Crnogorska demokratija na aparatima

Piše: Andrej Nikolaidis

Tako je ovdje: Kladiš li se na ono loše, ne možeš pogriješiti.

Prošlog sam vikenda za čitaoce Al Jazeere pisao: „Zabraniti ridikule iz Ravnogorskog pokreta je lako. Ali šta ćemo sa ravnogorskom ideologijom koja je ušla u crnogorski politički mainstream i ima parlamentarni status. Šta ćemo, dakle, sa Novom srpskom demokratijom, članicom Demokratskog fronta, čiji je lider Andrija Mandić četnički vojvoda, koji se sada ljuti kad mu se to vojvodstvo pomene? Sa partijom iz koje su prije koju godinu poručili da Crna Gora u Evropsku uniju može samo na osnovama četničkog pokreta?  Sa partijom čije su pristalice koji mjesec unazad četnikovale pred parlamentom?“

Problem je mnogo dublji: da se ne lažemo, veliki broj građana Crne Gore ljubi četništvo. A da im se ne isplati da tu ljubav ne pokazuju i čuvaju u grudima, vrlo bi se brzo uvidjelo da četnikoljuba u Crnoj Gori ima još i više nego što rezultati izbora i broj svadbi pod slikama „Čiča Draže“ pokazuje.

Ako živite u Crnoj Gori, ne treba vam nikakva politička pamet, još manje mudrost, da biste došli do zaključka što sam ispisao u prethodnom pasusu.

Izborna računica

Pa ipak, u Crnoj Gori to se pitanje prešutkuje, iz razloga koje sam objasnio prošlog vikenda: jer svako na političkoj i javnoj sceni, od buđavih političara do ocvalih javnih intelektualaca misli kako bi, u jednom trenutku, pod nekim okolnostima, mogao sarađivati sa Mandićem, pa ne bi da spali sve mostove ka budućem partneru u izgradnji „pravne države“ i jačanju „demokratskih kapaciteta“ Crne Gore.

Mnogo je onih koji računaju kako bi im četnički glasači mogli valjati. Ta se strategija već godinama u javnosti prodaje kao „prevazilaženje tragičnih crnogorskih podjela“.

Ako ste kao ja, i imate nultu toleranciju prema četništvu, jer za to, opet kao ja, imate lične, porodične, estetske, etičke i higijenske razloge, bićete, pogađate: kao ja, optuženi da iz sitnosopstvenih pobuda podržavate podjele. 

U petak je Mandić sa svojima napravio p..vajz u skupštini, i svi su kao zgroženi i iznenađeni. Jao, pa da li je moguće?

Doista, šta su, osim što su već dva puta jurišali na skupštinu, pokušali državni udar, osim što su pred novinarima nacrtali šta će se desiti, objasnivši da su u zgradu ušli da bi unutra prenijeli nemire koje su izazvali pred zgradom, osim šta su sljedbenici ekološki osviještenog fašizma („čuvajmo prirodu, da nam duže traje: ne gasne komore, nego kama i maca“), šta su, dakle, Mandić i njegovi ikada uradili da bi čovjek posumnjao da će skupštinu pretvoriti u koridu?

Je li neko od njih, možda, izvršio napad na službeno lice, kao kada je Milan Knežević, bliski Mandićev saradnik, nasrnuo na policajca?

Ili je neko od njih, možda, kao potpredsjednik parlamenta Branko Radulović (on je Mandiću ono što je Robin Betmenu), upao u redakciju Vijesti i tu održao kratku konferenciju za novinare, tokom koje je psovao i prijetio redakciji, a potom, shodno funkciji druge glave crnogorskog hrama demokratije, uputio gandijevsku poruku: „Imate sreće što nisam ponio pištolj, jer bih vas pobio“?

Čitali ste već o tome: Đukanović se naumio obratiti parlamentu, ali nije u tome uspio, jer su poslanici Demokratskog fronta za zasijedanje crnogorskog „hrama demokratije“ pripremili raskošnu navijačku koreografiju, dostojnu crnogorskog fudbalskog derbija „Dečić“ – „Kom“, pa k tome još uzvikivali „Milo lopove“.

‘Bravo, kreteni’

Đukanović je najprije ćutke stajao za govornicom i čekao hoće li skandiranje prestati. Onda se okrenuo ka potpredsjedniku skupštine, visokom funkcioneru Demokratskog fronta, univerzitetskom profesoru Branku Raduloviću, očekujući da će ovaj raditi svoj posao – poduzeti, dakle, nešto i omogućiti rad.

Radulović je Đukanoviću rekao: „Što ću kad si to“. Đukanović je ponovo osmotrio grlate poslanike Fronta i rekao: „Bravo, kreteni“.

To što je ih je čovjek koga su nazvali lopovom nazvao kretenima uzbudilo je tankoćutne i ponosne parlamentarce. Pa su na Đukanoviću pokušali demonstrirati demokratske direkte, krošee i pokoji Mai Kakato Geri – udarac koji smo, toga ćete se sjetiti, dok smo se kao djeca mlatili pred zgradom, zvali „maj geri“.

Naročito je bio uvrijeđen kratkofitiljni potpredsjednik Radulović, koga je u naumu da se obračuna sa Đukanovićem spriječio predsjednik Krivokapić. Đukanović je u pratnji obezbjeđenja napustio skupštinu. Na rastanku je poručio što i babo Atif. Vratiće se, kaže, kad mu bude ćeif. 

Čitam jutros u novinama kako je „postiđena crnogorska demokratija“, kako je neke „stid što su poslanici“.

Dobro, de, da ne pretjerujemo. Nije se opisano desilo u Domu lordova, nego u kući u koju su, sa tri prsta na srcu, prije neki dan umarširali pripadnici Mandićeve paravojske, nekadašnji pripadnici zloglasnog Miloševićevog Sedmog bataljona.

Policija je tada u skupštinu poslala dodatno obezbjeđenje, ali se zbog njihovog prisustva pobunio Demokratski front, te je organ reda uklonjen: sve za demokratiju. Pa neće valjda poslanici tolerisati policiju koja bi im mogla zasmetati kad oni nasrnu na premijera?

Demokratija na aparatima

Dok su svi bili zgroženi, postiđeni ili uzbuđeni, Andrija Mandić je uspio biti duhovit. On je Đukanoviću poručio da se vrati u parlament, a on mu garantuje da mu se ništa neće desiti. 

Sarajevski pjesnik Admiral Mahić je, kažu, sit svinjarije koja se pred njegovim očima odvijala u Društvu književnika Bosne i Hercegovine, ili nekom sličnom mjestu gdje se okuplja fini svijet, povikao: „Ovo je kosmos, a ne štala“.

Mahić je bio pjesnik, a pjesnikova riječ ima stanovite moći koje prevazilaze moći čak i najmoćnijih od političara. Zato naši političari uzalud o Crnoj Gori govore kao o ozbiljnoj pravnoj državi i stabilnoj parlamentarnoj demokratiji.

Govorili, ne govorili, crnogorska je demokratija na aparatima za održanje života, a ni država se ne osjeća baš najbolje. Mladoj demokratiji i državi samo novi izbori mogu, a ne moraju, a vjerovatno i neće, pomoći.

U skupštini čiji potpredsjednik lamentira nad činjenicom da nije ponio pištolj pa ne može pobiti novinare, u skupštini u kojoj se policija povlači pred paravojskom sa tri prsta na srcu, u skupštini u kojoj Andrija Mandić garantuje bezbjednost premijeru, do mile volje – volja te na stolu, volja te pod stolom, volja te citirajući Ustav, volja te pozivajući se na usmeno predanje – možeš ponavljati: „ovo je skupština, a ne štala“.

Nema te ovce koja će u to povjerovati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera