Trulež u Skupštini

Piše: Andrej Nikolaidis

Poslanik u Skupštini Crne Gore Nik Đeljošaj mora da je bio ponosan na sebe kada je osmislio mali performans koji će izvesti u skupštinskom holu. Đeljošaj se, naime, sjetio da opravdano ogorčenje zbog Rječnika CANU izrazi tako što će Rječnik – uništiti.

U Rječniku, podsjetiću, piše da je Draža Mihailović antifašista. Da je Oktobarska revolucija bila 1918. Piše pogrešna godina pada Zapadnoga Rimskog Carstva. Da je Aprilski rat počeo ne 1941, nego 1947. Piše da su Albanci islamske vjeroispovijesti arnautske lukave poturice koje mnogo lažu. Da islam nije religija, a džamija nije bogomolja. Muslimani su predstavljeni kao bezbožnici, Agarjani, koji za interes mijenjaju vjeru. Pa ih muči savjest. Jer, svjesni svog moralnog pada u glib, ni abdest ne uzimaju niti porod za sobom ostavljaju.

Pretpostavljam da poslanik Đeljošaj zna da autodafe nije njegova, originalna ideja. Knjige su uništavali prije njega, a nažalost će i nakon njega. Poslanik Đeljošaj, međutim, očito ne zna da je trenutak kada odlučiš da spališ knjigu – ili protivnika – trenutak tvoje simboličke i svake druge propasti. Od tog trenutka, barbarski zločin koji si počinio briše te sa popisa žrtava i upisuje u red dželata. Od tog trenutka, zbog onoga što si učinio gubiš pravo da se pozivaš na ono što su ti učinili.

Reciklaža 

Đeljošaj je u činu autodafea bio, hm – inventivan. Knjigu, vidite, nije spalio, nego je nekoliko stranica provukao kroz aparat za reciklažu. Čini se da bi tehničke sprave trebalo držati dalje od crnogorskih jezikoslovaca i poslanika. Prvi su, koristeći najnoviji softver i skenere, sačinili barbarsku, nacionalističku papazjaniju od rječnika, spomenik vlastitoj nekompetentnosti. Drugi je aparat za reciklažu iskoristio za najbarbarskije od barbarskih nedjela. I oni i on znali su što čine. Stoga jezikoslovci zaslužuju Đeljošaja, kao što i on zaslužuje njih. To je ista svijest, ista kultura i ista civilizacija, u svoj veličini svoga odsustva.

Drugo je bitno. Ovaj primjer, kao uostalom i sve što u Crnoj Gori dotaknete ili pogledate, potvrđuje trulež i raspad institucija, koje ne služe nikome i ničemu osim sebi. U ovom slučaju potvrđuje jadno stanje prvenstveno Skupštine, Ministarstva nauke i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Sve je to trulo, sve je to ne vizantijski, nego gangrenozno plavo i sve to bazdi do neba. Samo je pitanje ko će i kad reći: sjeci. Ili prije neće.

Akademija je, dakle, objavila sprdnju od Rječnika. Sramota zbog tog Rječnika je javna, dobro dokumentovana i ne može biti izbrisana nikakvim medijskim spinom. Akademija je, očekivano, pribjegla strategiji noja. Glava je u rupi, ali problem ionako nije u glavi, nego u stražnjici, zapravo u jedinstvu glave i stražnjice, u tome što glava čini kako stražnjica hoće.

Šta o tom Rječniku ima da nam kaže Ministarstvo nauke? Ništa, naravno. Jer Ministarstvo čeka stav Partije. Partija se, doduše, oglasila. Ali Partija može to i bolje. Da je Partija doista prelomila šta će i kako će sa CANU, u kojoj su ne prsti Partije, nego njene ruke do lakata, iako danas CANU izigrava opozicionu strukturu na sinekuri, poskočilo bi i Ministarstvo nauke, kao i sijede glave iz Akademije, pa bi stav koji nemaju usaglasili sa stavom Partije.

‘Pitijski stavovi’

Onda poslanik u Skupštini, iritiran time što institucije ćute, uništi knjigu. Šta o tome ima da nam kaže rukovodstvo Skupštine? Ništa, naravno. Već vam je jasno koje je sljedeće retoričko pitanje. A zašto ćuti rukovodstvo Skupštine? Opet: zato što se čeka stav Partije o tome. A ona, ta Partija, ima običaj da saopštava, da prostite, pitijske stavove.

Često se desi ovako: da Partija saopšti stav, pa svi stanu u čudu – ništa im ne bude jasno. Nego moraju sačekati da Partija saopšti stav kojim će objasniti svoj stav. U praksi vam to izgleda ovako. Kad je mene ono gađalo sa svih strana jer sam, kao, tekstom huškao na terorizam, pa iz Beograda slalo protestnu notu u Podgoricu, Partija je preko svoga poslanika stala u odbranu slobode govora i autora, ali je zato potpredsjednik Partije, uzgred i predsjednik države, autora i tekst mu – osudio.

Rukovodstvu Skupštine trebalo bi izričito objasniti. Skupština je mjesto gdje se donosi Zakon, dakle knjiga po kojoj jedno društvo funkcioniše. Vidite, gospodo, u Skupštini niko ne smije uništavati knjige. Bilo bi bolje da ste u holu Skupštine naložili hrastova debla, za strop zakačili pršute i Skupštinu pretvorili u sušaru, nego što ste prećutali Đeljošajev barbarski performans, koji je duhovno dijete najmračnijih epizoda (ne samo) evropske povijesti.

Što se Akademije tiče, oni bi ubuduće umjesto Rječnika trebali objavljivati ono što je u skladu sa njihovim intelektualnim dometima: recimo prevode slikovnica Pepa Prase, izbore iz Politikinog zabavnika… sve na radost malih budućih akademika.

Ministarstvo nauke bi, pak, moglo organizovati nekoliko multidisciplinarnih konferencija o blagodetima ćutnje.

A Đeljošaj? On bi, sa sve mašinom za reciklažu, mogao o trošku države na turneju po muzejima savremene umjetnosti – šteta je da publika širom svijeta ne vidi kakvog umjetnika performansa imamo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera