Zašto Izrael želi u NATO

Piše: Adnan Abu Amer

Nedavni tursko-izraelski pregovori o pomirenju rezultirali su time da Turska povuče svoj veto na učešće Izraela u aktivnostima NATO-a. Štaviše, Izrael će prvi put otvoriti svoj ured u Briselu gdje se nalazi sjedište saveza, a u okviru  priprema za buduće članstvo ove države u NATO-u.  

Ovakva situacija otvara vrata brojnim vojnim i političkim pitanjima, stoga ćemo u nastavku pokušati saznati do kojih granica želi ići sam Izrael u pogledu budućeg članstva u NATO-u, zatim kakve implikacije to ima kada je u pitanju status ove države u arapskom užarenom regionu, te kakvu uzajamnu korist ovo članstvo donosi Izraelu i NATO-u? 

Prednosti približavanja

Izrael je jedna od mediteranskih zemalja sa kojom NATO želi pojačati saradnju iz više razloga i nekoliko važnih faktora. Jedan od najvažnijih je nova strateška vizija koju je NATO usvojio u skladu sa globalnim kretanjima nakon završetka Hladnog rata, pada Sovjetskog Saveza, te radikalnog odgovora na nove vrste prijetnji koje se razlikuju od onih tradicionalnih sa kojima se savez nekada suočavao.

NATO se uključuje u sve raznovrsnije operacije koje se više ne ograničavaju isključivo na vojni aspekt, te se radi na jačanju prisustva snaga NATO-a na geografskom području koje se nalazi izvan okvira njegovog tradicionalnog djelovanja u vrijeme Hladnog rata.    

Izrael teži približavanju NATO-u kako bi ostvario privilegovanu poziciju u trgovini naoružanjem, uvozu i izvozu sigurnosne i borbene opreme članicama NATO-a.    

S obzirom na razmjere diplomatskih i političkih beneficija koje učešće i angažman u brojnim i različitim aktivnostima NATO-a nosi sa sobom, Izrael svoj odnos sa savezom – koji bi u konačnici vodio do punopravnog članstva – ne vidi kao cilj sam po sebi, nego kao okvir za ostvarivanje drugih dobiti. NATO ne predstavlja samo vojni savez, nego i međunarodnu političku instituciju koja ima snažan utjecaj.     

Produbljivanje sigurnosne saradnje između Izraela i NATO-a nosi sa sobom privilegije u četiri ključne oblasti, a to su:

Političko-diplomatska: Izrael smatra da će približavanje NATO-u, koje vodi punopravnom članstvu, automatski dovesti do jačanja političke pozicije Izraela u regionu i svijetu. Palestincima i drugim arapskim državama postat će jasno da je međunarodna zajednica razvila neophodne odnose sa Izraelom te da su dobili široku saglasnost velikog broja država. Iako se veliki broj država članica NATO-a ne slaže sa izraelskom politikom prema Palestincima, to ne sprečava njihovu saradnju s ovom državom na polju sigurnosti, ekonomije i politike.      

Strateško-sigurnosna: Pridruživanje Izraela NATO-u povećat će njegovu snagu odvraćanja potencijalnih neprijatelja koji ga žele napasti, što će ih navesti da uzmu u obzir činjenicu da Izrael neće biti sam u slučaju izbijanja vojnog sukoba. Neprijateljski nastrojene strane također će otkriti kakve su posljedice produbljivanja sigurnosne saradnje Izraela i NATO-a, budući da to može rezultirati povećanjem sigurnosnog djelovanja protiv njih kada se za tim ukaže potreba.   

Vojno-tehnološka: Ulazak Izraela u NATO omogućit će ovoj državi pristup naprednim tehnološkim sistemima i drugim borbenim sredstvima. To će im omogućiti da se suprotstave budućim prijetnjama u vojnim konfliktima ili trenutnim sigurnosnim izazovima. Također, zajedničkim vježbama sa snagama NATO-a poboljšat će se iskustvo izraelske vojske kao i njena sposobnost da u većoj mjeri aktivira svoje snage, s obzirom na to da će imati pristup informacijskim izvorima i sredstvima djelovanja koja ovoj državi trenutno nisu dostupna.     

Ekonomsko-trgovinska: Izrael teži približavanju NATO-u kako bi ostvario privilegovanu poziciju u trgovini naoružanjem, uvozu i izvozu sigurnosne i borbene opreme članicama NATO-a. Time se jača poseban položaj koji Izrael uživa kod SAD-a, budući da se opisuje kao njegov najvažniji saveznik izvan okvira NATO-a. 

Prema tome, može se reći da približavanje Izraela NATO-u, pa sve do faze potpunog pristupanja i dobijanja poziva za punopravno članstvo, služi strateškim, političkim i sigurnosnim interesima Izraela, te nosi sa sobom brojne prednosti i pluseve.  

Treba ukazati na to da se priključivanje Izraela NATO-ovoj operaciji ‘Aktivni poduhvat’ smatra veoma važnim napretkom, i to u vrijeme kada Tel Aviv nailazi na nepremostivi problem da svojim vojnim akcijama osigura međunarodni legitimitet, pravno opravdanje i diplomatski marketing. Stoga davanje saglasnosti  NATO-a za priključivanje Izraela njegovim redovima dolazi kao jedan vid uvažavanja ili diplome za lijepo ponašanje.

Također, priključivanje Izraela pomorskim snagama NATO-a pruža ovoj državi mogućnost da bude prisutna na udaljenim mjestima, bez da skreće pažnju ili izaziva bilo kakve sumnje. Angažman u snagama NATO-a predstavljat će veliki skok za strateške relacije ove države sa Zapadom, te početak otvorenog prihvatanja Izraela u globalnoj borbi protiv onoga što se karakterizira kao „međunarodni terorizam“. 

Zajednička polazišta

U svjetlu vojne cenzure koju je Izrael nametnuo kada je riječ o kretanjima vojske unutar, ali i izvan njegovih granica, u javnost je procurio samo jedan mali dio informacija o zajedničkim operacijama Izraela sa snagama NATO-a. Ovdje možemo istaći nekoliko odabranih primjera tog učešća koji su se desili u nekoliko proteklih godina, od kojih su najvažniji sljedeći:

Slanje visokih vojnih oficira izraelske mornarice u bazu NATO-a u Napulju u Italiji kako bi se pripremio teren za njihovo konačno učešće, prije nego se preciziraju detalji o stalnom izraelskom prisustvu u komandi NATO-a. Komanda je sačinjena od mornaričkih obavještajnih oficira iz nekoliko država koje ne moraju nužno biti članice NATO-a. Zaduženi su za praćenje kretanja brodova u regionalnim vodama država Mediterana i njihovu identifikaciju. Navedeno predstavlja otvoreno uključivanje Izraela bez presedana, što ova država sa svoje strane vidi kao značajan prodor i pobjedu, budući da je to prvo izraelsko otvoreno sudjelovanje u vojnim misijama koje provodi NATO još od svog osnivanja. 

Jedinice izraelske avijacije prvi put su izvele vježbe u Italiji u saradnji sa jedinicama avijacije NATO-a, s ciljem vršenja obuke na nepoznatim područjima na kojima izraelska avijacija nije imala priliku ranije djelovati, pod parolom „napad na nepoznato“ . 

Čelni ljudi NATO-a uvjeravaju Izraelce da ne postoje ni namjera, ni želja NATO-a da se miješa u mirovni proces. 

Intenziviranje dogovora o kupovini naoružanja između Izraela i NATO-a – pojedine države članice NATO-a kupile su od Izraela najsavremenije sofisticirane borbene sisteme. Saradnja između dvije strane dosegla je nivo „formiranja zajedničkog tima“ gdje Izraelci u okviru velike saradnje sa Evropljanima trenutno rade na proizvodnji novog modela bespilotne letjelice koji se u potpunosti razlikuje od prvobitnog.  

Prvi put u svojoj historiji, snage NATO-a učestvovale su u vojnoj vježbi unutrašnjeg izraelskog fronta (Prekretnica 6) u koju su poslane jedince NATO-a za zaštitu i spašavanje kako bi se stacionirale na pretpostavljenim područjima velikog uništenja tokom vojnih manevara. 

Visoki oficiri saniteta oružanih snaga zemalja NATO-a učestvovali su u medicinskim vježbama širokih razmjera u Izraelu, koje su održane s ciljem pružanja rješenja prilikom suočavanja sa nesrećama i katastrofama koje mogu dovesti do velikog broja žrtava.  

Učešće Izraela u pomorskim vježbama koje NATO provodi u Crnom moru, gdje je izraelska vojska uzela učešće sa fregatom mornarice prvi put, dok su vježbe održane s ciljem testiranja sposobnosti provođenja operacija spašavanja na moru.

Sporazum NATO-a i Izraela u vezi s formama učešća ove države u vojnim morskim manevrima s ciljem sprječavanja terorizma, a koje je NATO proveo u Mediteranu. Izrael je odlučio da svoju specijalnu jedinicu za traganje i spašavanje stavi pod komandu NATO-a u slučajevima civilnih vanrednih situacija. 

Proširivanje saradnje između Izraela i NATO-a na polju ostvarivanja kompatibilnosti sredstava naoružanja kako bi obje strane mogle sudjelovati u zajedničkim vojnim operacijama u budućnosti, što uključuje organiziranje zajedničkih vježbi, teorijskih i praktičnih, za odbranu od krstarećih raketa dalekog dometa koje su raspoređene u regionu.     

Organiziranje zajedničkih radionica između NATO-a i Izraela kako bi se razmotrile metode suočavanja sa nesrećama sa velikim brojem žrtava tokom neprijateljskih okršaja, uz učešće stručnjaka iz zemalja članica NATO-a.

Sporne tačke

Uprkos tome što je historijsko nasljeđe između Izraela i NATO-a stvorilo nivo kontinuirane koordinacije i komunikacije te njihovu vezu učinilo stabilnom, ipak možemo reći da postoje određene tačke neslaganja između ove dvije strane koje su nastale tokom brojnih historijskih faza. Možda se među najznačajnije tačke mogu svrstati periodi nakon rata 1967, 1973. i 1982. godine, pobjeda Izraela nad njihovim susjedima Arapima, zatim pitanje osiguranja njegove granice, gdje započinje udaljavanje Izraela i NATO-a. Izraelu više nije trebala zaštita dok zemlje NATO-a uviđaju opasnost odsustva ravnoteže u njihovim stavovima prema izraelsko-arapskom sukobu, barem kada je riječ o njihovim interesima u regionu.  

Tokom posljednjih godina se javljaju nesuglasice između NATO-a i Izraela zbog zadnjeg protivljenja planu raspoređivanja snaga NATO-a na Zapadnoj obali s ciljem obuzdavanja neprijateljskih oružanih aktivnosti. Međutim, Izrael odbacuje ovaj plan jer ga smatra „izuzetno lošim“. NATO snage neće izložiti živote svojih vojnika opasnosti kako bi branili Izraelce od palestinskih oružanih napada. Sličan scenarij u vezi sa slanjem NATO snaga u Pojas Gaze ponovio se krajem 2005. godine nakon izraelskog povlačenja iz ovog regiona.  

Izrael veoma dobro zna kako SAD i izraelski zapadni saveznici nastoje svim silama zadržati svoju moć na Bliskom istoku. 

Izraelci također strahuju od političkih stavova zemalja članica NATO-a kada je riječ o arapsko-izraelskom sukobu. Međutim, čelni ljudi NATO-a uvjeravaju Izraelce da ne postoje ni namjera, ni želja NATO-a da se miješa u mirovni proces. Ovdje treba napomenuti da su pojedine snage NATO-a učestvovale sa Izraelom u pomorskim inspekcijama nakon završetka rata u Gazi 2008.-2009. kako bi se zaustavilo krijumčarenje oružja palestinskim snagama u Pojasu Gaze.

Ovo razilaženje navodi nas na to da spomenemo dvije izraelske struje kada je u pitanju pridruživanje NATO-u:

Prva struja smatra da je pridruživanje Izraela NATO-u prilika koja osigurava ostvarivanje niza ciljeva i brojnih pogodnosti, da to predstavlja ogromnu ekonomsku i sigurnosnu garanciju i stvara stanje određene političke i vojne superiornosti u korist Izraela. Slažu se s tim da na tom putu moraju platiti ono što se od njih očekuje, poput definiranja granica, postizanja mirovnog sporazuma sa Palestincima i arapskim zemljama te da se stavi tačka na diskriminaciju Arapa. 

Druga struja, pak, smatra da izraelsko pridruživanje NATO-u ne donosi nikakvu prednost za ovu državu. Štaviše, smatraju da to može predstavljati opterećenje prilikom donošenja samostalnih odluka. Time će se ograničiti vojna dejstvovanja, te spriječiti inicijativa pokretanja preventivnih ili ofanzivnih ratova protiv Palestinaca i Arapa uz izgovor samoodbrane. Države članice NATO-a mogle bi čak zahtijevati od Izraela smanjivanje nivoa vojnih operacija. Također, ulazak u NATO obavezat će Izrael na davanje regionalnih ustupaka kada se radi o pojedinim palestinskim i arapskim teritorijama, o čemu nije postignut izraelski koncenzus.   

Na kraju, treba spomenuti i to da Izrael veoma dobro zna kako SAD i izraelski zapadni saveznici nastoje svim silama zadržati svoju moć na Bliskom istoku. Trenutni razvoj događaja, posebno nakon revolucija Arapskog proljeća i ulaska određenog broja arapskih zemalja u stanje žestokih građanskih ratova, ukazuju na to da Washington vidi NATO i Izrael kao svoju čeličnu ruku u provođenju vlastitih politika i ostvarivanje svojih ambicija u ovom užarenom i osjetljivom regionu.   

I pored toga što postoje određene nesuglasice unutar saveza, međusobno prožeti interesi SAD-a i Evropske unije čine Izrael dijelom NATO-a shodno politici stanja na terenu. Zbog toga je završeno pripremanje uslova kako bi obje strane, i NATO i Izrael, preuzele svoje velike odgovornosti u bilo kojem regionalnom sukobu koji se može desiti. Navedeno potvrđuje i stacioniranje NATO snaga i njihovih ratnih brodova na Bliskom istoku i u Afganistanu, te na granicama Sirije i Irana. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera