Kad predsjednica zapjeva Thompsona
Piše: Damir Petranović
Prošlo je nešto više od godine dana od njenih zvučnih obećanja da će “lupati šakom o stol”, no hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović zasad je tek propjevala.
Usred najveće političke krize u povijesti države, gdje je postalo previše naporno pratiti tko koga ruši s vlasti i gotovo nemoguće otkriti barem tragove funkcioniranja sistema, gospođa je jednog lijepog jutra osvanula u studiju jedne radijske stanice i pustila glas uz nekakav prigodni navijački pjesmuljak.
Od hrvatske predsjednice navikli smo gledati ‘selo gori, a baba se češlja’ javne predstave.
Bio bi to vjerojatno simpatičan odušak s najozbiljnije pozicije u zemlji – nešto kao kada Barack Obama gostuje kod kakvog poznatog komičara, ili kada Angela Merkel teatralno ispija kriglu piva na Oktoberfestu – samo da od hrvatske predsjednice već nismo navikli gledati “selo gori, a baba se češlja” javne predstave.
Dosad je već muzla krave u Slavoniji, pucala iz puške u tvornici oružja, stajala u redu za sladoled u centru Splita, vozila trajekt za Brač i jela čobanac s hrvatskim vojnicima usred Afganistana… da nabrojimo samo kratki izbor iz njenih svakodnevnih predsjedničkih obveza.
Uklapa se to u njene općenito više-manje paradne ovlasti, ali u dramatičnom je raskoraku s ambicijama i planovima koje je sama inaugurirala i promovirala u zadnjih godinu dana. Želi ostaviti dojam ozbiljnog faktora, mrko upozorava da neće dopustiti raspad političkog sistema, a u stvarnosti – izuzev nešto petljanja oko vanjske politike i asistiranja vladi oko špijunskih pitanja – ima tek ulogu nacionalnog ukrasa.
Stiglo je vrijeme za sport
Što samo po sebi, naravno, nije loše. Dapače: u državi naviknutoj na diktatorske, poludiktatorske ili autokratske “ćaće nacije” još će neko vrijeme proći dok se građani naviknu na koncept parlamentarne demokracije i aktualna kriza vlasti – koliko god bila bolna za gledati i iritantna za probaviti – valjda će ih barem za milimetar približiti osnovama sustava u kojemu žive. A to znači da im njihovi narodni zastupnici kroje politiku, dok je predsjednik (odnosno, predsjednica) skoro pa maskota koja će im iz pozicije brižnog oca, ili matere, s pripadajućim autoritetom udjeljivati savjete korisne za život.
Ako izuzmemo tradicionalnu hrvatsku naviku preskakanja stepenica i korištenja veza i poznanstava u svakodnevnom životu, čega se Kolinda Grabar-Kitarović dosad poprilično solidno klonila, hrvatskoj predsjednici zbilja ne preostaje puno opcija nego prijetiti lupanjem šakom o stol i, umjesto toga, pjevušiti navijačke pjesme u radijskom eteru.
Upravo to je činila prošlog tjedna, u isto vrijeme dok je Hrvatsku tresla nezapamćena kriza vlasti i blokada kompletnog političkog sustava. Naime, stiglo je vrijeme za sport – jer njena država se, eto, plasirala na Europsko prvenstvo u Francuskoj – pa se i ona ukrcala u navijački vlak.
Simpatično je gledati rovovske crveno-crne bitke oko pjevača koji bi se mogao opisati kao ratni profiter.
Mora se priznati, nije da nema smisla za prigodu i trenutak: taman kad se u javnosti razvezla polemika oko korištenja Thompsonove Lijepa li si, himnične pjesme skladane i osmišljene po uzoru na Od Vardara pa do Triglava, kao službene ovogodišnje himne nacionalne nogometne vrste – eto ti predsjednice koja na Narodnom radiju objašnjava kako upravo ovog pjevača “obožava slušati”, a i svoju djecu navikavala je na etno-pastirski rock dok su bila u znatno nježnijoj dobi. Proces se, ako joj je vjerovati, zbivao u automobilu – valjda dok su klinci bili čvrsto vezani.
Uglavnom, Kolinda Grabar-Kitarović prošlog tjedna prebacila se u nogometni “mode”. A on u Hrvatskoj teško može proći bez Marka Perkovića Thompsona.
Ponekad je čak simpatično gledati rovovske crveno-crne bitke oko pjevača koji bi se u najkraćim crtama mogao opisati kao ratni profiter; koji vješto pakira dvosmislene poruke i plasira ih manje politički korektnim i slabije glazbeno informiranim slojevima stanovništva. Oko tog čovjeka malo je neopredijeljenih – ili predstavlja prototip pravovjernog, žestokog i iskrenog turbohrvata, ili je obični neonacist i ustašofil koji “truje omladinu”.
Vlastiti pakleni plan
Ni jedno, ni drugo, po svemu sudeći, nema previše dodirnih točaka s realnošću, barem ako ćemo suditi po podacima o Thompsonovoj utaji poreza, s jedne strane, odnosno činjenici da se cijelo prošlo desetljeće, barem po ideološkim i civilizacijskim pitanjima, relativno uspješno ipak drži s ove strane zakona. Rasprava je to kojoj nikada neće biti kraja i konca – u slučaju Kolinde Grabar-Kitarović mogu je prekinuti jedino Amerikanci, koji bi joj u jednom trenutku eventualno mogli narediti dramatično ograđivanje od njega, kao što su joj “zavrnuli ruku” kad se trebala jasno odrediti o ustaškom režimu. Samo da se oni imaju volje i motiva baviti perifernim hrvatskim prijeporima – pa nema smisla ni previše se snebivati nad njenom javnom demonstracijom glazbenog ukusa ili neukusa, kako hoćete.
Možda Kolinda Grabar-Kitarović ima neki svoj pakleni plan: podržavaj Thompsona da bi ga neutralizirala?
Gospođa sluša Thompsona, pa što: sama sebe zatrpava hrpetinom šunda. Kao što, recimo, i hrvatski navijači slušaju tu njegovu famoznu Lijepa li si, pjesmu koja je, usprkos spominjanju Herceg-Bosne, nadrasla i autora i svoje originalno značenje, pa postala nešto poput himne svakog provincijskog derneka.
Koji put i okidač za alkoholno feštanje: nema tu stvarnih agresivni pobuda prema susjednoj državi ili povampirenog ustaštva, kako vole vidjeti profesionalni tragači za društvenim zastranjenjima i prvaci hrvatske političke korektnosti. Po svemu sudeći, upravo oni najaktivnije rade na Thompsonovom opstanku na glazbenom pijedestalu, jer se čovjek doslovno hrani negativnim vibracijama.
A kada postane miljenik institucionalne politike i vladajućih struktura, iskustvo nam pokazuje, obično potone u beznačajnost i nekreativnost. Tako da, khm, možda Kolinda Grabar-Kitarović ima neki svoj pakleni plan: podržavaj Thompsona da bi ga neutralizirala?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera