Povratak popisanih

Prema novim rezultatima, BiH će imati 3,52 miliona stanovnika (EPA)

Piše: Sead Omeragić

Ko nisu rezidenti? Pa oni ljudi koji nisu u BiH, ali jesu u Evropi. Zašto se insistiralo na ovom popisu? Da bi Evropa znala koga prima u svoje okrilje. Dakle, sve smo radili kako bi olakšali svoj prijem u Evropsku uniju.

U RS-u prema anketama većina želi u Evropu, ali pokazuju da ne žele iz te Evrope jednom protjerane Bošnjake i Hrvate. Radi se o ljudima koji su bježali pred zločinima i strašnim etničkim čišćenjem 1992. godine.

Uglavnom su to Bošnjaci i Hrvati sa teritorija današnje Republike Srpske, ali nisu samo oni. Taj ih je popis trebao vratiti natrag. Ali neće ići jednostavno, nego po starom balkanskom običaju – sporo, komplikovano i dužim putem. 

Tatari i Bosanci ‘ludi’ za domovinom

Ovih dana su Tatari sa Krima obilježavali tragični maj 1944. godine, kada ih je Staljin 250 hiljada stočnim vagonima masovno otpremio prema sjeveru, u Uzbekistan, pa i u Sibir. Ubrzo ih je poumiralo gotovo polovina od gladi, zaraznih bolesti i teških ruskih zima.

Kada je 1991. Ukrajina postala nezavisna, na Krim su pohrlili preživjeli, pa i oni mnogo mlađi, koje su samo sjećanja njihovih roditelja držala uz pradomovinu na Krimu. Evropa je razumjela Tatare, pa je na upravo održanoj Pjesmi Evrovizije proglasila pobjedničkom pjesmu sjećanja na izgon Tatara „1944“.

I nisu samo Tatari i Bosanci „ludi“ za svojim domovinama i domovima. I danas kad popričate sa potomcima protjeranih Podunavskih Nijemaca, tzv. folksdojčera, možete osjetiti njihovu živu želju da se vrate u gradove i na imanja gdje su živjeli njihovi očevi i djedovi. Nije jasno zašto Evropa sa makar i malim razumijevanjem ne prihvati želju Bosanaca za povratkom u njihovu Bosnu i Hercegovinu? Popis je bio samo želja i pokazivanje ljubavi.    

Evropu, naravno, interesuje i starosna struktura stanovništva, obrazovanost, žele znati koliki su ljudski potencijali ove zemlje. Nakon tri godine govorilo se kako popis neće biti validan ukoliko se rezultati ne objave do 1. jula ove godine.

Prema novim rezultatima BiH će imati 3,52 miliona stanovnika. Isključeno je 273 hiljade nerezidenata. Sve se ovdje događa po principu „Daj šta daš“, pa je brisanje 273 hiljade uredno popisanih ljudi dočekano kao uspjeh jer, eto, popis će, kakav je god, biti spašen.

Zašto bi se uopće brisalo 273 hiljade već uredno popisanih ljudi? Zašto bi iko bio brisan? To je urađeno prema kriteriju IMO tima. Vjerovatno da se zaustave ucjene i negiranja i spasi popis. Jednom otjerani, a nakon četvrt stoljeća brisani sa spiska mogli bi zatražiti svoje pravo u Strazburu. Svojevremeno je po istom modelu Slovenija izgubila spor sa tzv. nerezidentnim, pa bi ovaj slučaj bio brzo riješena sudska praksa.  

Političko negiranje popisa

Da su u pitanju iste igre, bez obzira na IMO, vidjelo se po komentarima Milorada Dodika, koji je po običaju zaprijetio da neće priznati rezultate tog popisa. To treba da bude stvar dogovora, rekao je. Time je postalo očigledno da iza svih negiranja rezultata popisa stoji politika njegove vlasti. Ništa novo u odnosu prema Bosni i Hercegovini. Nije se maklo dalje od etničkog čišćenja iz devedesetih.  

Kad je u pitanju država BiH, Dodik je svoj portparol. Njemu izborni proces nikad ne prestaje. Što bi rekao jedan poznati književnik: Dodiku izbori nikad ne zalaze.

Ne postoji niti jedan pokušaj jačanja državnosti Bosne i Hercegovine, a da nije problematiziran od entitetske strukture u RS-u. Nije mogla zastava sa ljiljanima od kršćanskog bosanskog kralja, pod kojom je u UN-u priznata ova država, nije mogla himna, ne može prvi mart biti Dan nezavisnosti. Ne može 25. novembar, biti Dan državnosti, jer je Dan ZAVNOBIH-a. Premda se Dodik i njegovi kunu u antifašizam.

Ne mogu proći zakoni koji jačaju ovu državu. Ne može se oformiti Ministarstvo poljoprivrede na državnom nivou, premda su poljoprivrednici u BiH izgubili poklon od gotovo milijardu i po maraka, jer bez tog ministarstva ne mogu koristiti grant sredstva iz IPA fondova. Ako ništa ne može, zašto bi mogao popis, kao krajnji ozbiljan državotvorni čin.

Zašto se čekalo i zatezalo pune tri godine? Treba ucjenjivati i negirati. Ne samo žive ljude, nečije komšije, koji su dio zemljice Bosne. Ponavljati da BiH ne može funkcionisati, a ne kazati: Jer mi ne damo da funkcioniše.

Sake godine iz BiH odlazi jedan grad

BiH ima stanovnika koliko i brojne evropske metropole. Sa ovim brisanjem 273 hiljade ljudi, iz države se istjeruje grad koji od Banje Luke ima više od 50 hiljada stanovnika. Treba li napominjati da nam svake godine odlazi po jedan grad? Ti ljudi su riješili svoju egzistenciju, postali uspješni stanovnici evropskih država. Pokazali radinost i pamet.

Dok iz Bosne masovno bježe sve tri nacije, i ostali i preostali, neko želi da se vrati. Zar to nije dobra vijest? To su imućni Bosanci. Njihove doznake iz inostranstva čine čak 15 posto ukupnog BDP-a Bosne i Hercegovine. Te tri do tri i po milijarde, koje se prosječno godišnje uplaćuju iz inostranstva, ne daju da ova država finansijski potone. Ključno je pitanje: Zašto nam ne trebaju ti i takvi ljudi?

Pa šta, reći će vam. Šta ako smo se odrekli tih 273.000 ljudi? Popis smo radili da uđemo u Evropsku uniju, a oni su svakako tamo. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO