Buntovnički prevrat ili luđačka avantura?

Piše: Mohammad Zahid Gul

Kada je prevratnički pokret u Turskoj u petak uvečer opisan kao puč luđaka, to nije imalo pogrdnu konotaciju, niti je izrečeno kao uvreda. Bio je to opis stanja u kome su se nalazili ovi pučisti, koji ne zaslužuju da ih se naziva vojnim komandantima, generalima ili visokim oficirima, pa čak ni običnim oficirima. Oni su, zapravo, bande povezane s organizacijom koja je okarakterizirana kao teroristička u Crvenoj knjizi, koju je izdalo tursko Vijeća nacionalne sigurnosti.

Ovaj neuspjeli pokušaj vojnog udara izvršili su vojnici odvojeni od političke realnosti u novoj Turskoj. Prvi korak koji su poduzeli tokom izvođenja udara na Generalštab turske vojske bio je hapšenje generala Hulusija Akara, načelnika Generalštaba. To je bila samo jedna greška u daljem nizu grešaka koje su činili. Da bi puč bio uspješan, treba biti iniciran iz samog Generalštaba, kao i da ima ogromnu podršku visokih vojnih oficira. Ovi pučisti nisu uspjeli u tome, zbog čega i zaslužuju opis da su luđaci, koji se kockaju s budućnošću svoje države.

Pravni savjetnik načelnika Generalštaba oružanih snaga Turske s činom pukovnika Muharrem Kose nije imao pravo izvesti vojni udar na vojsku, a zatim i na demokratiju, te očekivati da će u tome uspjeti.

Greška za greškom

Drugi propust koji je napravila prevratnička grupa, nakon što nisu uspjeli zadobiti podršku Generalštaba i visokih oficira, očituje se u njihovom neuspjelom pokušaju da prisile načelnika Generalštaba da izda i pročita prevratnički proglas u svoje ime. Takav razvoj dešavanja označio je početak propasti vojnog udara, jer je nemoguće prisiliti načelnika Generalštaba – u normalnim uvjetima – da pročita prevratnički proglas oficira koji ima čin pukovnika.

Uz posrtanje na samom početku i prve korake koji su se pokazali kao neuspješni, bilo je jasno da ono što se dešava nije vojni udar za koji se može reći da ima karakteristike uspješnog vojnog udara, nego da je u pitanju vojna pobuna manjinske skupine unutar turske vojske.

Nakon neuspjelog pokušaja da preuzmu kontrolu nad Generalštabom, pučisti izdaju proglase u medijima, na način uobičajen u prevratničkoj praksi. U tim proglasima piše kako je Ustav suspendiran do daljnjeg, da je uvedeno vanredno stanje, preuzeta vlast u državi i uveden policijski sat u svim dijelovima zemlje. No, stvarnost je bila takva da pučisti nisu uspjeli preuzeti kontrolu čak ni nad samim Generalštabom.

Kao rezultat njihove nesposobnosti da preuzmu kontrolu nad Generalštabom i prisile načelnika da pročita proglas o državnom udaru, pučisti pribjegavaju i hakerskim metodama. Izvršili su upad u sisteme turskog Generalštaba te poslali poruke putem elektronske pošte, što su željeli predstaviti kao vojno saopćenje kojim se proglašava vojni udar.

Ukoliko se uzme u obzir broj oficira i vojnika koji su do sada uhapšeni, nakon neuspjelog pokušaja vojnog udara, primjetit ćemo da je riječ o oko 2.000 vojnika, od kojih je oko 200 njih uhapšeno od Generalštaba. Prema tome, može se reći kako su takva dešavanja bila samo jedna luđačka avantura, jer kako je moguće očekivati da će jedna ovako mala skupina oficira nižeg ranga, poput ove, preuzeti kontrolu nad vojskom koja broji oko milion vojnika i koja se smatra četvrtom vojnom silom po snazi i opremljenosti?

Neviđeni paradoksi

Jedna od najbizarnijih scena u ovom puču je da su turske obavještajne službe, civilna policija i pripadnici specijalnih snaga policije preuzeli na sebe hapšenje vojnih oficira koji su učestvovali u ovom udaru. Privodili su ih i hapsili po ulicama baš kao da je riječ o običnim lopovima obučenim u vojne uniforme.

Možda je ovo prvi državni udar u povijesti u kojem su pripadnici civilne policije hapsile vojne oficire u cilju osujećenja vojnog udara u prvim satima puča. To znači da pučisti nisu bili dorasli zadatku kojem su pristupili te da su posrnuli u koracima koje su trebali poduzeti. Pučisti su svojim nastupom željeli obmanuti turski narod i cijeli svijet da je puč uistinu uspio. Shodno tome su se i ponašali te su tvrdili kako je uvedeno vanredno stanje, izjavili su da je vojska preuzela kontrolu nad cijelom zemljom, a da vanjski odnosi Turske nastavljaju ići i dalje svojim tokom.

Trebalo je samo sat vremena da bi se utvrdilo kako su proglasi pučista obično dizanje prašine u medijima te da ih nije izdao Generalštab. Također, pučisti nisu uspjeli očuvati kontrolu ili okupaciju turske državne televizije TRT više od tri sata, jer su pripadnici specijalnih snaga uspjeli uhapsiti vojnike koji su zauzeli zgradu televizije.

U ovim teškim i neizvjesnim trenucima pojavio se i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji se preko aplikacije Face Time obratio turskom narodu, tražeći od njega da izađe na ulice i usprotivi se vojnom udaru, kada je turska javnost shvatila da se u njihovoj državi pokušava izvesti vojni udar.

To je nagnalo turski narod da izađe na ulice i prekine kontrolu ovih bandi nad aerodromom Ataturk. Narod je uspio preteći pučiste do aerodroma, gdje su opkolili pobunjene vojnike, koji su se već nalazili tu, i prisilili ih na predaju.

Odlučujući govor

U međuvremenu se predsjednik Erdogan, čiju lokaciju niko nije znao, uspio telefonom obratiti narodu preko internet stranice Haberturk. On je pozvao narod da izađe na ulice i zaštiti aerodrom Ataturk u Istanbulu te da zaštite demokratiju. Bila je to poruka koja je potvrdila da je predsjednik Republike sa svojim narodom i da se skupa s njim bori protiv puča. Ovaj telefonski poziv bio je još jedna prelomna tačka na putu neuspjeha vojnog udara. Velika masa turskih građana prisilila je vojna vozila koja su se nalazila u blizini aerodroma Ataturk na povlačenje, a pučiste na napuštanje aerodroma i predaju.

Erdoganovo obraćanje preko mobilnoga telefona, a ne preko zvaničnih TV stanica, dočekano je od pojedinaca s dozom likovanja, jer su takav čin vidjeli kao dokaz njegovog gubljenja kontrole nad državom. Međutim, Erdogan se s cijelom situacijom nosio realno i fleksibilno, uvidjevši činjenicu da je narod taj koji treba donijeti odluku, nakon što je i vojska o tome odlučila.

Kada se uvjerio da turska vojska nije na strani pučista, predsjednik Turske se obraća svom narodu, pozivajući ga da stane u odbranu svoje volje i sačuva državu od avanture u koju se upustila skupina prevratnika.

Erdogan je svjestan da je turski narod protiv vojnog prevrata i da će mu se usprotiviti još u prvim satima, a zatim ga i osujetiti, pa čak i ako to bude potrajalo nekoliko dana. Protivljenje naroda vojnom udaru je treći razlog zbog kojeg pučisti nisu bili u stanju nastaviti dalje sa svojim planom, pogotovo ukoliko se uzme u obzir i to da nisu uspjeli preuzeti kontrolu nad sjedištem Generalštaba ni nakon više od tri sata. Hrabri stav turskog naroda uistinu je osujetio državni udar. To potvrđuje i radost i slavlje građana u blizini tenkova, koji su izašli na ulice kako bi izveli ovu smiješnu i neuspjelu akciju.

‘Praznik za našu demokratiju’

Noć 15. jula 2016. godine bila je veoma teška za Tursku. Ahmet Davutoglu, nekadašnji premijer Turske, opisujući ovu noć, upotrijebio je dva istinita opisa. Prvo, da je to tamna noć u historiji Turske, a zatim je pet sati kasnije opisuje kao noć dostojanstva. Turski premijer Binali Yıldırım je za ovu noć rekao kako je ona “praznik za našu demokratiju”, jer je narod Turske stao u odbranu svoje demokratije, pri čemu je odnio pobjedu nad pučistima.

Prema prvim procjenama, ovaj luđački vojni udar doživljava neuspjeh u svom prevratničkom naumu, jer nije uspio pronaći povoljan ambijent na strani turske vojske, ali ni na strani turskog naroda. Inicijatori vojnog udara naišli su na hrabrost političkog rukovodstva, počevši od predsjednika Erdogana, premijera Yildirima, predsjednika Parlamenta Ismaila Kahramana, ali i lidera turskih opozicionih stranaka (Nacionalna narodna partija i Republikanska narodna partija…), koji su zauzeli dostojanstven stav prema takvoj hrabrosti i turskoj demokratiji.

Odbacili su svoje lične nesuglasice s turskim predsjednikom i  vladajućom Partijom pravde i razvoja te se okrenuli svojoj domovini, državi i vojsci, kako bi se zajedničkim snagama suprotstavili pučistima. Puč nije dobio podršku političara, vojske, a ni javnosti, dok su protiv njega ustale i državne sigurnosne institucije, posebno opća obavještajna služba, specijalne snage, snage Ministarstva unutrašnjih poslova, kao i velika većina vojnih institucija, koje su, prije svega, stale u odbranu demokratije.

Sve do sada jedina strana koja je optužena za ovaj državni udar je grupa Fethullaha Gulena, koja je opisana kao paralelna struktura infiltrirana u pojedine sigurnosne i vojne institucije, uključujući i samu tursku vojsku. Pučisti pripadaju ovoj paralelnoj strukturi i ta struktura je koordinirala između prevratnika i pojedinih tužitelja i članova administrativnih sudova u turskom pravosuđu. Konspirativnost unutar njihove organizacije omogućila im je organiziranje ovog vojnog udara, ali i usporila rješavanje situacije na pojedinim mjestima do ranih jutarnjih sati narednoga dana. Turska vojska je oko 03:00 sata ujutro saopćila da je u potpunosti preuzela kontrolu nad sjedištem Generalštaba u Ankari, nakon okršaja s pučistima, koji su se sakrivali u skloništima unutar kompleksa Generalštaba.

Potiv američkog kongresmena

Nema sumnje da su pokušaji demokratski izabrane Vlade u Turskoj da se vojni puč spriječi bez mnogo prolijevanja krvi zahtijevali od Vlade mnogo više vremena za rješavanje pojedinih prevratničkih žarišta. Cilj nije bio samo ubiti pučiste, nego i provesti istragu kako bi se saznalo ko su ti koji stoje iza ovog prevrata unutar zemlje i izvan nje. Optužbe upućene na račun Gulena, koji se nalazi u Americi, ukazuju na umiješanost velikih međunarodnih i regionalnih obavještajnih agencija, koje imaju svoje “prste” u podsticanju na ovaj puč.

Prije pola godine svijet je mogao čuti jednog od američkih kongresmena kako podstiče tursku vojsku na vojni udar, uz obećanje da će američka administracija i Kongres blagosiljati takav udar u Turskoj protiv Erdogana. Premda se to ne može uzeti kao dokaz, ipak je pokazatelj da su se vanjske sile pokušale poigrati s turskom sigurnošću i stabilnošću, ako ne kroz vojni udar, onda bar opstrukcijom turskog napretka i zaustavljanjem njene dinamike, uvlačenjem Turske u unutrašnje probleme na način kako se to dešavalo u susjednim zemljama.

Međutim, jedinstvo Turske u borbi protiv vojnog puča uvjerilo je pučiste da Turska ne dopušta poigravanje s pitanjima svoje sigurnosti, stabilnosti i demokratije. Možda će to uvjeriti sile izvana da Turskoj nije potreban njihova pomoć kako bi provela istragu o vojnom udaru i pronašli dokaze o umiješanosti Gulena u ovaj puč, iako te sile možda pokušavaju iz svega toga shvatiti kako su mogli izaći kao gubitnici u ovoj rundi udara na tokove turskog progresa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera