Iz Sarajeva Kusturicu molili da se vrati, a Šešelj dolazi bez poziva

Vojislav Šešelj je jedan od brojnih umjetnika koji su napustili Sarajevo i sada imaju neraščišćene račune sa tim gradom (AP)

Piše: Andrej Nikolaidis

Vojislav Šešelj bi, dakle, rado prošetao ulicama Sarajeva i Zagreba. Nije, čini mi se, to rekao, ali nekako se podrazumijeva da bi mu prijala i šetnja Vukovarom. Ili kratki obilazak Hrtkovaca.

A zašto da ne? Šešelj je slobodan čovjek, čiju je, jelte,  nevinost potvrdila najviša sudska instanca u nama poznatom dijelu kosmosa.

Haški sud je, valjda nismo već zaboravili, oprostićete što se ponavljam, zaključio da Vojislav Šešelj nije ratni zločinac, nego stand up komičar. Po Hagu: Šešelj je, kao i Ibro Dirka naš – de facto umjetnik. On je samo izvodio svoju tačku o fiktivnoj velikoj Srbiji. To što nam se tačka nije dopala, to što nismo shvatili da je u pitanju „tačka“, naš je problem.

Razumijete li: niko nije stvarao veliku Srbiju. Memorandum SANU bio je šala. Mediji koji su promovisali veliku Srbiji su se šalili. Četnici su se šalili. JNA se šalila. Šešeljeva novina, koja se, ha-ha-ha, zvala velika Srbija, zapravo se bavila satirom. Velika Srbija vam je, razumijete li napokon, bila kao Feral Tribune.

Šešeljova predstava

Sjećate se Feralove rubrike „Greatest Shits“. E, to vam je bila velika Srbija: Greatest Shits od prve do posljednje stranice. Samo što je sudija Antoneti, za razliku od nas, to razumio. On se, za razliku od nas, nije dao prevariti: pa nije on budala.

Šešelj je, zapravo, Orson Vels. Kao što je Vels na radiju izveo dramatizaciju Rata svjetova, pa dio njegove publike pomislio kako sluša direktan prenos napada vanzemaljaca na zemlju, tako su i stanovnici Vukovara i, recimo, Istočne Bosne, slušali Šešeljevu „tačku“ pa pogrešno zaključili da taj čovjek stvara, ha-ha-ha, veliku Srbiju, ha-ha-ha, kao da bi nekome moglo pasti na pamet da pokuša stvoriti takvo što, ha-ha-ha.

Neki su ljudi, ha-ha-ha, bili dovoljno naivni da pomisle kako Šešeljeve paravojne formacije u Vukovar i Bosnu dolaze ne bi li tamo klali i palili. A oni su, zapravo, samo glumili u Šešeljevoj „tački“. Jer, razumijete li napokon, Šešelj je kao Veljko Bulajić – kao što je Veljko u svojim filmovima imao četnike, tako je svoje četnike imao i Vojo. Kapirate? Kao što je Bulajić za potrebe filma srušio most na Neretvi, tako je Šešelj spalio Vukovar. 

Ali znate li šta je, zapravo, ha-ha-ha, najsmješnije?

Što sam Šešelj i njegovi četnici ne misle da su umjetnici. Oni, ha-ha-ha, i dalje vjeruju da su koljači. Oni, ha-ha-ha, i dalje vjeruju u veliku Srbiju. Šešeljeva je umjetnost bila, i jeste, tako savršena, da je prevarila i njega samog. Tako savršena da je prevarila sve.

Osim sudije Antonetija i suda u Hagu.

Vojislav Šešelj je, proizilazi iz presude o kojoj govorimo, virtuoz satire, jedan od brojnih umjetnika koji su napustili Sarajevo i sada imaju neraščišćene račune sa tim gradom.

Usporedba odnosa Šešelj-Sarajevo i, recimo, Kusturica-Sarajevo je, dakako, posve proizvoljna i, pravo govoreći, neodrživa. Između ostalog i zato što se Kusturica u Sarajevo nije vratio samo zato što on to neće. On je više puta javno pozvan i praktično zamoljen da se vrne. Ako ga dovoljno dugo i ponizno budu kumili, možda zaista i pređe preko svega i prihvati poziv. Napokon, ljudski je praštati, čovjek je velik onoliko koliko je sposoban da prašta, znate već…   

Šešelj je prije lik iz klase doktor Nele Karajlić – klasa optimist, rekli bi oni koji se razumiju u jedrenje. Ako bi Šešelj doista stigao u obilazak Sarajeva, velike su šanse da bi se našli neki netolerantni, mržnjom nadojeni građani koji bi verbalno ili, ne daj bože, fizički nasrnuli na Šešelja, pa bi ovaj, kao Nele onomad, bio prisiljen da se, ne osvrćući se – Don't Look Back In Anger, rekli bi Oasis –   povuče na etnički očišćenu, dakle sigurnu i slobodnu teritoriju.

I šta bi onda bilo? Bilo bi to shvaćeno kao još jedan dokaz da je slavno „multietničko Sarajevo“ umrlo, slava mu i milost. Raspisali bi se analitičari, novinari i pisci o tome kako je zlatno doba Sarajeva davna prošlost – ima li tome snažnijeg dokaza od činjenice da ni haški mučenik, Vojislav Šešelj, ne može rahat prošetati Baščaršijom? Malo je što su ga, skoro deceniju i po, držali nevinog u haškom kazamatu, nego se, kao slobodan čovjek, ne može vratiti u svoj rodni grad. Ne može otići na utakmicu Želje, tima za koji je navijao. A u zlatno doba Sarajeva, Radovan Karadžić je, kao član stručnog štaba, sjedio na klupi FK Sarajevo. To je bio grad, to je bila (multi)kultura, to je bio pravi sarajevski duh! A onda se, što bi rekao jedan poznati ne-Sarajlija, desilo rođenje tragedije iz duha Sarajeva

Sarajevski duh i sarajevski burek

Doduše, sarajevski duh je kao sarajevski marlboro – bio je, kažu, dobar, bio je, kažu, najbolji, ali ga više nema i nikada ga više neće biti. Ja, recimo, mislim da ga, tog, takvog duha nikada nije ni bilo. Ali to je tek moje mišljenje… Napokon, sarajevski duh je kao sarajevski burek – svako ima svoju predstavu šta je to, pa shodno toj predstavi prodaje svoju verziju toga. U Ulcinju, gdje živim, na pet-šest mjesta prodaju burek sarajeve – albansko čitanje sarajevskog bureka. Jednom sam prijatelja, Sarajliju, poveo na taj burek. Čovjek probao, pa pozvao vlasnika lokala i pitao ga: a šta smo ti mi, boga ti, uradili da nas ovako brukaš?

Stoga velim: kad već zamišljamo šta je to sarajevski duh…

Nije li očito, ne bi li moralo biti očito, da je zabrana ulaska u zemlju – i svaki nasilan odgovor – upravo najgluplji od svih pogrešnih odgovora Šešelju? Svaki kamen koji danas bacite na Šešelja trijumf je njegovog duha. To nije odgovor koji on zaslužuje: to je odgovor koji on priželjkuje.

Nije li očito kako Šešelja treba toplo dočekati? Ne bi li bilo zgodno da se prolaznici koji bi sreli Voju dok obilazi svoj rodni grad – drže za stomak, kikoću, umiru od šege? Da Vojo, kamo god krene, naiđe na nasmijana lica, da svaki njegov korak prati zaglušujući smijeh. Da mu se smiju klinci koji su pobjegli iz škole na kafu, da mu se smiju prodavci na Markalama, da mu se smiju mali ugostitelji, da se i golubovi valjaju po kaldrmi, jer od smijeha ne mogu poletjeti.

Da se smiju; jer zlo se, kada mu oduzmeš silu iza koje je skrivalo svoju mizeriju, kada jednom ostane golo, bez topova, sljedbenika, tajnih službi, akademika, pisaca, novinara i zarđalih kašika, ukaže kao prazno, naduto, pompezno, konačno – komično.

Ne bi li to bila demonstracija tog sarajevskog duha o kojem svi pričaju i koji svi uzalud prizivaju? Hoćete sarajevski duh? Evo vam ga. Jedini je, doduše neveliki problem, to što Šešelj, niti bilo ko od onih koji svoju mržnju prema Sarajevu pravdaju odsustvom duha bivšeg Sarajeva, manifestaciju tog duha ne bi podnio, jer taj bi ga duh prosto poništio, izbrisao sa lica zemlje.

Čovjek, znam – naivno, dođe u iskušenje da pomisli kako ima slavnih Sarajlija koji prizivaju duh koji bi retroaktivno izbrisao svaku mogućnost da oni postoje kao ono što su postali.

Ali gradovi sa svojim duhovima to ne rade. Time se ne bavi čak ni Sveti duh.

Možda, jedino, svjetski duh. Čija mudrost kaže da je sve što je propalo – propalo iz valjanih razloga; i oni, i duh Sarajeva po njihovoj mjeri.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera