Hrvatski građani ne žele živjeti među glupanima

Piše: Damir Petranović

Kad desetine tisuća ljudi izađu na ulice, barem što se Hrvatske tiče, scenarij je obično vrlo predvidiv: demonstrira se najčešće oko ustaša i partizana, oko branitelja ili ratnih tema, oko upotrebe ćirilice u javnom prostoru ili sličnih, ostrašćenih i zapaljivih tema.

U kratkoj povijesti države na prste jedne ruke mogu se nabrojati klasični građanski protesti – na pamet nam padaju samo legendarni skup potpore slobodi medija sredinom devedesetih u Zagrebu i nedavne masovne demonstracije u Splitu protiv kriminala u sportu i nogometu – pa je upravo stoga ovotjedni narodni ustanak oko reforme obrazovnog sustava značajniji i upečatljiviji.

Ukratko, bila je to manifestacija Hrvatske kakvu se najčešće samo zamišlja i projicira po Facebooku i ostalim društvenim mrežama, divan dokaz da kolektivna svijest i samosvijest nacije nisu klinički mrtve.

Dugačke kolone očigledno civiliziranih, pametnih, znatiželjnih i kulturnih ljudi slijevale su se prema glavnim trgovima u svim najvećim gradovima u državi, gdje su potom vedro i veselo – ali opet zadivljujuće ozbiljno i fokusirano – poručili da im je dosta kockanja s budućnosti njihove djece.

U državi u kojoj se ne tako davno odljev mladih u inozemstvo s najviših pozicija komentirao kao nevelika šteta ”jer kilo mozga košta dvije marke”, pedeset tisuća građana – i to građana u punom smisli te riječi – na ulicama je konačno progovorilo. Jasno i glasno.

Medijski i politički rat

”Kurikularna reforma” vjerojatno je najčešće izgovorena fraza u Hrvatskoj u proteklih nekoliko tjedana, što je također dosta fascinantno uzme li se u obzir činjenica da država de facto nema vladu, dok je ono što se vladom predstavlja pred evidentnim službenim kolapsom.

Najveće stranke otvoreno se nabacuju teškim optužbama i vode neskriveni medijski i politički rat, Tomislav Karamarko kao najmoćniji političar u državi broji dane do vlastite smjene nakon serije skandala iz koje je vidljivo da je aktivno radio na izručivanju državne naftne kompanije susjednoj zemlji.

Ustavnom sudu istekao je mandat i broje se dani do formalne ustavne krize, a u svoj toj kakofoniji ulicama, institucijama i medijima valja se ozbiljno retrogradna kulturna revolucija. Ženama se pokušava uskratiti pravo na pobačaj, novinarima na posao i javni stav, povjesničarima na činjenice, a stručnjacima na vlastiti integritet – i to u gotovo svim mogućim segmentima i disciplinama.

Valjda je moralo puknuti na djeci, koja i stvarno i simbolično predstavljaju budućnost svake zemlje i po svemu su najlakši okidač za masovnu demonstraciju nezadovoljstva. Kad je kotač promjena – previše ideologiziranih i zabrinjavajuće netolerantnih – krenuo prema najmlađima, dogodio se pučki ustanak.

Za bolje razumijevanje čudesne srijede u Hrvatskoj treba kazati da je prije točno šesnaest mjeseci s radom počela ekspertna skupina oko čijeg sastava nije bilo previše spora, čak ni s tada opozicijskim HDZ-om: nešto su gunđali jer, kao, neće biti novca za provedbu reforme školstva, ali u osnovi je nastao opći konsenzus da učenike konačno treba rasteretiti, program osuvremeniti, a sami sustav obrazovanja iz devetnaestog preusmjeriti u dvadeset i prvo stoljeće.

U akciju je potom ‘odozdo’ uključeno nekoliko stotina učitelja i profesora koji su iznijeli doslovno tisuće konkretnih prijedloga, obuhvaćene su skoro pa sve relevantne društvene skupine – uključujući sve tri vjerske zajednice – a na koncu se dogodilo čudo da su proces zajedno podržali arhineprijatelji poslodavci i sindikati.

I premda se on nalazio (i još nalazi) u fazi embrija, odnosno tek mu predstoje ozbiljne javne rasprave i petnaestak godina dug životni put, činilo se da je konačno postignut nacionalni konsenzus oko teme na kojoj ozbiljne države upravo tako postupaju. Sve dok, eto, radikalni dio vladajuće koalicije – odnosno, HDZ-ovi ultrakonzervativni sateliti zaduženi za skupljanje ostataka glasova na krajnjoj desnici – nije krenuo u ofenzivu i kroz sustav vlasti, preko evidentno nekompetentnog i izgubljenog ministra prosvjete i šarene svite u parlamentu, stao ‘bušiti’ ekspertnu skupinu koja je osmislila i provodila reformu.

Pobjednik može biti samo jedan

Bio je to udarac kojeg civilizirana Hrvatska jednostavno nije željela odšutjeti: izašla je na ulice s jasnim zahtjevom da barem u ovom segmentu struka konačno nadvlada politiku, da se znanje stavi na pijedestal, da se djecu prestane terorizirati po školama i da, posljedično, nastanu koliko-toliko normalni preduvjeti za život u zemlji koja trenutno odumire u populacijskom, moralnom i civilizacijskom aspektu. Bilo je naprosto dirljivo promatrati svo to šarenilo na trgovima, duhovite poruke i, na koncu, čak i slušati zvučnu kulisu. Malo je, naime, prosvjeda koji će za svoju himnu odabrati legendarnu ”Kad bi svi ljudi na svijetu” velikog Arsena Dedića.

Nakon ove srijede malo toga će biti isto i teško je vjerovati da će politika moći ignorirati vrlo jasne poruke koje su joj upućene. U javnosti se očekivano pojavljuju deseci različitih tumačenja, objašnjavanja ”skrivenih poruka” i dosta priglupih teza da je događanje naroda organizirala opozicija; taj argument vjerojatno je najbesmisleniji jer je dobro poznato da ama baš nijedna stranka, a pogotovo SDP, jednostavno nije u stanju iskoordinirati nešto ovako smisleno.

Dakako, tumačenja su jedno, a stvarne posljedice nešto sasvim drugo. Hrvatski građani sasvim jasno su poručili da im je dosta življenja među glupanima i da neće dozvoliti da se to prenosi i na buduće generacije, što je sasvim suprotno od poruka koje im u praksi šalje velik dio vladajućih elita. Njima je, izgleda, od ključnog interesa držati naciju u stanju tupila, neinformiranosti i zapuštenosti jer jedino tako mogu održavati stabilnim vlastito biračko tijelo.

U tom srazu pobjednik može biti samo jedan: kao što slogan kaže, ”Hrvatska mora bolje”. Pitanje je samo – koliko će se ovakvih građanskih prosvjeda zbog toga trebati organizirati?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera