Bajram: Duhovna oaza ili potrošački raj?

Afganistanska djeca uživaju na ringišpilu prvog dana Bajrama, praznika nakon mjeseca ramazana (Reuters)

Piše: Khaled Diab

Za muslimane koji su postili tokom mjeseca ramazana, praznik koji ga prati, Bajram (Eid al-Fitr), je kao pronalazak oaze nakon dugog i napornog putovanja kroz pustinju bez hrane i vode.

Uprkos nekim nacionalnim i regionalnim varijacijama, osnovni oblik Bajrama je iznenađujuće isti širom muslimanskog svijeta, kada nakon 30 dana posta dođe, jednostavno rečeno, tri dana gozbi.

Bajramske proslave počinju rano i pobožno, sa posebnom javnim molitvama nakon izlaska sunca. Džamije, javni trgovi i parkovi odjekuju učestalim, ritmičkim, spontano koordiniranim molitvama okupljenih vjernika, što ponavljaju oni koji i dalje dolaze, koji zajedno pjevaju kao da, kao šišmiši, zvučno pokušavaju naći druge vjernike.

Iako ne idem na molitve i nisam vjerski nastrojen, i dalje sam dirnut ljepotom ovog duhovnog zvuka koji okružuje, raširenim valom ritma koji se ponavlja i ponavlja svuda naokolo, kao da jata ptica selica radosno pjevaju.

Frenetični posljednji dani ramazana

Djeca su obučena u najljepša bajramska odjela, u novoj odjeći koja je posebno za ovu priliku kupljena (ukoliko to roditelji mogu priuštiti) u frenetičnim posljednjim danima ramazana, nose se nove frizure, a koža im je toliko izribana da sijaju.

Sa različitim stepenima (ne)strpljenja, oni prate odrasle u džamiju, no misli su im obično drugdje, razmišljaju o eksploziji zabave koja će uslijediti. A nekada je zaista eksplozivno.

Premda se malo sjećam svog ranog djetinjstva u Kairu, prisjećam se kako tišina nakon molitvi nije dugo trajala i ulice grada bi potom bile ispunjene kakofonijom eksplozija.

To je ličilo na maloljetničku ratnu igraonicu, gdje su djeca, uključujući mene, bacali „bombe“ na pločnik, ulice, pa i na zidove, te su ulice bile ispunjene papirima i ostacima baruta.

Također sam volio ići na vašare, parkove zabave ili obične parkove kako bi se igrao – tradicija koja još postoji i koja je dobro ako je suditi po svim ovih sadržajima u metropolama poput Kaira, gdje su zelene površine sada tolika premija za siromašne porodice da oni idu na travnate otoke usred cesti punih saobraćaja.

U Londonu, odlazak u džamiju u parku Regent je bilo jedino javno mjesto gdje sam imao osjećaj da je Bajram. Poslije smo znali ili pozvati arapske prijatelje u naš dom ili iskoristiti njihove pozive kako bi uživali u prazničnom ozračju i delicijama.

Porodica i prijatelji

Kada sam postio tokom ramazana, bio je čudan osjećaj jesti za Bajram tokom dana i nekada mi se dešavalo da u pola zalogaja stanem, zbunjen, a onda da se prisjetim da je uredu jesti.

Ako išta može sumirati Bajram, onda su to porodica i prijatelji sa slobodnim, obilnim porcijama hrane. Ljudi koji žive daleko od svoje porodice, nastoje se vratiti za Bajram u rodne gradove i sela, dok žitelji urbanih sredina obično posvete prvi dan porodici, a naredna dva provode van grada, često na plaži.

U mnogim državama, ovaj praznik je poznat kao „slatki Bajram“ zbog ogromne količine pojedenih kolača. U Egiptu je omiljena slastica „kahk“, biskvit koji može biti punjen raznim filovima i posut je sitnim šećerom.

Proteklih godina čujem sve veće priče i žalbe o „komercijalizaciji“ Bajrama, kako ovaj praznik gubi svoju „jednostavnost“ i „duh“, te kako sve više liči zapadnjačkom Božiću, više sekularnom nego duhovnom periodu.

Premda u ovome ima istine, osjećam kako je to uglavnom zasnovano na sentimentalnošću prema bajkovitoj prošlosti iz priča koja nikada nije zapravo postojala. Bajram, poput ramazana i drugih vjerskih praznika, uvijek je bio mješavina duhovnog i komercijalnog, svetog i profaniranog.

I, za razliku od Božića na zapadu, vjerski dio i dalje postoji, sa džamijama punim tokom bajramskih molitvi i maratonskih sesija molitvi tokom teravija ramazana.

Na primjer, u Egiptu, mnoge od prazničkih, potrošačkih tradicija koje povezujemo sa Bajramom i ramazanom, od specijalnih lampi do kahka i drugih slatkiša, potiču još od vremena Fatmidskog Halifata (909-1171).

Raskošni javni banketi

Tadašnje halife znale su organizirati raskošne javne bankete i dešavanja, te nagrađivati stanovnike novom odjećom i raznim slasticama.

U kasnoosmanskom Jerusalemu, Bajram je pratio ogromni vašar i gozba izvan zidova starog grada, a posjetitelji su imali na raspolaganju hranu, ringišpile, utrke, pa čak i kutije sa sitnim slikama koje su se gledale povećalom, poznate kao sanduq al-ajaib.

Ovo zvuči značajno više praznički nego Bajram u suvremenom Istočnom Jerusalemu, poharanom sukobima, izolacijom i opsadom.

Palestinski muzičar i boem Wasif Jawhariyyeh prisjetio se sa ljubavlju u svojim memoarima kako su vremena ramazana i bajrama bili tokom kasnog osmanskog vremena, sa kasnovečernjom muzičkom zabavom i, u vremenu prije televizijskih sapunica, ekstremno popularnim predstavama sa lutkama.

Naravno, tehnologija i veće obilje donijeli su neke promjene. Na primjer, umjesto tradicionalnih hakavatija (pripovjedača priča) i lutkara, ljudi sada prate specijalne ramazanske i bajramske TV programe, iako su ispresijecani sa dosadnim i beskonačnim reklamama.

Sjećam se, iz vremena kada sam bio dijete, brojnih aktivnosti od ranog jutra kada je moja baka komandirala tetkama kako da peku plehove kahka. No, zbog lakoće i zgodnosti, sada moje tetke, kao i milioni Egipćana, kupuju gotove bajramske slastice.

A kako ekonomija propada, Bajram postaje sve štedljiviji, nematerijalan, za siromašnije Egipćane koji sebi ne mogu priuštiti sve skuplju odjeću, izlaske i prazničke delicije. Ovo se dešava i u drugim dijelovima arapskog i muslimanskog svijeta.

Iako je pridobio nekog ozračja 21. stoljeća, Bajram i njegova mješavina vjere i proslava su stoljećima stari.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Muslimani obilježavaju Ramazanski bajram, jedan od najvećih blagdana u islamu.U Sarajevu je centralnu svečanost, bajram-namaz predvodio reisu-l-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Husein efendija Kavazović.Pozvao je vjernike da čine dobro i izbjegavaju zlo, a političare da se zalažu za suzbijanje diskriminacije u društvu.

Published On 05 Jul 2016
Više iz rubrike Piše
POPULARNO