Od hrvatske socijaldemokratije nije ostalo ništa

Piše: Dean Skok

Kako da ih predstavimo? Hm… Oni su uspješni, moderni, mladoliki i samouvjereni. Oni su poslovni ljudi u visokom menadžmentu; proračunati, beskompromisni, odvažni, energični, pomalo tajanstveni, skupo odjeveni, u luksuznim automobilima i glamuroznim događanjima. Oni su ambiciozni, fleksibilni, pragmatični i nadasve vrlo bogati. Potražuju velike bonuse. Oni su hrvatski socijaldemokrati.

Nova afera zatresla je SDP i hrvatsku političku scenu. Bivšeg SDP-ovog ministra Tihomira Jakovinu tereti se za sklapanje štetnih ugovora prema kojima su Hrvatske šume navodno oštećene za 400 milijuna kuna, te o menadžerskim ugovorima sa članovima uprave, koji nisu sporni samo s moralnog već i sa zakonskog aspekta, jer u momentu potpisivanja javnost za njih nije znala, a Hrvatske šume su javno poduzeće. Budući da bonusi nisu isplaćeni, neki članovi uprave tužili su Hrvatske šume zbog neisplate.

Afere iz kategorije ‘stotine miliona eura i više’

Hrvatske šume su jedno od najvećih javnih poduzeća. Za razliku od HAC-a, HEP-a i ostalih, u HŠ do sada nisu izbijale afere većih razmjera. No, svemu dođe kraj pa tako i relativnoj čistoći poslovanja, mogli bismo reći – jedinog preostalog javnog poduzeća neokaljanog aferama iz kategorije “stotine milijuna eura i više”.

U čitavom slučaju Hrvatskih šuma menadžerski ugovori i nisu financijski toliko značajna stavka, iako su enormno visoki, naspram dijela koji se također Jakovini stavlja na teret; pogodovanje određenim poduzećima, od kojih su neka osnovana samo nekoliko mjeseci prije javljanja na natječaje, zbog čega je Europska komisija stopirala isplatu poljoprivrednih poticaja.

“Nadzor smo aktivirali jer smo imali ozbiljne sumnje u stvaranje umjetnih uvjeta, s obzirom da su poduzeća koja su dobila potpore osnovana tri mjeseca prije objave natječaja, imala su iste vlasnike i adrese, svi projekti su potpuno komplementarni, a tražene potpore odgovaraju maksimalnom iznosu”, navedeno je u nalazu revizije Europske komisije.

Sporni menadžerski ugovori su rasplamsali raspravu o tome je li poslovanje zaista bilo uspješno ili katastrofalno, kako tvrde sindikati. Paralelno s navodno uspješnim poslovanjem, odvijao se proces smanjivanja broja radnika, a preostalima su smanjeni prihodi od dnevnica, božićnica, itd. Poslovanje u žiži ekonomske krize teško se može uspoređivati s današnjim, a i cijene robe su znatno povišene, odakle proizlazi razlika na osnovu koje se potražuju bonusi zajamčeni spornim ugovorima.

Rasplet je prema uobičajenom scenariju; jedni tvrde da ništa nisu znali, drugi da su nevini i da im podmeću, treći se ne izjašnjavaju.
Kao što onomad Krleža reče da nakon paljenja knjiga u pravilu pucaju i ljudske kosti, tako i nakon prijateljevanja visoke politike sa visokim menadžmentom u pravilu pucaju afere.

Sve je, naravno, isprepleteno rođačkim, prijateljskim, poslovnim i inim vezama gotovo svih aktera.

Grabež za plijenom

Promatrajući sa distance – ako je tako uopće moguće promatrati – sav taj cirkus, svu grabež za plijenom, sve optužbe i neuvjerljiva pravdanja, a sve pod krinkom socijaldemokracije i brige za takozvanog malog čovjeka, mora se konstatirati da od hrvatske socijaldemokracije danas, nažalost, nije ostalo ništa. Sadržaja odavno nema, a sad se potpuno izgubila i forma.

Socijaldemokracija je naziv za doktrinu ili orijentaciju radničkog pokreta koja zagovara miran, demokratski način ostvarivanja socijalnih prava radništva i socijalno osjetljivih skupina. Utemeljena je na načelima jednakosti, socijalne države i socijalne pravde. Socijaldemokratski koncept praktički je nastao s pojavom Komunističkog manifesta; to je u meritumu teorija o uljuđenoj borbi s buržoazijom u parlamentu, a ne na ulici.

U povijesti je prolazila kroz kojekakve faze, bivala i potučena i ismijana, ali i moćna u zlatnim danima ekspanzije i karizmatskih vođa kao što su bili Willy Brandt ili Olof Palme. 

U Hrvatsku je, kao i u ostale tranzicijske zemlje, stigla s padom Berlinskog zida i transformacijom SK u Socijaldemokratsku partiju.

Tada, u vrijeme prvih parlamentarnih izbora, rata i poraća, Socijaldemokratska partija pod vodstvom Ivice Račana imala je još kakvu-takvu viziju, kakvo-takvo poštovanje prema radnom zakonodavstvu i kakvo-takvo obličje političke organizacije koja riječju, ali i djelima – zagovara socijalnu pravdu, Tada su moralni standardi u SDP-u i one fine, suptilne granice, ipak, bili na nekom drugom, znatno višem nivou od današnjih. Unatoč sveopćem grabežu u mutnom, tadašnja Račanova stranka zadržala je, barem za ono vrijeme, prihvatljive okvire civilizirane političke stranke.

Iako je u većini slučajeva bivala kukavička i oportunistička, te je suodgovorna za štošta, kroz politiku “odlučnog možda” i čuvenog socijaldemokratskog prešućivanja.

Izgubljeno povjerenje

Dolaskom na vlast 2000. i nastavkom takve politike nezamjeranja, SDP je podario opću amnestiju svekolikom kriminalu HDZ-a iz devedesetih. Prešutno su se pomirili sa ogromnom nejednakošću kakva je proizašla iz Tuđmanove bolesne vizije o dvjesto bogatih obitelji. Legalizirali su svu privatizacijsku pljačku jer nikoga nisu osudili ni oteto vratili. Unatoč činjenici da je 2000. naboj revolta spram HDZ-a bio vrlo velik, na vlast su došli ponajviše zbog obećanja da će pozatvarati sve koji su pljačkali u privatizaciji. Zatvorili nisu nikoga, a sve one koje je narod smatrao lopovima pretvorili su u poštene građane (čitaj – spasitelje Hrvatske), svojim sramotnim Zakonom o reviziji pretvorbe i privatizacije.

Traljava i neodlučna, SDP-ova koalicija se raspala bez ispaljenog metka, izgubila povjerenje, razočarala birače koji su tada u njima još uvijek gledali ideološke predstavnike. Tako je čvrsto utaban put Sanaderu i njegovoj kamarili za novo, osmogodišnje haračenje državnim proračunom i javnim poduzećima.

Nakon pustoši koju je u javnim financijama ostavila Sanaderova svita, i dolaskom na vlast Milanovića i njegove koalicijske “Kukuriku” družbe, u javnosti su postojale još neke blage nade u socijaldemokraciju. I ona pritajena vjera u mogućnost usmjeravanja građanskog društva u neki, barem potencijalno perspektivan pravac.

No istodobno, uz monstruoznu financijsku krizu 2008., na svjetskoj sceni socijaldemokraciju je zahvatio proces završnog raspada, od čega nije bila pošteđena ni Hrvatska, dapače, ovdje je sve bilo još i dobro začinjeno balkanskim sindromom i negativnom selekcijom unutar SDP-a i koalicijskih partnera. Zapljusnuti bujicom privatnog kapitala i interesa, kao i svi ostali evropski socijaldemokrati, postali su apsolutno i bespogovorno identificirani s postavkama neoliberalizma.

Sve afere Kukuriku koalicije

A kad je politički modus operandi udovoljavanje krupnom kapitalu – sve pod otrcanim izlikama privrednog rasta, investicija, stimulacije izvoza i besmislenog, bez strategije nabacanog poticanja poljoprivrede i koječega još – brojne afere su neizbježan nusprodukt. Informacije se ipak munjevito šire i dugoročno je nemoguće bilo što prikriti.

Teško je nabrojati sve afere, sve gafove i sramotne ispade, sve promašene projekte Kukuriku koalicije u samo četiri godine.

Od mahnito-tvrdoglavih pokušaja uvođenja financijske discipline i predstečajnih nagodbi u režiji Slavka Linića, opraštanja silnih milijuna i poreznih dugovanja bogatašima, dok su s druge strane, demonstrirajući silu i moć, inspektori upadali u ugostiteljske objekte i kažnjavali zbog 10 kuna viška/tringelta u blagajni, tragikomičnih promašaja u realizaciji EU projekata, kontinuiranih smanjenja izdataka za socijalnu skrb, ustrajne privatizacije zdravstva i devastacije obrazovanja, nasilnog mijenjanja radnog zakonodavstva u korist poslodavaca…itd.

A sve se odvijalo uz glamur, suludu rastrošnost i neviđenu bahatost pojedinaca.

Ista ta Kukuriku koalicija, preodjenuta u ruho „Narodne“ koalicije, izlazi na izbore, opet besramno tvrdeći kako su čista obraza i dobrih namjera.

Zbog toga nije nikakvo čudo da neki mediokritet, ni po čemu poseban ni iznimno uspješan, danas, uz socijaldemokratsku političko-ideološku pozadinu, sudski potražuje milijunski iznos bonusa za neki, ni po čemu poseban, posao u, ni po čemu posebnom, javnom poduzeću. Preračunamo li približno taj iznos u minimalne radničke plaće, dolazimo do monstruoznog rezultata. Naime, ispada da socijaldemokratski menadžer za svaki radni dan, osim iznimno visoke plaće, dobiva bonus u iznosu jedne minimalne radničke plaće. Svaki dan – jedna mjesečna radnička plaća!

Jer oni su uspješni, moderni, mladoliki i samouvjereni. Oni su poslovni ljudi u visokom menadžmentu; proračunati, beskompromisni, odvažni, energični, pomalo tajanstveni, skupo odjeveni, u luksuznim automobilima i glamuroznim događanjima. Oni su ambiciozni, fleksibilni, pragmatični i nadasve vrlo bogati. Oni su hrvatski socijaldemokrati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera