Ivanić i Dodik u Beogradu kao kod učiteljice

Piše: Mladen Mirosavljević

Odvojene posjete člana Predsjedništva BiH Mladena Ivanića i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika Beogradu i, takođe odvojeni razgovori, sa premijerom Srbije u tehničkom mandatu Aleksandrom Vučićem, nisu čudni i neuobičajeni jedino u BiH i Srbiji. U svakoj drugoj državi postoji protokol  na osnovu kojeg se zna da li je neko otišao u drugu državu kao šef, makar i kolektivni, druge države, kao predsjednik entiteta, partijski lider ili samo privatno.

U ovom slučaju, osim što je to ostalo nejasno, obje posjete su izgledale kao nadmetanje dvojice rivala u razredu za podršku učiteljice trudeći se i ubjeđujući ostale kako učiteljica baš njih voli. A, mudra učiteljica pokazuje kako voli obojicu jer tako daje do znanja ko je glavni baja i ko ima kontrolu nad razredom. I zatim ih pošalje nazad u razred da se zajedno igraju i ponovo se jave ako se posvađaju.

Kako drugačije objasniti ponašanje dvojice najozbiljnijih i najiskusnijih političara iz Republike Srpske i njihovu posjetu Vučiću?

Dobro, razumijemo Vučića, njemu je ova posjeta legla kao kec na desetku da priču sa svojih unutarpolitičkih problema prebaci na teren na kojem se sjajno osjeća i ulogu koja mu je itekako potrebna – kako na unutrašnjem, tako i na spoljnopolitičkom planu.

Ovom posjetom Ivanić i Dodik su Vučića definitivno promovisali, bar u javnosti Srbije i Republike Srpske, kao neprikosnovenog političkog lidera svih Srba i budućeg arbitra i presudioca u svim eventualnim nesporazumima i strateškim potezima koje će Srbi morati povlačiti u BiH.

Dodikovo pokazivanje moći

Razumljiv je i potez Milorada Dodika koji je tako samo nastavio politiku koju vodi unutar BiH namećući se kao neprikosnoveni entitetski i nacionalni lider koji koristi svaku priliku da učvrsti svoje veze sa Vučićem i takvu svoju poziciju u srbijanskoj javnosti. Dodik je uspio i mnogo više. Svojom, a naročito Ivanićevom posjetom i istupom, dokazao je da je politika koju vodi u BiH i RS, kao i njegov odnos prema opoziciji, koja je vlast na nivou BiH, ispravan što je i potkrijepio koristeći i ovu priliku da se pojavi u što više srbijanskih medija. Time je dodatno učvrstio uvjerenje među Srbima s obje strane Drine da je i dalje najmoćniji političar u Republici Srpskoj i da će to ostati i ubuduće.

Za razliku od Dodika, ponašanje Mladena Ivanića je, bar naizgled, potpuno nerazumljivo i neracionalno i samo dokazuje da je Ivanić dobar u svakodnevnim nekonfliktnim situacijama dok se u svim ostalim gubi. Pogotovo kada se vide razlozi koje je Ivanić pobrojao kao razlog svoje posjete Beogradu.

Na pitanje da li se o nesporazumima unutar BiH treba razgovarati međusobno upravo u BiH ili u Beogradu Ivanić odgovara da je Beograd garant Dejtonskog mirovnog sporazuma i da Beograd u diplomatskoj komunikaciji treba da upozori šta se događa i prenese viđenje srpskog naroda. Zar na to ne trebaju upozoriti institucije RS i Ivanićevi partneri u Savjetu ministara BiH? Ako je situacija zaista tako dramatična čemu onda odvojene posjete Beogradu, pa potom međusobni susret u Banja Luci Ivanića i Dodika umjesto sastanka svih aktera primjereno takvoj situaciji.

Obrazloženje bi moglo da bude racionalno, ali samo u situaciji da je o svim pobrojanim pitanjima, počev od raznoraznih izjava do rezultata popisa stanovništva, u BiH pokrenut i vođen dijalog, pa ukoliko se vidi da su stavovi nepomirljivi, a opstanak RS, zaista doveden u pitanje, i da nema drugog rješenja, pribjegne se diplomatskom pritisku iz Beograda. Međutim, to nije slučaj.

Nema dijaloga, samo monolozi

U BiH nema dijaloga. Ni o čemu. Postoje samo monolozi propagandnog tipa zasnovani na međuetničkim sukobima bez argumenata i iskrene želje za razjašnjavanjem nesporazuma. Bosanskohercegovački lideri se bave svim ostalim, osim onim što im je prioritetan posao. Do sada nisu pružili nijedan odgovor na suštinska pitanja i probleme u BiH.

Svi smo mi svjedoci govora mržnje u BiH, međunacionalne netrpeljivosti, nastavka rata drugim sredstvima, nesamostalnosti države i njenim guranjem u evropske integracije mimo zasluge njenih političara, nekompetentnosti njene vlasti, kriminala i korupcije, ali i toga da se sve to koristi u propagandne svrhe okrivljujući uvijek onu drugu stranu.

Zar je moguće da se pet ključnih političara u BiH, koji se svakodnevno susreću, pa i na istom poslu i u istoj prostoriji, ne mogu sastati negdje u BiH i pokušaju razriješiti pomenuta sporna pitanja. Zašto im to nije u interesu?

Umjesto tužakanja šta je rekao Kavazović, šta Komarica, šta Izetbegović, Ivanić bi recimo mogao odgovoriti na neka od suštinskih pitanja po opstanak RS. Dokle se, recimo, može sa ovakvom privredom finansirati ovaj entitet, a dokle on može živjeti od kredita? Da li će ga ubuduće, da bi opstao, morati finansirati Srbija? Šta je, recimo, sa pravosuđem, zdravstvom i školstvom? Šta je sa demografskom situacijom i činjenicom da se iz RS sve masovnije odlazi?

‘Ajde da se i nagodimo oko ovog popisa, na čije smo objavljivanje rezultata čekali tri godine, a 15 da do njega dođe, ali šta sa sljedećim – kada na njemu Bošnjaci postanu većina? Da li postoje, i ako ne, kada će se stvoriti uslovi da se RS odcijepi od BiH i pripoji Srbiji ili je to za duži period utopijska težnja, ali jako dobra priča za politički opstanak na vlasti i obadanje naroda?

Bezbroj pitanja i malo odgovora

Umjesto odgovora na ta pitanja Ivaniću je bitnije da mu Dodik, koji mu nije dao ni da priviri u zgradu u kojoj borave predsjednik i podpredsjednici RS i, u kojoj je član Predsjedništva BiH iz RS do sada imao kancelarije, a kamoli da se u nju smjesti, sada pedeset metara niz ulicu dođe u posjetu i da svi objave njihove stavove o popisu stanovništva.

Ali ni Ivanić ni Dodik nisu odgovorili da li će RS ignorisati popis, da li će objaviti svoj, da li nekoga tužiti, i koga, i kome, ako je prekršio zakon o popisu i na osnovu kojeg će popisa ubuduće formirati vlast. Naizgled odlučno, ali suštinski ništa konkretno. Odličan Dodikov potez u daljem razjedinjavanju opozicije i ubiranju poena za sebe. Da li će sve te probleme moći Vučić razriješiti ili ćemo već biti u Srbiji, pa ih nećemo ni morati mi rješavati? Ili u EU pa će se neko drugi o nama brinuti?

Pitanja ima bezbroj, ali odgovora je – ili malo, ili ih iopšte nema, a sve ostalo je podređeno dnevnopolitičkoj upotrebi i opstanku na vlasti pod krinkom zaštite nacionalnih interesa. Za sada je vidljivo da odgovore na ta pitanja ne može dati ni vladajuća koalicija čiji je opstanak postao sam sebi svrha, ali ni opozicija koja se pogubila u trouglu između Sarajeva, u kojem je vlast, Banja Luke u kojoj je opozicija i promuslimanski izdajnici i Beograda u kojem nije ništa, sem ukoliko ne osvoji vlast i promijeni sadašnju sliku o sebi.

Jasno je ko dan da će Milorad Dodik i dalje čvrsto držati situaciju u svojim rukama dok će nesnađena opozicija trčkarati u procijepu između njega i Vučića neshvaćena ni u Sarajevu ni u Banja Luci ni u Beogradu bez koncepta i odgovora na bilo koje ključno pitanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera