SAD koristi posrednike za ratovanje

Piše: Kevin Schwartz

Kada je ime Henryja Kissingera nedavno pomenuto u debati između Hillary Clinton i Bernieja Sandersa, prisjetili smo se podjela iz prošlih vremena.

Kada je kazala da je Kissinger jedan od mnogih stručnjaka s kojim se konsultira u vezi sa pitanjima vanjske politike, Sanders je jasno poručio: “on mi nije prijatelj”, pri čemu je mislio na Kissingerovu ulogu u nezakonitom bombardiranju Kambodže tokom Vijetnamskog rata.

Takva razmjena riječi je bila tipična za mnoge rasprave o vanjskoj politici vođene tokom predizborne kampanje, koje su se odnosile na odluke donesene u prošlosti, prije svega o tome ko je podržavao rat u Iraku i ko se protivio iranskom nuklearnom sporazumu.

Zazivanje Kissingera je pružilo priliku da se razgovara o prečim pitanjima s kojim se suočavaju Sjedinjene Američe Države u vezi sa učešćem na Bliskom istoku – o naoružavanju, obučavanju i podržavanju nedržavnih posrednika kako bi izazvali promjene i omogućili ostvarivanje američkih vanjskopolitičkih ciljeva.

Ova ratna strategija  – osmišljena i razvijena tokom vremena kada je Kissinger bio američki državni sekretar – i danas baca veliku sjenu na američke aktivnosti u ovoj regiji.

Nažalost, predsjednički kandidati su propustili priliku da preispitaju ovu strategiju.

Stara metoda

Oslanjanje na posrednike u okviru ostvarivanja strateških političkih ciljeva nije novina za Sjedinjene Američke Države. To je element koji se ponavlja u sukcesivnim politikama administracija iz doba Hladnog rata do administracija koje su uslijedile nakon njega – od Južne Amerike do Jugoistočne Azije. Razlike se javljaju samo u posvećenosti, transparentnosti i rezultatima takvih politika.

Aparat za obuku i podršku posrednika i dalje je snažan dio misije američkih Specijalnih operacija raštrkanih širom svijeta u gotovo 135 zemalja.

Danas se smatra da je korištenje nedržavnih posrednika omiljena američka metoda za buduće ratne akcije.

Baš kao što je averzija prema raspoređivanju kopnenih snaga na terenu pojačala korištenje i udare bespilotnim letjelicama, tako su i upitni rezultati dva velika rata u Afganistanu i Iraku, u kombinaciji sa zamorom korištenja “promjena režima” na drugim mjestima, ubrzali ovu taktiku vojne mobilizacije.

SAD je izdvojio 500 miliona dolara za Sirijski program obuke i opremanja, kojim su se trebali obučiti “umjereni” sirijski pobunjenici za borbu protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL).

Namjena programa napuštenog u oktobru 2015, nedugo nakon pokretanja, bila je obuka pobunjeničkih boraca u mjestima kao što su Jordan i Turska, prije nego što ih ponovno vrate na bojišta širom Sirije.

Program je uskoro odbačen zbog ograničenog broja pobunjeničkih boraca kojim bi prioritet bio borba protiv ISIL-a te zbog dugotrajnog procesa provjera, kojim se htjelo osigurati da ovi borci nisu i sami “ekstremisti”.

Prema svjedočenju američkog ministra odbrane Ashtona Cartera, u okviru programa je obučeno samo 60 pobunjeničkih boraca po cijeni od gotovo četiri miliona dolara po borcu, prije nego što je program ugašen.

Ipak, on je skoro trenutno zamijenjen drugačijim programom čija namjena je naoružavanje drugih sirijskih posrednika. Novim programom se pruža oružje već postojećim borbenim jedinicama.

Isporuke su proslijeđene krovnoj grupi poznatoj kao Sirijska arapska koalicija, a veliki dio oružja je završio u rukama sirijskih kurdskih pobunjenika.

Novi pokušaj?

U martu 2016, dok su trajale borbe protiv ISIL-a i u periodu kada su se tražili posrednici, predsjednik Barack Obama je ovlastio još jedan plan Pentagona za obuku i naoružavanje sirijskih pobunjenika.

U Iraku se SAD nastavlja oslanjati na nedržavne aktere za borbu protiv ISIL-a, uključujući različita sunitska plemena koji su dio iračkih Narodnih mobilizacijskih snaga (PMF) te Kurda, što dovodi do pitanja koliko bi Washington trebao direktno naoružavati ove grupe.

U kongresnoj raspravi u vezi sa usvajanjem Zakona o autorizaciji nacionalne odbrane 2016, bilo je pokušaja da se različite iračke milicije smatraju kao “zemlje”, kako bi se se odobrilo Vladi SAD-a da direktno naoružava te grupe.

Takve oznake, od kojih se u konačnici odustalo nakon protesta da bi takav potez potkopao irački suverenitet, nastavljaju da prikupljaju podršku iz obje stranke, uključujući i podršku Clinton. U Iraku su u toku napori za direktno naoružavanje kurdskih snaga.

Iako nema konkretnih dokaza da je SAD direktno naoružavao libijske pobunjenike koji su htjeli svrgnuti Muammara Gaddafija 2011, predsjednik Obama je potpisao predsjedničku odluku kako bi se osigurao pravni okvir za mogućnost naoružavanja pobunjenika u Libiji, a njegova administracija je odobrila transfer oružja pobunjenicima iz različitih zaljevskih zemalja.

Nedostatak transparentnosti u vezi odluke SAD-a da potencijalno naoruža pobunjenike je potpirio zavjerenički bijes prema ulozi koju je imala Clinton kao državna sekretarka.

Posljednja u nizu kontradiktornih poruka u vezi sa namjerom da se naoružaju libijski pobunjenici se može vidjeti u optužnici podignutoj protiv Marca Turija, trgovca oružjem koji je planirao prodati oružje pobunjenicima pod krinikom da ih prodaje zemljama Zaljeva. To je bio plan koje je SAD u početku htio odobriti, ali se čini da je od njega odustao.

Iste greške

Iako naoružavanje i obučavanje posrednika u Siriji i Iraku pomaže da se vrate teritorije koje je zauzeo ISIL, nepoznate su dugotrajne posljedice ovakve politike.

Dobro je poznat slučaj naoružavanja i obučavanja mudžahedina u Afganistanu, koji su se borili protiv Sovjetskog saveza tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ti mudžahedini su postali okosnica Al-Kaide tokom devedesetih, što je pokazatelj potencijalnog rizika korištenja ovakve politike.

Politika ne može garantirati da će se oružje i obuka pruženi nedržavnim posrednicima konstantno koristiti u službi zemlje koja ih je finansirala i za vanjskopolitičke ciljeve tih finansijera, čak i ako se rezultati u početku čine kao kratkoročni melem.

Doista, dugoročni rezultati mogu biti u suprotnosti sa ciljevima pokrovitelja. Kao što je nedavno objavljeno, pobunjenici koje su obučavali i naoružali CIA i Pentagon sada se međusobno bore u Siriji.

Uveliko se upire prstom u različite zemlje Bliskog istoka zbog finansiranja i podržavanja nedržavnih posrednika.

Iako aktuelna politika SAD-a za korištenje posrednika privlači znatno manje pažnje, postoje optužbe da takve aktivnosti omogućavaju veće regionalne nestabilnosti.

I dok se čini da je korištenje posrednika omiljena američka metoda ratovanja, treba joj se posvetiti adekvatna pažnja i treba snositi odgovornost za potencijalne loše posljedice do kojih može dovesti, a tokom ove izborne sezone se o njoj se na transparentan način mora raspravljati pred američkim narodom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera