‘Dosje Pelikan’, moralni atentat na Davutoglua

Teorije zavjere i priče o pokušaju vojnog udara „profesora“ na „predsjednika“ ostavile su za sobom one koji vjeruju u to i rade na njihovoj promociji (Arhiva)
Teorije zavjere i priče o pokušaju vojnog udara „profesora“ na „predsjednika“ ostavile su za sobom one koji vjeruju u to i rade na njihovoj promociji (Arhiva)

Piše: Said al-Haj

Petog maja ove godine, Ahmet Davutoglu, premijer i predsjednik vladajuće Parije pravde i razvoja (AKP) u Turskoj, sazvao je konferenciju za novinare kako bi obavijestio javnost o tome da je održan vanredni kongres njegove stranke te da se neće kandidirati za mjesto predsjednika AKP-a. Takva odluka značila je kako se Davutoglu povlači sa političke scene u Turskoj nakon dobrovoljne ostavke – ili se bar tako činilo – na mjesto predsjednika AKP.

Spor s Erdoganom

Mnogo toga je napisano, a još više rečeno o razlozima za podnošenje ostavke prije njene obznane, a i kasnije. Međutim, kreator turske vanjske politike nije ostavio mnogo prostora za spekulacije kada je na istoj novinarskoj konferenciji saopćio kako se razdvajaju putevi između njega i članova Centralnog izvršnog odbora (MKYK) Stranke pravde i razvoja, te kako preferira podnošenje ostavke na mjesto predsjednika od vršenja izmjena u Odboru kako ne bi izazvao nered unutar stranke.

Pri tome se izrazio koristeći arapsku izreku koje se prenosi i upotrebljava u osmanskom nasljeđu: Prijatelja nađi prije nego na put kreneš.

Veći dio Centralnog odbora poznat je po svojoj lojalnosti predsjedniku Erdoganu, dok je manje-više potvrđeno kako je glavni razlog iza Davutogluove odluke o ostavci raskol sa predsjednikom Erdoganom. Pogotovo uzevši u obzir kako je kriza, koja je slomila njihov odnos, uslijedila nakon odluke Centralnog odbora – sačinjene bez Davutogluovog znanja – da povuče Davutogluove ovlasti za imenovanje stranačkih dužnosnika na lokalnom nivou, te da iste budu vraćene Centralnom odboru nakon što su se nalazile u rukama predsjednika stranke još od 2002. godine.

S tim da se neslaganje dvojice čelnika može vezati i za dva glavna razloga: prvi se odnosi na sukob ovlasti utvrđenih važećim Ustavom iz 1982. godine, dok se drugi tiče snage autoriteta ove dvojice političara što ide u korist pristupu da se između njih vodi borba za utjecaj i mehanizam donošenja odluka u stranci i vladi te kome će pripasti nadmoć. Međutim, teorije zavjere i priče o pokušaju vojnog udara „profesora“ na „predsjednika“ ostavile su za sobom one koji vjeruju u to i rade na njihovom promoviranju, počevši od bloga pod nazivom „Dosje Pelikan“.

Šta je to „Dosje Pelikan“?

Prvog maja tekuće godine, samo četiri dana prije nego je Davutoglu podnio ostavku, a dva dana nakon poznatog sastanka Centralnog odbora stranke, na internetu se pojavio blog anonimnog autora i nepoznate političke linije kojoj pripada pod nazivom „Dosje Pelikan“. Ovaj dosje je zaokupio pažnju političkih i medijskih krugova čak i nakon što je Davutoglu saopćio odluku o ostavci.

Riječ je o misterioznom blogu nepoznatog autora koji nije upućivao na izvor, osim kroz uvod, u kojem se od čitalaca traži da ga shvate kao „vapaj“ onih koji „bi i svoje živote dali za predsjednika“ i na koje je došao red da kažu nešto „nakon što su Davutogluove pristalice dovoljno pričale“, prema onome što je bilo napisano.

Glavna ideja bloga vrti se oko pokušaja dokazivanja da je premijer Davutoglu – koji se oslovljava kao hoca, odnosno profesor, intelektualac – odlučio odstupiti od pravca koji slijedi predsjednik Erdogan, „izdati“ ga  i izvršiti puč. To se pokušava dokazati nabrajanjem nekoliko događaja i razgovora koji su se odvijali u javnosti, iza kulisa ili telefonskim putem.

U blogu se navodi kako Ahmed Davutoglu nije dobio većinu glasova u internom glasanju stranke prilikom izbora osobe koja će nakon Erdogana biti imenovana na mjesto predsjednika AKP, nego je završio na trećem mjestu. Međutim, Erdogan ga odabire za tu poziciju nakon što mu je dao obećanje da će podržati predsjednički sistem vlasti u državi i stati u njegovu odbranu protiv „zapadnih pokušaja da izvrše državni udar“.

Prema tvrdnjama „Dosjea Pelikan“, Davutoglu nije ispunio dato obećanje jer je bio pod utjecajem svojih savjetnika koji su smatrali da je „hoca“ bolji od „reisa“ Erdogana (autor bloga piše velikim slovima tu riječ, što znači predsjednik, vođa, šef), gdje problem počiva u njegovoj ličnosti. Za njih bi Erdoganov odlazak popravio odnose sa Zapadom i riješio različite probleme sa kojima se Turska suočava, stoga zajedničkim snagama donose odluku da izvrše udar na njega.

U „Dosjeu Pelikan“ navodi se i to kako je Davutoglu želio „oboriti“ Erdogana kroz podizanje optužnica protiv četvorice optuženih za korupciju pred Visokim sudom, smatrajući kako će se optužbe reflektirati na samog Erdogana. Kada u tome nije uspio, odlučio ga je „oslabiti“ kroz nekoliko mjera. U prvom planu, da uvjeri šefa obavještajne službe Hakana Fidana da podnese ostavku na svojoj poziciji kako bi se kandidirao za parlament mimo znanja predsjednika, a zatim i insistiranjem da se formira koaliciona vlada nakon izbora u junu 2015., čime bi se „zatvorila prilika za usvajanje predsjedničkog sistema u zemlji“.

Na listi optužbi koje je neznani autor bloga pokušao pripisati Davutoglu stoji i to kako se prilikom donošenja mnogih odluka nije konsultirao sa Erdoganom, zatim njegovo neslaganje s njim u mnogim pitanjima, saradnja sa Erdoganovim protivnicima, uključujući i paralelnu organizaciju, medije koje rade protiv njega i Radničku stranku Kurdistana (PKK).

Pored toga, mnoge uspjehe koje Erdogan ostvario, kao što su proces pomirenja sa Kurdima, sklapanje dogovora sa Evropskom unijom u vezi s ukidanjem šengenske vize, Davutoglu je pokušao predstaviti kao svoj uspjeh. Pored toga, Davutoglu je pokušao napraviti svoje medije što autor bloga smatra „izdajom“, jer između takvog čina i „osnivanja nove stranke pod njegovom kontrolom“ ne vidi nikakvu razliku.

Razumijevanje sadržaja i implikacija

Prilikom procjene sadržaja i stila kojim je „Dosje Pelikan“ pisan, može se reći kako, kao prvo, ne sadrži nikakve potvrđene „dokumente“. Šta više, za jedan dio ovog dosjea ne može se reći ni da je na nivou običnih „informacija“, već se radi o tvrdnjama, procurjelim informacijama i vijestima čiju vjerodostojnost nije moguće utvrditi, što je suštinska stvar koja podriva njegovu vjerodostojnost.

Druga opaska u vezi s dosjeom tiče se toga kako je on daleko od bilo kakvog naučnog stila, pa čak i novinarskog profesionalizma. Takav način pisanja više podsjeća na žutu štampu koja teži senzacionalizmu. Ovdje se to vrši kroz „kompilaciju“ uglavnom istinitih vijesti i događaja sa događajima koje prate pristrane interpretacije. Također se navode i hipotetički ili izmišljeni događaji, uključujući i nabrajanje sadržaja susreta i tajnih razgovora. Zatim je sve upakovano u jednu matricu čime se želi dati privid konzistentne priče, a čitatelju dostaviti informacija koju autor želi.

Jedna od mnogobrojnih kritika na račun ovog dosjea u okviru spomenutog je i navođenje niza lažnih ili nepreciznih detalja, poput tvrdnje kako Davutoglu nije istupio protiv učešća poslanika Demokratske narodne stranke na ukopu bombaša samoubica PKK-a i njihovih posjeta kućama žalosti, ili kako nije reagirao na napade i nipodaštavanje predsjednika Erdogana. Na teret mu se stavlja i to kako je prilikom prve izborne kampanje odbio pozvati na uspostavu predsjedničkog sistema, te kako je pozivao na pomirenje sa PKK u vrijeme rata. To su detalji koji su krivotvoreni i neprecizni, što je sasvim jasno običnim građanima Turske. Međutim, takvi detalji se stavljaju u kontekst konzistentnosti s ciljem prezentiranja istih kao autentičnih.

Treća ključna tačka u evaluaciji „Dosjea Pelikan“ odnosi se na to kako se skoro uobičajeni detalji političkog života ovdje navode kao znakovi i dokazi navodne premijerove „izdaje“ predsjednika, te njegove namjere da izvrši državni udar.

Neki od tih detalja su: Davutogluova interakcija sa medijima koji kritiziraju Erdogana, njegov zahtjev da posjeti Washington manje od mjesec dana nakon Erdoganove posjete, odluka o formiranju koalicione vlade, tokom izborne kampanje nije zagovarao uspostavu predsjedničkog sistema u državi, spominjao je mogućnost političkog procesa za rješavanje kurdskog pitanja u slučaju da PKK odloži oružje, neslaganje u stavovima s predsjednikom po pitanju pojedinih detalja (suđenja novinarima bez hapšenja, poziva da se ne preuveličava izjava novinara koju su potpisali akademici). Zatim da nije stao u odbranu predsjednika onako „kako je to trebao“ kada je optužen za despotizam, rasipništvo te da njegovi lični interesi stoje iza uspostavljanja predsjedničkog sistema u državi, ili onda kada je kritiziran zbog oštre retorike od strane pojedinih zvaničnika Evropske unije.

Glavna zapažanja

Iz stila i sadržaja ovog dosjea može se nazrijeti kako se radi o izvoru bliskom Erdoganovim krugovima s obzirom na to da se iznose neke ekskluzivne ili tajne vijesti, ali i zbog samog načina obraćanja premijeru. To se ne bi moglo desiti – niti bi dosje bio dostupan sve do danas – da Erdogan nije bio saglasan i zadovoljan s onim što je objavljeno. To objašnjavaju i izjave predsjednika koje daju utisak kako je ono što je objavljeno ostavilo utjecaja na njega, pored implicitnih izjava Davutoglua, neposredno pred odluku da se povuče, kako ga „interesira samo ono što anđeli pišu u knjigama ljudskih djela“.

Ukratko, prilikom čitanja dosjea pojavljuju se dva glavna zapažanja:

Prvo, kako svi događaji i stavovi spomenuti u njemu mogu biti svrstani apriori u različita mišljenja ili pokušaj Davutoglua da se kao premijer djelimično osamostali u odlukama. Sve što dosje nudi nikako nije na stepenu dokaza kako se radilo o kontekstu izdaje ili pokušaja prevrata.

Drugo, dosje svojim sadržajem, stilom, leksikom i izrazito žestokim diskursom u kojem se spominju imena savjetnika i ličnosti iz medija bliskih Davutogluu predstavlja opasan presedan u političkim sukobima unutar AKP. Čini se kako je stranka ušla u razdoblje konstrukcija i neetičkih intriga kroz „medijske diskvalifikacije“ i politiku „udaraca ispod pojasa“ što ima za cilj uništiti reputaciju premijera Davutoglua i narušiti njegov kredibilitet, popularnost i pripremiti teren za njegovu smjenu.

Izgleda kako je dosje – koji je frekventno korišten u širokim medijskim i političkim krugovima, pored raširenosti među narodnim masama – doprinio tome da se Davutoglu ukloni sa političke scene. U dosjeu se o njemu donosi zaključak ovim riječima:

„Bio je zadovoljan s tim da bude pijun u ministarskom ruhu u žestokoj šahovskoj globalnoj partiji koja se vodi protiv naše države (…) sarađivao je sa svim neprijateljima predsjednika! Ovo je bitka, i, naravno, poznato je ko će iz nje izaći kao gubitnik.“ To se i desilo samo nekoliko dana nakon toga!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Stranka pravde i razvoja u Turskoj u nedjelju bi trebala dobiti novog predsjednika.Otkako je došla na vlast 2002. godine, AK Partija je pobjeđivala na svim izborima.Dok jedni govore da je zemlji donijela prosperitet i slobode, drugi je kritikuju zbog potkopavanja sekularizma, a njenog osnivača optužuju za autoritarizam.

Više iz rubrike Piše
POPULARNO