogu ugroziti Beograd, Banju Luku, Niš …

Srbija operaciju Oluja iz kolovoza 1995. godine sustavno tretira kao zločinački poduhvat proveden radi etničkog čišćenja Srba s hrvatskog teritorija, unatoč tome što je judikaturom svih međunarodnih sudišta (i ICTY i ICJ) ona definirana kao legitimna hrvatska vojna operacija.

U Hrvatskoj se ponekad previđa da niti u vojnom, niti u političkom smislu, Oluja ne bi bila moguća bez suradnje s Bosnom i Hercegovinom. Naime, u operativnom smislu Oluja je bila moguća tek nakon Splitskog sporazuma predsjednika Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, kojim je omogućeno da Hrvatska vojska provede pripremne operacije za Oluju na području BiH, a u međunarodno-političkom smislu, Oluja je „odobrena“ tek nakon što je Karadžićeva i Mladićeva paravojska provela genocid u Srebrenici, tek kad je postalo jasno da jednako „konačno rješenje“ pripremaju i za Bihaćki džep, ovog puta zajedno s Martićevom paravojskom s okupiranih teritorija Hrvatske.

Europski partneri od Hrvatske očekuju da se ne zapliće u tip sukoba, koji nameće Beograd, a s druge strane, tako dugo dok Vučić potpuno ne sklizne u naručje Putinu, spremni su tolerirati njegovo funkcionalno poigravanje ‘neprijateljstvom s Hrvatskom’. 

Iako je Oluja slijedila nakon srebreničkog genocida i spriječila njegovo ponavljanje u bihaćkoj regiji, opravdana vojno-policijska akcija kompromitirana je onime što se događalo nakon okončanja glavnih vojnih operacija. Većina stanovništva je izbjegla s područja na kojima se operacija odvijala, ali nakon nje su uslijedili maltretiranje, pa i ubijanje preostalog, uglavnom staračkog stanovništva, pljačke i palež ostavljene imovine i sustavno sprečavanje stvaranja preduvjeta za povratak izbjeglih.

Iako je tijekom svog predsjedničkog mandata predsjednik Ivo Josipović pokušavao istovremeno naglašavati značenje vojne pobjede nad Miloševićevim režimom i njegovim trabantima, što je ostvarena Olujom, i izraziti empatiju prema civilnim žrtvama, te osudu prakse progona pripadnika srpske manjinske zajednice i sprečavanja njihova povratka, takva politika, nažalost, u Hrvatskoj nije postala „standardom“.

Ako se prošle godine moglo govoriti o svojevrsnom licitiranju nacionalnim nabojem u Hrvatskoj, izazvanim skorim parlamentarnim izborima, ove godine takva konstrukcija „ne drži vodu“. Naime, HDZ, kao ključna stranka desnog centra, temeljito se reformira i prekida suradnju s marginalnim desno-radikalnim političkim strankama. One su, pak, u takvoj situaciji suočene s marginalizacijom i vrlo izvjesnom sudbinom ispadanja iz budućeg parlamenta, sklone izazivanju marginalnih provincijskih incidenata.

Fokusiranjem pozornosti na takve marginalne incidente posve se izvrće stvarno stanje u hrvatskoj političkoj areni – iako se ona konsolidira i jačaju centrističke organizacije, stvara se dojam kao da u Hrvatskoj dominiraju desni radikali.

Europski partneri od Hrvatske očekuju da se ne zapliće u tip sukoba, koji nameće Beograd, a s druge strane, tako dugo dok Vučić potpuno ne sklizne u naručje Putinu, spremni su tolerirati njegovo funkcionalno poigravanje „neprijateljstvom s Hrvatskom“. Kad hrvatski ministar vanjskih poslova objavljuje da Hrvatska više neće sudjelovati u „proliferaciji“ protestnih nota, on čini ono elementarno što od njega očekuje Europska unija. Korak više, čini se, danas nije moguće napraviti. Pokušala ga je napraviti predsjednica Republike, sastankom s de facto tehničkim premijerom Vučićem i pokušajem pokretanja dijaloga dviju država. Premda se činilo da među dvoje aktera postoji temeljno povjerenje, rezultat je izostao.

Grabar-Kitarović čuva autoritet

Predsjednica, vrlo mudro, izbjegava govoriti o aktualnoj krizi, čuva poziciju neutralnosti, a aktere s hrvatske strane, koji su se previše „izložili“ u sukobu, potisnula je iz svoje okoline. Njen autoritet, kao neprijeporno europski i euroatlantski orijentirane političarke, nije ničim doveden u pitanje, a pokazala je da je bila spremna izložiti se i doprinijeti smirivanju odnosa.

Beograd će neko kratko vrijeme još uživati status zemlje kojoj se „u Bruxellesu gleda kroz prste“ i tolerira zaoštravanje odnosa sa susjedima.
I to zato i samo zato što je na stolu prijetnja – prebjegne li Vučić pod okrilje „hazjajinova šinjela“, Europa će imati bitno više problema, nego ovako, kad se Beograd tek zabavlja verbalnim ratom s jednom od članica Unije. Koliko daleko je Vučić od te prelomnice, vidjet će se već kad predstavi svoju novu vladu i kad se bude vidjelo u kojoj ju je mjeri kadrovirao on sam, a u kojoj ruski ambasador u Beogradu, Aleksandar Čepurin, naravno u Putinovo ime.

Uglavnom, da bi se okončao ovaj ljetni folklor sukobljavanja Zagreba i Beograda, potrebno je napraviti ozbiljne političke promjene i na jednoj i na drugoj sukobljenoj strani.
Beograd mora konačno odlučiti želi li doista svoju državu uskladiti sa standardima Europske unije, i to bez rezervne varijante Putinove Euroazijske unije, a Zagreb mora pokazati da ima razumijevanja i pijeteta za trpljenje civilnih žrtava Oluje, pretežno pripadnika srpske manjinske zajednice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera