Odnosi Turske i SAD-a: U čemu je problem?

Uprkos političkim neslaganjima, SAD-u je potrebna Turska i obrnuto, zbog strateških interesa na Bliskom istoku (AP)
Uprkos političkim neslaganjima, SAD-u je potrebna Turska i obrnuto, zbog strateških interesa na Bliskom istoku (AP)

Piše: Marwin Bishara

Tursko-američki odnosi još jednom su na prekretnici i mogli bi se brzo pogoršati ako predsjednici Barack Obama i Recep Tayyip Erdogan ne djeluju brzo da povrate povjerenje.

Tnezije brzo rastu dok turski zvaničnici insinuiraju ili otvoreno optužuju Washington da podržava propali vojni udar i zahtijevaju da Obamina administracija izruči Fethullaha Gulena, kojeg Ankara optužuje da stoji iza puča.

A odgovor SAD-a ne poboljšava stvari. Državni skereter John Kerry odbio je bilo koju takvu optužbu kao “krajnje lažnu i štetnu” i upozorio da bi članstvo Turske u NATO-u moglo biti u opasnosti ako nastavi čistku hiljada zvaničnika i javnih službenika.

Da li će propali udar i Erdoganova čistka vojske i birokratije utjecati na njihove odnose?

Američka dilema

Predsjednik Obama iskazao je podršku za demokratski izbaranu vladu tokom pokušaja udara, ali generalno reakcija američkih vlasti bila je prigušena u najboljem slučaju.

Ambivalencija Washingtona najbolje je izražena u riječima predsjednika Vijća za strane odnose Richarda Haassa, koji je rekao za New York Times da pokušaj udara “predstavlja dilemu američkoj i evropskim vladama – da li podržavaju nedemokratski udar, ili sve više nedemokratsko vodstvo?”

Da li je to zaista dilema? Čak i da su sve kritike o Erdoganu tačne, da li to opravdava ustezanje da se zauzme strana demokratski izabrane vlada članice NATO-a umjesto buntovnih vojnika?

Ne treba govoriti da je Washington dugo podržavao nedemokratske lidere širom svijeta kada je to odgovaralo njegovim interesima. General Abdel Fattah el-Sisi, koji je došao na vlast nakon što je izvršio vojni udar na demokratski izabranu vladu u Egiptu, jedan je od svježijih primjera.

Zašto se pokazuje da je Obama manje prijateljski nastrojen prema “umjerenoj Turskoj” nego George W. Bush, iako je obećao da će poboljšati odnose između SAD-a i muslimanskog svijeta?

Bush i invazija na Irak

Od kako je Partija pravde i razvoja osvojila izbore prije 14 godina, tursko-američki odnosi prošli su kroz padove i uspone, jednako za vrijeme Obame i Busha.

Bushova administracija vidjela je konzervativnu AKP kao moćan i “umjeren” glas islamista u muslimanskom svijetu nakon napada 11. septembra 2001. godine, ali se ovaj odnos zakomplicirao nakon invazije SAD-a na Irak. Komplicirano nije nužno bilo gore.

Ustvari, uprkos što je turski Parlament odbio zahjtev SAD-a da koristi njenu teritoriju za pokretanje invazije na Irak, Bush je održao snažne veze s Turskom pod vodstvom AKP-a.  Godine 2005. rekao je Erdoganu u Bijeloj kući: “Turska demokratija je važan primjer ljudima šireg Bliskog istoka i želim zahvaliti na Vašem vodstvu.”

Bush je, također, podržao napore Erdogana da obuzda kurdske pobunjenike, koji su koristili sjeverni Irak kao bazu za napade na turske mete. Bush je nazvao Radničku partiju Kurdistana “neprijateljem Turske, slobodnog Iraka i SAD-a”.

Sirija je bila glavna tačka podjele između Busha i Erdogana. Washingon je htio izolirati Siriju predsjednika Bashara al-Assada, dok ju je Erdogan htio izvući iz izolacije. Turska je promijenila politiku prema Siriji nakon što je Assad ugušio pobunu nenaoružanih Sirijaca 2011. godine, početkom Arapskog proljeća.

Stav o Izraelu

Međutim, Sirija je nastavila biti tačka koja povezuje Ankaru i Washington. Kao i Izrael i Palestina.

U januaru 2009. godine Erdogan je ukorio izraleskog predsjednika Shimona Peresa na godišnjem Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Tokom sesije o Gazi, Erdogan je rekao: “Kada dođe do ubijanja, Vi dobro znate kako ubijati” – misleći na izraelsku iznvaziju Pojasa Gaze godinu prije.

Narednih godina Turska je pogoršala odnose s Izraelom, nakon što su izraelski komandosi upali na brod “Mavi Marmara” – koji je vodio flotilu da razbije opsadu Gaze – i ubio 10 turskih aktivista. Od tada su se tenzije produbile sa svakom izraelskom ofanzivom protiv Palestinaca.

Dok su se odnosi Turske s Izraelom pogoršavali, tako je i slika Turske u mainstream medijima u SAD-u koji su bliski s Izraelom. Neko bi zaista lako mogao povezati demonizaciju Erdogana na Zapadu s njegovim prvobitnim javnim neprijateljstvom prema Izraelu i rastom islamofobije.

Pitanje Sirije i Assada

Nakon njihovog prvobitnog oklijevanja u odgovoru na Arapsko proljeće 2011. godine, turski lideri su podržali ulogu NATO-SAD na Bliskom istoku, kao što je bilo tokom 90-ih i podrške demokratije na istoku Evrope. Međutim, to nije bilo na agendi Obamine administracije, koja se nadala da će se vojno povući sa Bliskog istoka.

Turska frustracija Washingtnom rasla je iz godine u godinu. Dok su se obje strane slagale da Assad mora otići, nisu bile složne u tome na koji način se to treba desiti – s Obaminom administarcijom, koja je odbila prijedlog Ankare za odvažniju, odlučniju ulogu u Siriji i šire.

Obama je 2012. godine odbio svaki zahtjev za vojom intervencijom u Siriji, čak i kada je Assad prešao “Obaminu crvenu liniju” i koristio hemijsko oružje protiv svog naroda, američki predsjednik je okrenuo leđa svojoj prijetnji da će koristiti vojnu silu u korist diplomatskog rješenja koje je dogovorio s Rusijom.

Kada je došao val sirijskih izbjeglica u susjedne zemlje, Obama je odbacio turski prijedlog o humanitarnoj intervenciji u Siriji i uvođenju zone zabrane letenja na sjeveru Sirije kako bi se smjestile izbjeglice. Odbacio je i prijedlog o “zoni slobodnoj od terorizma” na sirijskoj strani turske granice i, umjesto toga, podržao kurdske napore u borbi protiv oružane grupe Islamska država Irak i Levant.

“Kako vam možemo vjerovati?”, pitao je Erdogan jednog Obaminog izaslanika. “Ko je vaš partner – da li sam to ja, ili oni teroristi iz Kobanija?”

Do jeseni 2014. godine, nakon tri godine destrukcije i više od 300.000 sirijskih žrtava, Rusija je iskoristila prednosti američkog oklijevanja da vojno djeluje, uništavajući turske nade i stvarajući potpuno novu noćnu moru na njenim južnim granicama.

Jasno je da Obama i Erdogan imaju različita gledišta o Siriji, Egiptu, Izraelu i ostatku regije. Dok se Obama nadao smanjenju vojnog angažmana u regiji, Erdogan se nadao da će proširiti turski utjecaj i prestiž. Čak i kada je regija potonula u haos, Obama je izbjegavao veliki vojni angažman na Bliskom istoku i, umjesto toga, usko se fokusirao na “terorističke prijetnje”.

SAD i Turska se međusobno trebaju

Međutim, Erdogan vjeruje da Tuska ima nacionalnu i historijsku odgovornost da djeluje kada regionalni nemiri narušavaju njenu vlastitu sigurnost i dugoročnu stabilnost na Bliskom istoku. Ipak, uprkos njihovim razlikama i uprkos Erdoganovim shvatanjima, Turska se većinom sudržala od jednostranog djelovanja u Siriji i drugdje.

I kako bi ostala u tonu američke strategije o rješavanju konflikta kroz diplomatske mjere, Erdogan je pokušao popraviti narušene odnose s Rusijom i Izraelom.

Ankara i Washington se mogu ne slagati o velikom broju pitanja koja se tiču ljudskih prava, demokratije i vladavine zakona, koja su politička po svojoj prirodi, ali ipak oni nastavljaju dijeliti važne strateške interese. Okružena neprijateljskim režimima u Rusiji, Iranu, Izraelu, Egiptu i Siriji, Turskoj je potrebna podrška NATO-a i dugo joj je izbor bio da koordinira svoju regionalnu strategiju sa savezom koji predvodi SAD.

S duge strane, SAD treba Tursku kao stratešku tampon zonu između Rusije i Bliskog istoka, kao što je Evropa treba kao štit od prelijevanja nestabilnosti sa istoka. Nadolazeći mjeseci će otkriti da li će politička neslaganja naštetiti tursko-američkim strateškim interesima. Sumnjam da će se to desiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO