Proslave na hrvatski način: Radikali zasjenili antifašiste

Piše: Davor Gjenero

Kad je početkom devedesetih godina Franjo Tuđman donio odluku da se u Hrvatskoj Dan ustanka više ne slavi 27. srpnja, nego da se umjesto toga 22. lipnja slavi Dan antifašističke borbe, slavni su feralovci ispalili odličnu šalu: generalu Đoki Jovaniću oduzet je naslov nosioca prve partizanske puške i dodijeljen je generalu Janku Bobetku.

Tuđman je odlučio da se umjesto ustanka u Srbu slavi formiranje Prvoga sisačkog partizanskog odreda. Neki su, poput onih koji su prepričavali ovaj vic, smatrali da je Tuđman time htio „nacionalizirati“ antifašizam, ustanku i otporu fašizmu poništiti srpski identitet, što im ga je davalo slavljenje ustanka u Srbu, i definirati njihov hrvatski identitet, jer su Sisački partizanski odred činili gotovo isključivo sisački komunisti – Hrvati.

Ipak, što god bio tadašnji Tuđmanov motiv, činjenica je da je vezivanje ustanka protiv fašizma uz Sisački partizanski odred daleko manje kontroverzno, nego li njegovo vezivanje uz ustanak u Srbu.

Naime, prilikom određivanja datuma kad se obilježava početak antifašističke borbe, sporno je tek to da su, sukladno tadašnjoj doktrini Komunističke partije, sisački komunisti u borbu protiv ustaškog režima i fašističke okupacije krenuli upravo na dan kad je Hitler iznevjerio i pogazio savezništvo sa Staljinom, definirano 1939. sporazumom Molotov-Ribbentrop, kojim su Treći Reich i Sovjetski Savez podijelili interesne zone i dogovorili pakt o zajedničkom napadu na Poljsku.

Istina, za većinu europskih komunista Hitlerov „nož u leđa“ Staljinu bio je iznenađenje, a jugoslavenski su komunisti, pod vodstvom Josipa Broza, bili spremni na ovakav politički obrat.

‘Heterogeni’ ustanici

Ustanak u Srbu, povezan s onim u Drvaru, s druge strane granice Hrvatske i BiH, bio je bunt srpskog stanovništva protiv terora ustaških vlasti. Za razliku od Siska, gdje su sudionici „politički jedinstveni“ i svi pripadaju komunističkom pokretu, ustanici u Srbu su najblaže rečeno „heterogeni“. U tom su prostoru, bez jasne podijeljenosti, djelovali su predstavnici partizanskog pokreta i „Jugoslavenske vojske u otadžbini“, dakle, četnici Draže Mihailovića. Oni koji nastoje povijesne činjenice potisnuti u korist kvaziideoloških mistifikacija, tvrde da u tome nema ničega niti čudnog, niti lošeg, jer da su u tom povijesnom trenutku partizani i četnici općenito surađivali.

Iako je istina da je prvi instinkt ustanika bio obrana od ustaškog terora, koji je uspostavljen nakon travnja 1941. godine, istina je i to da je posljedica ustanka, koji je imao više nacionalna negoli „revolucionarna“ obilježja, bila i serija zločina nad stanovnicima hrvatske nacionalnosti na ovom području. Iz tog je razdoblja zlosretna jama Golubnjača, u kojoj su skončala tijela katoličkih hodočasnika koji su se vlakom vraćali s proslave blagdana svete Ane u Kninu.

Ustanici su kod Drvara zaustavili vlak, iz njega izvukli župnika i 300 hodočasnika, koji su svi skončali u jami Golubnjači. Nekoliko dana poslije, 2. kolovoza, ustanici su upali u hrvatsko selo Boričevac, u kome je doduše boravila ustaška jedinica, što su je sačinjavali pretežno ustaše iz Gospića, pobili sve mještane koji nisu pobjegli iz sela, selo zapalili, a u nj se život nikad više nije vratio.

Jedna od karakteristika režima nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji bila je da se on nije znao suočiti s tamnom stranom povijesti, da su s jedne strane stvoreni preduvjeti za koncepte „kolektivne krivnje“, da su oblikovane kvaziideologijske slike lažne realnosti, a da su neki od zločina podmetani pod tepih. Tako je režim stanovnicima Boričevca, hrvatskog sela uništenog tijekom ustanka u području Srba, jednostavno onemogućio povratak na svoje, obnovu kuća i povrat zemlje u posjed.

Srb je danas mjestance u dubokoj zabiti, u posve izoliranom dijelu Hrvatske, s tek petstotinjak stanovnika. Dio je najveće hrvatske općine, općine Gračac. Neposredno prije rata u toj je općini živjelo 80 posto Srba i tek 16 posto Hrvata.

Danas je etnička slika općine posve drukčija, stanovništvo čini oko 50 posto Hrvata i oko 43 posto Srba. Apsolutne brojke, međutim, pokazuju da je ukupni broj stanovnika više nego prepolovljen, u odnosu na predratno razdoblje, da je Hrvata u apsolutnom broju nešto više nego prije rata, jer je u ovaj prostor useljeno nešto Hrvata iz BiH, pretežno iz entiteta pod srpskom kontrolom.

‘Politička korektnost’

Srb je ostao mjesto sa pretežno srpskim stanovništvom. Zanimljivo je da su ljudi na ovom području razvili posebnu „političku korektnost“. I domaći Hrvati, i Hrvati useljeni iz BiH, i Srbi povratnici, oni koji su se vratili nakon izbjeglištva pred Olujom, duboko su svjesni svog položaja: činjenice da su daleko više nego ostali stanovnici Hrvatske izloženi riziku socijalne isključenosti i siromaštva.

Pritom im nacionalnost ne igra ulogu. Svjesni su i starenja stanovništva, jer mladi bježe iz kraja u kome nemaju nikakve racionalne šanse za uspostavljanje egzistencije. Mlađi pripadnici srpske zajednice uglavnom se niti nisu vratili iz izbjeglištva, kao ni mlađi Hrvati koji su morali izbjeći 1991., a Hrvati iz BiH također sustavno traže svoju šansu negdje drugdje, ili u svijetu, ili bliže centrima.

U sveopćem siromaštvu i tegobnoj starosti ljudi, međutim, dostojanstveno žive jedni uz druge, izbjegavaju konflikte i duboko su svjesni da im njihovi susjedi nisu krivi za težak život.

Ova sirotinjska, staračka letargija, međutim, prekida se jednom godišnje.

U proteklih nekoliko godina, naime, „antifašističke“ su organizacije počele obnavljati proslavu Dana ustanka naroda Like, a krovna organizacija srpske nacionalne zajednice, Srpsko narodno vijeće iz Zagreba, organizacija koja je srasla s dominantnom manjinskom strankom SDSS, a koju predvodi ključni policy maker srpske zajednice u Hrvatskoj, Milorad Pupovac tome se pridružila i, dapače, preuzela glavnu organizacijsku ulogu.

Osim što je kontroverzna povijesna uloga ustanka u Srbu, činjenica je da nitko od organizatora nikad nije niti pokušao izraziti sućut žrtvama zločina, koje su nad nevinim hrvatskim stanovništvom počinili sudionici ustanka, organizatori zaboravljaju na još jednu kontroverzu.

Upravo je Srb, neposredno pred Dan ustanka bio mjesto okupljanja Srpskog sabora 25. srpnja 1990., na kojem su definirani zahtjevi kojima se Srbi u Hrvatskoj suprotstavljaju konfederalizaciji Jugoslavije, ali traže svoj poseban teritorijalni status unutar Hrvatske, te formiraju tijelo koje će ih zastupati između dva sabora – nazvano upravo kao današnja krovna srpska organizacija – Srpsko narodno vijeće. Taj se sabor smatra političkom pretpostavkom za pobunu, „slavnu“ „Balvan revoluciju“ koja je započela u Kninu 17. kolovoza te iste godine.

Čemerni dani

Kontroverze oko ovih datuma u Srbu, dakle, stvarno su duboke. Ljudi koji danas ondje žive, o njima ne žele raspravljati. Ali, svake ih se godine pretvara u kolateralne žrtve političkih procesa u Hrvatskoj. Naime, u Srb proteklih nekoliko godina kreću lijevi radikali, koji sebe smatraju „istinskim antifašistima“, boriti se protiv „fašizma u Hrvatskoj“, ali kreću i desni radikali, groteskni filofašisti, koji smatraju da su pozvani „zaustavljati velikosrpski pir“.

Već narednog dana u Srbu i u cijeloj općini Gračac nema niti jednih niti drugih, a stari siromašni ljudi živjet će svoje čemerne dane.

Jedan dan svake godine oni su kolateralne žrtve buke što ju stvaraju dvije ekstremne skupine, nespremne promisliti o interesima druge strane i kontroverzama svoje povijesti. Tipične balkanske usijane glave.

Ove godine neugodni cirkus nije trajao samo jedan dan, jer su hrvatski nacionalistički radikali napravili predstavu unaprijed, logorujući kraj spomenika i maltretirajući tamošnje stanovništvo.

Svoj dio medijskog kolača za ovu su godinu dobili i jedni i drugi radikali, a kakve su posljedice međusobnog „ideološkog ratovanja“ dviju skupina, nikoga ne zanima.

Radikali su medijske zvijezde, a to nisu ostarjeli siromašni ljudi koji svoje dane tavore u Srbu ili nekom drugom naselju goleme gračačke općine.

Lekcija o pristojnosti, empatiji i međusobnom razumijevanju među tamošnjim nacionalnim zajednicama, koju bi od tih ljudi bilo moguće naučiti, u Hrvatskoj je za medije javnost i političke elite potpuna nepoznanica, o tim vrednotama nemaju pojma niti ih ne naslućuju, a kamoli da bi ih cijenili i uvažavali.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera