Referendum – oružje nedodirljivih u konstitutivnom bezvlašću

Piše: Zarije Seizović

Politički pritisci izazvani najavom referenduma u bh. entitetu Republika Srpska mogli bi se, za potrebe ovog teksta, evidentirati na sljedeći način: (1) referendum o otcjepljenju RS-a; (2) referendum o radu državnih pravosudnih organa (Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine); (3) referendum o danu “državnosti” RS-a. Svaki od ovih političkih pritisaka imao je konkretan politički cilj, za čije postizanje je “prijetnja” referendumom bila samo alat.

Uspaničenim i patetičnim vapajima bošnjačkog političkog establishmenta, kao i nemuštim diplomatskim stavovima Ureda visokog predstavnika, ovaj put se nećemo baviti. Ostavićemo ih njihovim akterima, da ih, kao dobro znan obrazac političkog djelovanja, koriste u bezbroj budućih sličnih “političkih kriza”. Osvrnut ćemo se ukratko na najave i epiloge ovih referenduma, redom, kako su nabrojani.

Da bi bio legitiman, referendum o nezavisnosti RS-a morao bi biti predviđen u Ustavu Bosne i Hercegovine, što nije slučaj. On bi, eventualno, mogao biti legitiman čak i da ga raspiše ovaj entitet, ukoliko bi Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine prenijela ovlašćenja za raspisivanje ovog referenduma na organe RS-a. No, ovakvih ovašćenja (nadležnosti) Parlamentarna skupština nema; a i da ima, teško bi se postigla potrebna većina za donošnje odluke o prenošenju ovakvih ovlasti – naravno, zbog političke nehomogenosti ovoga tijela. U obje opisane hipotetičke situacije, referendum o nezavisnosti RS-a ne bi bio legitiman – preciznije, predstavljao bi čin protivan Ustavu Bosne i Hercegovine i kao takav nalazio bi se s onu stranu zakona.

Prkos prvog čovjeka RS-a

Što se tiče političkih pritisaka najavom raspisivanja referenduma o radu Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine, najvažnije je konstatirati da njegovo raspisivanje uopće nije u nadležnosti organa RS-a (Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine su državni organi). Druga dimenzija ovog referenduma bila bi ta da je odluka Narodne skupštine RS-a o ovom referendumu pravno potpuno irelevantna, budući da sudovi i tužilaštva obavljaju poslove iz svoje zakonima propisane nadležnosti bez obzira žele li to građani ili ne. Sem toga, u ovom slučaju se radi o nadležnosti državnih pravosudnih organa čija teritorijalna nadležnost pokriva cijelu Bosnu i Hercegovinu, pa je neozbiljno stvarati utisak da entitetski organi imaju nadležnost odlučivati u toj materiji.

Konačno, samo referendumsko pitanje, ma kako bilo formulirano, zvučalo bi besmisleno (naprimjer: “Jeste li za to da vam sudi Sud Bosne i Hercegovine?”). Uzmimo, hipotetički, da su svi stanovnici RS-a koji imaju pravo glasa izašli na referendum i svi glasali “protiv” – izjašnjavajući se, dakle, da ne žele da prema njima državni pravosudni organi vrše svoje nadležnosti. Kakva bi bila pravna posljedica tog izjašnjavanja? Nikakva – ne bi je ni bilo, što bi se onda desilo kada bi, nakon referenduma, Državna agencija za istrage i zaštitu, po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, uhapsila nekog građanina RS-a zbog sumnje da je izvršio neko krivično djelo iz nadležnosti državnih pravosudnih organa i sprovela ga u pritvorsku jedinicu Suda Bosne i Hercegovine.

Prkos prvog čovjeka RS-a državi Bosni i Hercegovini i međunarodnoj zajednici završavao se uvijek političkim debaklom, koji bi kasnije bivao znalački maskiran – faktički, nikada ništa čime je prijetio nije ostvario. U jednom slučaju međunarodna zajednica je u Banju Luku poslala baronesu Catherine Ashton, predstavnicu Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost, koja je ishodila saglasnost vožda da zatraži od Narodne skupštine RS-a da predloži odluku koja će adekvatno oslikati novonastalu situaciju, napominjući da je uvjeren da će parlament dati podršku njegovom predlogu.

Od inicijatora dva referenduma – secesija i rad pravosudnih organa Bosne i Hercegovine – on je reterirao i preobrazio se u “racionalnog i kooperativnog političara”. Međutim, cilj je postignut: dogovoren je takozvani strukturalni dijalog o bh. Pravosuđu, tokom kojega su, na više sastanaka, razgovarali predstavnici Bosne i Hercegovine i Evropske unije o bh. pravosuđu. O ozbiljnosti samog procesa govori i činjenica da je visoki pregovarač bio ministar pravde Bosne i Hercegovine, inače profesor latinskog jezika (sic!).

Bahatost i politička nekultura

Razmotrimo činjenični i pravni okvir i trećeg referenduma. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, usvajajući zahtjev bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti Člana 3. b) Zakona o praznicima RS-a, utvrdio je da taj član navedenog zakona nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine te odredbama Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Protokola broj 12, uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je naložio Narodnoj skupštini RS-a da, u roku od šest mjeseci od prijema ove odluke, sporni član Zakona o praznicima RS-a uskladi sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U skladu sa slovom i duhom ove odluke, 9. januar se ne bi mogao slaviti kao Dan RS-a, jer to nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ova odluka izazvala je snažne emotivne reakcije u ovom bh. entitetu. Ono što su izjavljivali predstavnici organa RS-a, ali i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz RS-a, prema bahatosti je nadilazilo standarde političke nekulture i ulazilo u domen krivičnog prava, jer neizvršavanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine predstavlja krivično djelo iz Člana 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Djelo se može počiniti radnjom ili propuštanjem službene osobe u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko distrikta koja odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Za ovakvo ponašanje propisana je kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora. Iz razloga koje ne znamo, nadležno tužilaštvo je propustilo identificirati odgovornu osobu (osobe) i protiv nje (njih) provesti istragu te eventualno podići optužnicu. Istraga bi se okončala vrlo brzo – radnja izvršenja svima je poznata, izvšilac je svojstvo osumnjičenog ili sam potvrdio, ili je to svojstvo jasno proizilazilo iz njegove pozicije u hijerarhiji vlasti. Međutim, u ozračju konstitutivnog bezvlašća, etno-nacionalne političke elite osjećaju se vrlo komforno, jer im klima opće neodgovornosti u Bosni i Hercegovini garantira status “nedodirljivih”, pa si mogu dozvoliti i luksuz pozivanja na nepoštivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Vučić kao ‘glas razuma’

U ranijim situacijama najavljivanja referenduma iznenada se pojavljivao “glas razuma” (uvijek, čini se, sponzoriran inozemnom političkom voljom), neko ko će urazumiti predsjednika RS-a i uvjeriti ga da ne treba istrajavati na provođenju referenduma. Ovaj put to bi mogao biti premijer Srbije Aleksandar Vučić, čiji je stav prema referendumu, vrlo vjerovatno, formulirao američki potpredsjednik Joseph Biden, ljubazno ga zamolivši da stav prenese prekodrinskom voždu. Istina, Vučić je, u tom smislu, dao nadasve kontraverznu izjavu, naglasivši da njegova ovlašćenja nisu da se miješa u unutrašnje stvari RS-a i Bosne i Hercegovine, ali da će o tome razgovarati sa vlastima RS-a i da je to “njihova stvar”.

Ostalo je nejasno je li referendum stvar Bosne i Hercegovine, ili “njihova stvar”, no nikako ne može biti i jedno i drugo. Stav prvog čovjeka Vlade Srbije (preciznije, stav američke administracije), vjerovatno će predsjednik RS-a Milorad Dodik prihvatiti i, konačno, kao i uvijek u sličnim situacijama, svoj politički poraz i neodržanu riječ maskirati vašarskim interpretacijama folk numere “Ne može nam niko ništa” i konstatacijom/prijetnjom da “Republika Srpska nije odustala od referenduma, koji uvijek ostaje opcija”, čime će, po ko zna koji put, otvoriti mogućnosti beskrajne igre mačke i miša sa Bosnom i Hercegovinom i međunarodnom zajednicom.

Ostaje nevjerica po pitanju svijesti prosječnog građanina – glasača iz RS-a, koji se, u zadnjih par godina, više puta uvjerio da od bilo kakvog referenduma nije bilo ništa, ali i dalje slijepo vjeruje da njegov politički vođa radi u njegovom interesu i na izborima mu ovjerava politički legitimitet.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera