Susret Grabar-Kitarović i Vučića dobra vijest za regiju

Piše: Davor Gjenero

U Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. Puniša Račić u režimskoj je režiji izveo atentat na skupinu HSS-ovih zastupnika, ubio je dvojicu (Đuru Basaričeka i Pavla Radića), Stjepana Radića je smrtno ranio, a ranjena su još dvojica zastupnika (Ivan Pernar i Ivan Granđa).

U dijelu hrvatske javnosti Predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović zamjera se što je za susret s mandatarom vlade Srbije, Aleksandrom Vučićem, odabran upravo ovaj datum, koji je bio svojevrsna prijelomnica u povijesti prve Jugoslavije. Naime, Radićeva smrt vodila je prema otvorenoj rojalističkoj diktaturi (6. januar 1929) i bitno je obilježila povijest 20. stoljeća.

Predsjednica je, nadalje, susret s predsjednikom trenutne Vlade u Srbiji, i premijerom iduće, održala prvoga dana kad je hrvatska Vlada postala „tehnička“.

Tako je u trenutku kad je od sukreatora hrvatske vanjske politike, postala, na neki način, jedinim njenim kreatorom s punim izbornim legitimitetom, simbolično je u svoje ruke preuzela vođenje politike prema Srbiji i time jasno definirala svojevrsnu distancu i prema politici što ju je vodila vlada Zorana Milanovića, a i ona Tihomira Oreškovića.

Zahlađeni odnosi

Veliki izazovi u bilateralnim odnosima, koji su ionako bili zahlađeni, počeli su u ranu jesen lani, kad je na početku migrantske krize, odmah nakon otvaranja migrantske rute preko Hrvatske (16. septembra), hrvatska vlada jednostrano zatvorila vanjsku granicu EU prema Srbiji. Iz te krize Srbija je izašla kao pobjednica, jer su intervenirali povjerenik za proširenje EU Johannes Hahn i visoka povjerenica za europsku vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini.

U hrvatskoj vladi bili su zbunjeni, jer su očekivali da će Europska komisija postupati prema načelu solidarnosti, da će stati na stranu članice u sukobu s nečlanicom Unije, ali se dogodilo upravo suprotno. Hrvatska je vlada, naime, prekršila odredbe Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju Srbije s EU, pa se pod pritiskom Komisije morala odmah povući.

Drugi naglasak zaoštrenih odnosa imao je drukčiji predznak. Hrvatska je odlučila isticanjem rezervi uvjetovati otvaranje Poglavlja 23 o pravosuđu i temeljnim pravima u pregovorima Srbije o članstvu u EU, time da Srbija odustane od regionalne nadležnosti u sudovanju za ratne zločine, da potpuno poštuje načelo suradnje s ICTY-jem, te da primijeni obveze iz bilateralnog sporazuma o međusobnoj zaštiti manjina, što su ga potpisali predsjednici Mesić i Tadić, prema kojem je hrvatska manjina trebala dobiti zagarantirano mjesto u Skupštini Srbije i u pokrajinskom parlamentu Vojvodine.

Nakon pobjede u „graničnom sporu“ i uvjerenja kako su i Europska komisija, i predsjedništvo Europske unije, ali i neke utjecajne zemlje članice, snažno zainteresirani za to da Srbija ostvari napredak u institucionalnom dijalogu, u Beogradu su bili uvjereni da mogu izbjeći izravne pregovore sa Zagrebom.

Ovog puta su ih i izbjegli, zato što je komesar Hahn dogovorio modalitet kompromisa, ali je nakon toga u Beogradu, ipak, postalo jasno da je politika proširenja zajednička europska politika, da se vodi u suglasnosti svih članica, i da će ubuduće Beograd o svakom prijepornom detalju morati pregovarati s članicom koja „izražava rezerve“. Takva je, naime, procedura pristupanja Uniji.

Predsjednica Grabar-Kitarović, na početku svog mandata planirala je svoj „bijeg od regije“  da bi se mogla baviti svojim konceptom vertikalne integracije Europe, uz pomoć makroregionalne suradnje Hrvatske, Slovenije i Austrije, zemalja Višegradske skupine i baltičkih republika. Međutim, na osnovu sugestija euroatlantskih saveznika modificirala je svoj koncept, koji sada više ne govori o vertikalnoj integraciji, nego o suradnji u makroregiji između Baltika, Jadrana i Crnog mora, a taj je projekt redefiniran kao komplementaran Procesu Brdo-Brijuni, dakle, suradnji Slovenije i Hrvatske s državama Zapadnog Balkana.

Bez ‘ucjenjivanja’ Srbije

Još je prošle jeseni, tijekom posjeta američkog potpredsjednika Bidena Zagrebu, u vrijeme Summita inicijative Brdo-Brijuni, postalo jasno da se od predsjednice Grabar-Kitarović u euroatlantskim forumima očekuje i jačanje suradnje u regiji.

Time što je, unatoč napetostima u odnosu Zagreba i Beograda premijer Vučić u veljači prošle godine doputovao na inauguraciju predsjednice Grabar-Kitarović i što je tada uspostavljeno inicijalno povjerenje dvoje utjecajnih aktera, stvoreni su prvi preduvjeti za ovakav susret. Zakazan je u vrijeme kad je Vučić, nakon pobjede na parlamentarnim izborima, postao posve neopterećen svojim rejtingom u javnosti, a u trenutku kad je Predsjedničin politički utjecaj u Hrvatskoj objektivno osnažen činjenicom da je ostala jedini akter s neupitnim izbornim legitimitetom.

Hrvatskoj Predsjednici posve je jasno da je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji objektivno interes njene države, i da je važno da se u trenutku kad očito u Beogradu važu je li vrijeme da odlučno krenu prema EU, ili još uvijek mogu pokušati igrati na politiku „dviju stolica“ i oslanjanje na EU, s jedne strane, i Rusiju (a sada i Kinu), s druge, pokuša pomoći da se potakne proeuropska politika u Srbiji.

U Deklaraciji, što ju je potpisalo dvoje državnika, Hrvatska se neizravno obvezuje da neće zbog bilateralnih problema blokirati Srbiju u pristupanju EU, a jasno isticanje pitanja razgraničenja i definiranja načela rješavanja tog problema poruka je da se to pitanje neće ni na koji način otvarati kao predpristupno uvjetovanje (bolje reći ucjena) Srbije.

Važno je da je tijekom susreta, kojim se deklarira volja za „probijanje leda“, naglašeno pitanje bilateralne zaštite manjina. Kad govorimo o Hrvatskoj, možda je pogrešno da se opet apostrofira status srpske zajednice u Podunavlju, gdje je ona najbolje zaštićena, a da se ponovno ne govori o povratku u glinsko i kninsko područje, gdje su Srbi prije rata bili većinsko stanovništvo, a gdje se dogodila ozbiljna ekonomska i demografska devastacija (koja nije pogodila samo Srbe, nego i Hrvate), pa ta područja danas imaju samo polovinu predratnog stanovništva, ali i samo trećinu predratnih radnih mjesta (a i prije rata je to bilo manje razvijeno područje Hrvatske).

Dio javnosti u Hrvatskoj podsmjehuje se protokolu susreta, smatrajući ga pretjerano prožetim kičem. Međutim, dobro je da je dvoje državnika jasno dalo do znanja da su spremni uložiti svoj osobni politički kapital u poboljšanje međudržavnih odnosa. Nijedan problem time neće biti automatski riješen, ali stvaranje povoljnije klime utjecat će na to da položaj manjina bude relaksiraniji, da se poslovna suradnja odvija u povoljnijim okolnostima te da se institucionalizira međudržavni dijalog koji je odavno zamro.

Problem nadležnosti pravosuđa

Hrvatska politika ne smije biti maliciozna prema Srbiji u toku njena pristupanja Europskoj uniji, već mora biti principijelna i predvidiva. Ne smije se raditi ono što su komesar Hahn i hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač napravili prilikom „uklanjanja hrvatskih rezervi“ prema otvaranju pregovora Srbije o Poglavlju 23.

Naime, problem „regionalne nadležnosti“ pravosuđa u Srbiji je „regionalni problem“ i on u većoj mjeri pogađa, na primjer, Bosnu i Hercegovinu nego Hrvatsku.

Glavne žrtve načina na koji Srbija interpretira svoju pravosudnu nadležnost do sada su bili uglavnom građani BiH (Ejup Ganić, Jovan Divjak, Ilija Jurišić, Naser Orić), a „kompromisom“, koji je postignut, zaštićeni su hrvatski građani, a bosanskohercegovački prepušteni su i u budućnosti tretmanu kakvom su bili izloženi i do sada.

Institucionaliziranjem međusobnih odnosa, stvaranjem svijesti da države moraju pregovarati, ali i definiranjem temeljnih načela tih pregovora, stvara se racionalni okvir za uređivanje međusobnih odnosa. Zato susret dvoje državnika nije dobra vijest samo za Hrvatsku i Srbiju, nego za cijelu regiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera