Treba li otići ministar nevidljivih poslova

Piše: Mladen Mirosavljević

Samo bi neko naivan mogao pomisliti da bi prijedlog opštepoznatog inicijatora različitih inicijativa i poslanika Stranke demokratske akcije u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegiovine Sadika Ahmetovića za smjenu ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Igora Crnatka, koju je podnio prije utvrđivanja dnevnog reda sjednice Predstavničkog doma, mogla biti zabilježena i kao uočljivija medijska vijest, a kamoli prihvaćena da se ozbiljno razmatra. Kome još i to treba?

Međutim, inicijativa je, ako ništa drugo, na trenutak skrenula pažnju na činjenicu da nam je ministar inostranih poslova Bosne i Hercegovine sve nevidljiviji u sve složenijim okolnostima i da je u poslednje vrijeme uočljiviji po unutarpolitičkom nego po spoljnopolitičkom djelovanju, izuzmemo li protokolarne i slične obaveze.

Ahmetović je podsjetio da je nedavno u Potočarima bila komemoracija za žrtve genocida u Srebrenici te da je, “nakon svih ovih godina, ministar Crnadak smogao snage da ponovo počne s odlukom koja u sebi sadrži zabranu da djelatnici Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine učestvuju u organizaciji komemoracije, iako je Memorijalni centar institucija Bosne i Hercegovine”. “Radi se o komemoraciji koja ima svoju ustaljenu praksu i mi smo u vremenu prvih odlazaka i komemoracija u Potočarima imali niz zabrana koje su dolazile iz institucija – kako entitetskih, tako državnih – i došli smo u fazu da prevaziđemo ove zabrane”, kazao je Ahmetović.

“Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Igor Crnadak treba podnijeti ostavku na ovu funkciju zbog odluke kojom se predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova zabranjuje učestvovanje u aktivnostima u vezi s organizacijom komemorativnog skupa u Potočarima 11. jula”, poručio je nešto ranije načelnik Opštine Srebrenica Ćamil Duraković.

Direktno suprostavljanje vanjskoj politici

Crnadak je, kao ministar inostranih poslova u Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, odgovorio da su reagovanja i ponašanje Durakovića, koja su uslijedila nakon njegove odluke kojom se predstavnicima Ministarstva unostranih poslova zabranjuje da učestvuju u aktivnostima u vezi sa komemoracijom u Potočarima 11. jula, potvrda da je bio u pravu.

“Njegova reakcija potvrda je da sam bio u pravu, jer svojim izjavama pokazuje da je u pozadini svega njegova želja da odnosi sa susjedima nikada ne budu dobri i da uvijek imamo neku vrstu napetosti, posebno između Bošnjaka i Srba”, istakao je Crnadak. On je naveo da nema namjeru da polemiše sa Durakovićem o ovoj temi i da odluka koju je donio ostaje.

“Moja odluka nema veze sa Durakovićem lično. Donio sam je isključivo iz razloga što su njegove izjave i aktivnosti u posljednje vrijeme direktno suprostavljanje jednom od glavnih prioriteta spoljne politike Bosne i Hercegovine, a to je razvijanje dobrosusjedskih odnosa”, pojasnio je Crnadak. “Tačno je da izjave iz Srebrenice narušavaju te odnose, ali one su odgovor onima koji negiraju genocid. I ne može se tražiti krivac u onome ko želi pravdu i ko želi da se poštuju odluke i presude Međunarodnog suda pravde”, istaknuo je Ahmetović, dodajući da su “ovdje potpuno zamijenjene teze”.

Bilo kako bilo, činjenica je da je mnogo medijske pažnje posvećeno zamagljivanju suštine Durakovićeve izjave i da će (ne)priznavanje genocida u Srebrenici biti i dalje jedan od ključnih kamenova spoticanja u odnosima Srba i Bošnjaka, ali i Srba i svih ostalih koji prihvataju odluke Haškog tribunala. Zbog tog, i mnogo krupnijih problema u Bosni i Hercegovini, Crnatkova odluka i izjave povodom toga ostale su u zapećku, ne zavređujući ni medijsku, a kamoli političku pažnju.

Stoga je i Ahmetovićeva inicijativa prošla tako kako je prošla, a odgovor za to treba tražiti takođe u Crnatkovoj izjavi, u kojoj je podsjetio da su svi prihvatili prioritet izgradnje dobrih međususjedskih odnosa i da ga podržavaju, uključujući i ključne političke ličnosti iz bošnjačkog naroda, i da su posljednje izjave načelnika Srebrenice, koje je dao u ime organizatora, u potpunosti suprotstavljene jednom od glavnih spoljnopolitičkih pravaca Bosne i Hercegovine, a to je razvoj dobrosusjedskih odnosa.

“Crnadak je pokazao da ne zaslužuje da bude ministar. Prije svega, nije svjestan da je Memorijalni centar državna institucija, što je regulirano Zakonom o Memorijalnom centru. S druge strane, on je kidnapirao mehanizam državnog ministarstva, koji pripada svim građanima ove zemlje, a ne njegovoj politici”, istakao je Duraković i dodao da Crnadak “skuplja sitne i pogane političke poene”. Podsjeća da ministar Crnadak nikada nije govorio o genocidu u Bosni i Hercegovini te zaključuje da ne radi svoj posao.

Nevidljiv na funkciji

Dakle, diskutabilno je koliko je Crnadak, i kao visokopozicionirani funkcioner stranke (Partija demokratskog progresa) koja participira u vlasti na nivou Bosne i Hercegovine govorio o genocidu i da li uopšte priznaje da se dogodio genocid u Srebrenici, a upitno je i koliko je kao ministar inostranih poslova dobro radio i radi svoj posao. Može se reći da ga ne radi ništa ni lošije, ni bolje nego ostali ministri u Savjetu ministara Bosne i Hercegovine i da je bitnije šta o svemu tome misli stranka kojoj pripada i koalicija Savez za promjene, u kojoj njegova stranka participira u vlasti na nivou Bosne i Hercegovine, nego bilo ko drugi.

Činjenica je da je Crnadak kao ministar inostranih poslova Bosne i Hercegovine, kako vrijeme odmiče, sve nevidljiviji na toj funkciji i da je po svojim inicijativama vezanim za spoljnopolitičke inicijative neuporedivo uočljiviji i agilniji, recimo, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović, pa čak i, moglo bi se reći, bivši Crnatkov stranački šef i politički mentor, takođe član državnog Predsjedništva Mladen Ivanić.

Koliko na to utiče veoma složena konstelacija političkih odnosa u vlasti na nivou države, koliko anatemisanje iz bh. entiteta Republika Srpska da su predstavnici vlasti na nivou Bosne i Hercegovine iz tog entiteta, uključujući i Crnatka, izdajnici i probosanski orijentisani, a koliko politički zaokret samog Ivanića ka politici predsjednika RS-a  Milorada Dodika, tek Crnadak je sve neubjedljiviji na funkciji koju obavlja.

Bez obzira, dakle, na upitnost i podršku za Ahmetovićevu inicijativu, ona je, ako ništa drugo, bar poslužila da se zamislimo nad time kakav profil treba da bude ministra inostranih poslova Bosne i Hercegovine i čije on interese treba da zastupa. Posebno u ovako složenim okolnostima i sa problemima sa kojima se Bosna i Hercegovina suočava i na unutarpolitičkom, i na spoljnopolitičkom planu.

U tom pogledu Crnadak bi mogao mnogo da nauči od svog mentora i bivšeg stranačkog šefa, ali i bivšeg ministra inostranih poslova Bosne i Hercegovine Mladena Ivanića.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera