Vječno pitanje u BiH: Gdje su pare?

Piše: Mladen Mirosavljević

Postoji niz tema od najveće važnosti za građane Bosne i Hercegovine koje su gurnute u drugi plan i o njima se ne raspravlja, ne vodi dijalog i veoma mnogo se vodi računa da nisu u žiži interesovanja šire javnosti.

Radi se o svim onim temama koje su i najvažnije za sve građane i koje su dio njihove svakodnevnice. Počev od toga kako naći posao pa do svih ostalih egzistencijalnih pitanja.

Umjesto tih tema, nameću se one vezane za prošlost, rat, etničke sukobe i sve one koje služe za skretanje pažnje sa onih suštinskih.

To se naročito pojačava u vrijeme predizbornih kampanja, koje se po istoj matrici odvijaju posljednjih dvadeset godina koliko se i isti akteri nalaze na političkoj sceni.

Ali zato vam još nijedan relevantan bh. političar ne može odgovoriti na, bar dva, važna pitanja: zašto bi bilo ko ko ima do 30 godina starosti ostao da živi u ovoj zemlji i čime je bilo ko motivisan da osnuje firmu i radi legalno u ovoj zemlji. Pri tome su svim političarima puna usta upravo tih tema: većeg zapošljavanja, započinjanja biznisa, borbe protiv kriminala i korupcije i izgradnje infrastrukture.

U praksi je svima vidljivo da je posao postao mislena imenica i da postoji jedino stranačko zapošljavanje u javnoj upravi i preduzećima pod državnom, dakle političkom kontrolom, a borba protiv kriminala i korupcije je samo narativnog karaktera i golim okom je vidljivo da je korupcija već odavno postala način života u ovoj zemlji.

Toliko smo već oguglali na sve ono što je nenormalno da niko ne obraća pažnju niti traži odgovornost čak ni za nešto što je vezano za višemilionsku štetu i (ne)odgovornost.

Jedan od takvih primjera su revizorski izvještaji u BiH i, recimo, odgovornost za izgubljene sporove u ime BiH i njenih institucija. Probajte da, kao građanin, ne platite struju, telefonski račun ili ratu kredita u banci. Nema šanse, jer ćete se veoma brzo naći u raljama represivnog aparata sa svim šansama da vam se to višestruko obije o glavu.

Ista situacija je, recimo i da u ime firme u kojoj radite izgubite spor na njenu štetu, ili napravite štetan ugovor, sa finansijskim posljedicama. Najblaže što vam se može dogoditi je da na neizvjestan period ostanete bez posla.

Različita pravila

Kada je riječ o državi i njenim institucijama, to ni izdaleka nije slučaj. Naprimjer, BiH i njene institucije izgubile su prošle godine 188 parničnih sporova vrijednih 5,67 miliona maraka (blizu 2,9 miliona eura), čime je, u odnosu na prethodnu godinu, udvostručena šteta koju su pretrpjele zbog neodgovornih poteza funkcionera i činovnika.

Vrijednost izgubljenih sporova povećana je, iako su u 2014. država i njene institucije izgubile 234 predmeta, odnosno 46 više u odnosu na 2015. godinu.

U Pravobranilaštvu BiH ističu da je 710 parničnih predmeta riješeno u korist institucije koju su zastupali i da je njihova vrijednost 60,42 miliona maraka (30,9 miliona eura), što je u odnosu na 2014. godinu trostruko veći iznos. BiH i institucije se znatno rjeđe pojavljuju u sporovima kao podnosioci tužbi. Najviše tužbi podnijelo je Ministarstvo odbrane – 17.

Tužbe najveće vrijednosti pokrenula je Uprava za indirektno oporezivanje, koja tim putem potražuje nešto više od pola miliona maraka (gotovo 250.000 eura). BiH se kao tužilac pojavljuje u četiri parnična predmeta “teška” 244.000 maraka (124.700 eura).

Broj sporova i visina odštete govore da neke stvari, blago rečeno ne štimaju. Ako se ima u vidu koliko novca iz budžeta na nivou BiH se odvaja samo za plate zaposlenih i da BiH i njene institucije ionako imaju velike troškove da bi sebi dozvolile dodatne, koji proizlaze iz izgubljenih sudskih sporova, jasno je o kakvom se problemu radi.

Još je zanimljivija situacija sa revizorskim izvještajima. U ladicama već pola decenije leže izvještaji u kojima su revizori dali institucijama BiH negativna i mišljenja sa rezervom zbog lošeg finansijskog poslovanja i kršenja zakona. Propusti su se najčešće odnosili na netransparentno trošenje novca, enorman broj zaključenih ugovora o djelu i kršenje Zakona o javnim nabavkama.

‘Šta je sa izvještajima?’

Šta je sa izvještajima u kojima su navedeni najveći propusti u proteklih nekoliko godina u potpunosti ne znaju ni u Kancelariji za reviziju institucija BiH?

Tužilaštvo BiH i SIPA, kao nadležne institucije u daljem postupku, nisu dužne po automatizmu da obavještavaju Kancelariju za reviziju institucija o aktivnostima preduzetim na osnovu nalaza revizije, ali informacije dostavljaju na pojedinačne upite revizije. To znači da se priča odvija u trouglu između Kancelarije za reviziju, SIPA-e i Tužilaštva BiH i da zavisi od efikasnosti i odgovornosti zaposlenih u sve te tri institucije.

Na pitanje koliko je revizorskih izvještaja stiglo na njihovu adresu u posljednjih pet godina u kojima je izraženo negativno i mišljenje sa rezervom i šta su uradili, odgovor je stao u jednu rečenicu: „Imamo predmete koji su u radu i koji su formirani na osnovu revizorskih izvještaja“ kazali su u Tužilaštvu BiH, a što je objavljeno u medijima na čemu se priča i završila.

Ilustrativna je izjava poslanice i članice Komisije za finansije i budžet u Predstavničkom domu Parlamenta BiH Dušanke Majkić da odgovori iz nadležnih institucija ne čude i da potvrđuju tromost i neefikasnost administracije.

„Tolike sam godine u Parlamentu i Komisiji za finansije i budžet, a ne znam da li je procesuiran ijedan slučaj gdje se radilo o neodgovornom upravljanju javnim novcem. Time institucije šalju lošu poruku, odnosno daju vjetar u leđa svima da tako nastave da rade i troše novac po svom nahođenju“ rekla je Majkićeva i dodala da ni revizori nisu imali hrabrosti da daju negativna mišljenja.

Neprocesuiranje odgovornih

Neprocesuiranje odgovornih za netransparentno trošenje novca iz budžeta, smatra Majkićeva, ima korijene i u postupanju drugih institucija BiH. „Savjet ministara ne analizira revizorske izvještaje, a Tužilaštvo ne postupa na osnovu nalaza revizora. Parlament godinama radi po principu koji je razrađen do kraja, ali nema nikakvog epiloga“ rekla je Majkićeva.

Šta dodati izjavi nekoga ko se nalazi na takvoj poziciji osim pitanja čemu uopšte ustvari služe revizorski izvještaji i svi drugi izvještaji relevantnih institucija BiH, a posebno oni u kojima se radilo o neodgovornom upravljanju javnim novcem.

I da li je odgovor upravo u tome. Da, kada se radi o novcu i građaninu pojedincu državni aparat je veoma efikasan i nemilosrdan, a kada se radi o javnom novcu odgovornost se razvodnjava sve do neodgovornosti i na kraju krivca i nema. A nema ni para.

I tako ostaje vječito pitanje na koje niko nikada ne daje odgovor, pa ni u predizbornim kampanjama: A gdje su naše pare? Da li je BiH kao država toliko bogata da sebi može priuštiti takvo trošenje javnog novca koje nikoga ne zabrinjava ili je neodgovornost uzela toliko maha da je njeno neprocesuiranje ustvari samo ilustracija jedne od mnogih slabosti BiH kao države?

Situacija je neuporedivo zanimljivija kada je riječ o istoj problematici, ali na entitetskim nivoima, ali tek to je priča kojom se, osim povremeno i sporadično mediji, malo ko bavi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera