Turska usred prikrivenog bijesa velesila

Republika Turska svjedočila je, još od svog osnivanja, brojnim intervencijama vojske u politički život kroz četiri vojna udara (AP)

Piše: Muhannad al-Azavi

Tokom posljednje dvije decenije, Turska ulazi u klub velikih svjetskih sila pod vodstvom predsjednika Erdogana. Država je doživjela ogroman ekonomski napredak, otplaćeni su dugovi, oživljen turizam i povećana vrijednost domaće valute. Takav ekonomski uspjeh učinio je da Turska postane snažan i utjecajan igrač na međunarodnoj i regionalnoj sceni.   

Tursko rukovodstvo slijedilo je politiku „strategijske dubine“ koja se u svojoj suštini oslanja na meku silu. Uprkos uspjehu njihove politike ostvarenom preko mreže prisnih odnosa sa regionalnim susjedima, tvrda sila je jedan od najistaknutijih instrumenta politike koja ostvaruje političku volju u turbulentnom svijetu. U uzavrelom susjedstvu, pronalazi se pogodan ambijent za inicijatore ratova i sukoba čime se destabiliziraju države koje su na rubu da postanu krvavi region. To će se prenijeti ‘toplim ratom’, čija je osnovna karakteristika kompleksnost i kontinuitet zbog oružanih sektaških organizacija koje nastaju i šire se u ambijentu takvog rata. Topli rat, koji traje još od invazije na Irak 2003. godine pa sve do danas, progutao je arapske zemlje, pretvorivši ih u propale države i rasparčane zajednice.

Uzavrela ratna situacija na Bliskom istoku nije kompatibilna sa idejom strateške dubine Ahmeta Davutoglua. Možda je rezultat takvog stanja i ovaj neuspjeli pokušaj vojnog udara, za koji je veoma teško naslutit sve strane koje stoje iza njega, ali se zato sa sigurnošću može reći broj država i strana koje imaju koristi od njega i koje podržavaju teoriju haosa i uništavanja država. Trebamo uzeti u obzir da je Turska, tokom proteklih decenija, bila svjedok nekoliko vojnih udara koji su ugrozili politički i ekonomski život u državi. Stoga je neuspjeli pokušaj vojnog udara na predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana prizvao u sjećanje dugu historiju vojnih udara koji su počeli sa pučem 1960. godine, kao prvim udarom od proglašenja Republike Turske, a zatim preko puča iz 1997. te na kraju 2016. godine.   

Vojni položaj

Geostrateški i vojni položaj koji Turska ima nameće ovoj državi višestruke zadatke i uloge. Neke od njih su regionalnog karaktera i nalažu harmoniju zemalja u susjedstvu, dok su druge međunarodne, i po svojoj prirodi su konfrontirajuće, što tvori niz kontinuiranih kriza. Možda je jedna od najistaknutijih implikacija i izazova upravo promjena koja se dogodila u iračkom režimu, gdje je snažna i djelotvorna država, koja je, uz Tursku, činila jednu od karika harmonije u regionu, postala država podijeljena na osnovu etničke i sektaške pripadnosti bez bilo kakvog utjecaja na regionalni balans snaga. Pogotovo ukoliko se uzme u obzir da je Irak prije 2003. godine predstavljao četvrtu dimenziju u jednadžbi uzajamnog odvraćanja u kvartetu kojeg su činile vojske Izraela, Turske, Irana i Iraka. Nakon kolapsa najvažnijeg dijela kojeg predstavlja Irak kao potporanj regionalne arapske ravnoteže, s jedne strane, i glavni nosilac ravnoteže između regiona i ostatka svijeta, s druge strane, Turska i Arapi su se našli pred veoma teškim opcijama i izazovima koji se izdižu na nivo sudbonosne prijetnje, naročito u kontekstu širenja „asimetričnih“ snaga (oružanih milicija i organizacija kojima se upravlja na daljinu).     

Također, jug Turske postaje mjesto stalnih prijetnji, ukoliko se uzmu u obzir regionalni sporovi i iranska opsesija za ekspanzijom te zapadni interes u zanemarivanju činjenice da se Bliski istok guši u močvari toplog rata koji traje više od decenije, što je dovelo do uništavanja država sukladno teoriji domino efekta. Možda je pogoršanje situacije i intenziviranje sukoba, borbi i uplitanja učinilo da se region transformira iz geopolitičkog bloka u teatar neprekidnog rata.

Rat u Siriji i pojava grupe Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) predstavlja još jedan faktor prijetnje za Tursku, budući da ugrožava turske vitalne interese i prijeti nacionalnoj sigurnosti Turske. Turska se našla između čekića saradnje sa NATO-om i Amerikom te nakovnja ruskog i iranskog uplitanja, te se suočava sa fenomenom nastanka oružanih organizacija i milicija koje vode žestok rat na njenoj granici sa Sirijom i prodiru u njene političke granice. Suvišno je govoriti o okretanju međunarodne zajednice podršci Kurdistanskoj radničkoj partiji te obnavljanju njihovih terorističkih aktivnosti usmjerenih protiv sigurnosti Turske i mira u njenom društvu. Stoga postaje veoma teško postići političku ravnotežu u ovakvom ambijentu prepunom previranja, nesuglasica i prikrivenog bijesa između velikih sila.

Politički prevrat vojnim sredstvima

Republika Turska svjedočila je, još od svog osnivanja, brojnim intervencijama vojske u politički život kroz četiri vojna udara. Od toga su dva dovela do promjene vlade, s tim da vojska nije preuzela uzde vlasti u svoje ruke. Međutim, svi pomenuti udari su ostavili teške posljedice na zemlju. Mnogi životi su izgubljeni zbog čega turski narod, podržan od strane političkih stranaka, pa čak i opozicije, odbacuje kulturu vojnih udara.

Izgleda da je u noći neuspjelog vojnog udara (16. jula 2016. godine) kreatorima medijske slike o krizi u državi nedostajalo zdravog razuma, jer nisu obraćali pažnju na posljedice dešavanja u Turskoj i šta ukoliko Turska uđe u tunel destruktivnog haosa i stanje općeg rata, te kakav bi to utjecaj imalo na Evropu i sve arapske i regionalne države. Čini se da je i strateška analiza druga stvar koja je nedostajala donosiocima odluka, posebno ukoliko se uzme u obzir da ISIL i ostale rezervne milicije drže okupiranim područje koje odgovara veličini Evrope.   

Ova situacija me podsjeća na polarizaciju medija prilikom iskazivanja podrške invaziji na Irak bez bilo kakvog opravdanja i bez međunarodnog legitimiteta. Kada analiziramo i razmišljamo o prvim izjavama koje se pripisuju pučistima, gdje se naglašava poštivanje ustava, uvođenje vanrednog stanja i da će državom sada upravljati „Vijeće mira“, pokazat će nam da je u puču sudjelovalo više strana, budući da formiranje Vijeća mira i rad po ustavu nije abeceda vojne retorike. 

Po mom mišljenju, ono što se dogodilo predstavlja pokušaj političkog i ustavnog udara koji je izvršen vojnim sredstvima. U svjetlu konfuzije u stavovima i medijske propagande kako je riječ o vojnom udaru, izgubljena je istina koju dokazuje i to da je sama vojska sudjelovala u gušenju pokušaja puča.

Budućnost turske vojske

Turska vojska ubraja se u najbolje i najsnažnije armije u regiji i odlikuje se po svom profesionalizmu i borbenom iskustvu, opremljenosti i naoružanju. Ona je druga po redu najveća sila Sjevernoatlantskog saveza, pa čak i nakon puča. Tako je i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg nedavno izjavio da kampanja čišćenja, koja je obuhvatila hiljade vojnika u turskoj armiji nakon neuspjelog vojnog puča, nije oslabila oružane snage ove članice NATO saveza.

Stoltenberg je izjavio, na marginama sastanka zvaničnika odbrane iz više od 30 država koje su dio koalicije za borbu protiv ISIL-a, da „Turska ima ogromne oružane snage i to je profesionalna vojska. Uvjeren sam da će nastaviti i dalje djelovati kao krajnje posvećen i jak partner NATO-a.“ Ovo potvrđuje da se pred turskom vojskom nalaze važne uloge, a to su:  

1. zaštita turskih vitalnih interesa,
2. zaštita vitalnih interesa u okviru međukontinentalne veze između Azije i Evrope, arapskog juga i Mediterana.   
3. borba protiv terorističkih organizacija,
4. zaštita regionalnog balansa snaga,
5. zaštita Turske od napada izvana.

Ovdje se ističu najveći izazovi nakon haosa puča koji je imao za cilj destabilizirati tursku državu i oslabiti njene oružane sposobnosti. Mediji ne ističu da je vojska osujetila ovaj udar vojnim putem uz pomoć svojih zračnih snaga i formacija kopnene vojske i mornarice u saradnji sa ostatkom oružanih snaga, počevši od snaga sigurnosti pa sve do obavještajne službe, ali i ogromnu podršku naroda. U ovakvim kritičnim situacijama dolazi do izražaja mudrost i dobro upravljanje krizom.  

Dakako, nužno je revidirati odnos obavještajne službe i snaga sigurnosti te preispitati opasnost uplitanja vojske u politička pitanja. Međutim, mudro bi bilo povratiti moral vojske i odlikovati oficire i vojne komandante koji su učestvovali u gušenju puča uz nužno preispitivanje dešavanja s obavještajnog aspekta. Također, treba uzeti u obzir da je ovaj puč bio politički sa primjesom vojnog udara iza kojeg stoje političke snage koje su uvukle pojedine pripadnike žandarmerije i zračnih snaga u provođenje njihovog plana. 

Turska vojska ostaje strateška snaga Turske na koju se treba računati, što iziskuje duboko promišljanje o prijetnjama, zadacima i ulozi koja joj je povjerena.  

Izvor: Al Jazeera
 


Povezane

Više iz rubrike MIŠLJENJA
POPULARNO