Povratak u komunističko jednoumlje

Baš Tomislavu Karamarku je glas dalo fascinantnih 98,99 posto, ili nešto više od 90.000 ljudi (Arhiva)

Piše: Damir Petranović

Nervoza i neizvjesnost se, kažu, gotovo mogla rezati nožem: prošlog vikenda Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) dobila je prvog predsjednika izabranog po sistemu ‘jedan član – jedan glas’. Bilo je napeto, izborni stožer radio je punom parom, izborna komisija važno je kontrolirala odvija li se proces u skladu s floskulom o ‘festivalu demokracije’, a na kraju večeri novi (stari) predsjednik Tomislav Karamarko pročitao je sastav koji je službeno nazvan pobjedničkim govorom.

Imao je što i slaviti: na unutarstranačke izbore izašlo je oko 44 posto članova HDZ-a, a baš njemu glas je dalo fascinantnih 98,99 posto, ili nešto više od 90 tisuća ljudi. Samo jednu malu činjenicu vješto su prešutjeli – onu, naime, da su HDZ-ovi izbori provedeni po principu ‘jedan član – jedan glas – jedan kandidat’.

Najveća stranka vladajuće koalicije u Hrvatskoj tako se efektno vratila par desetljeća unatrag, u olovno doba komunističkog jednoumlja protiv kojeg se tako srčano i glasno bori. U cijelom tom nepreglednom moru od 207.456 službeno registriranih članova HDZ-a, naime, nije se našao ni jedan jedini koji bi se barem simbolično suprotstavio velikom vođi.

Politički perpetuum mobile

Kontrolirana stranačka demokracija u Hrvatskoj definitivno nije nepoznat pojam: prije samo četiri godine i Zoran Milanović uspeo se na čelo svoje partije bez protukandidata i bez ijednog disonantnog tona, dok se u njemu srodnoj Hrvatskoj narodnoj stranci – beznačajnoj po podršci u javnosti, a nevjerojatno okretnoj kad je u pitanju političko trgovanje – predsjednička fotelja predaje po nasljednoj prijateljskoj liniji već desetljećima. O ostalim, još manjim i minornijim strančicama (ako je to uopće moguće) ne treba trošiti puno riječi: ondje je dovoljno okupiti užu rodbinu i sastaviti formalni zapisnik, da bi se potom krenulo u trgovanje s velikim igračima i, naravno, šlepanje na izbornim listama koje garantira barem kakvu foteljicu ili mandat.

Hrvatski politički perpetuum mobile tako se vječno klati, uz par povremenih iskakanja – poput davnog rata Ive Sanadera i Ivića Pašalića oko osvajanja HDZ-a i prvih postračanovskih ili nedavnih izbora u SDP-u, gdje je jednoumlje zamijenjeno dualizmom i gdje pobjednik odnosi sve. Uvijek je to bitka do istrjebljenja, dok oni zaneseni idealisti i slobodni strijelci mahom završavaju kao redikuli. U strankama, naime, nije prirodno misliti svojom glavom i imati vlastiti stav.

Opće gađenje građana nad politikom samo je pojačalo efekt: u situaciji kada pristojnom čovjeku ne pada na pamet ući u tu kloaku na djelu je bizarna negativna selekcija u kojoj preživljavaju samo najžilaviji, najbekrupulozniji i najgladniji za sigurnim i nezasluženim povlasticama. Unutarstranačka nedemokratičnost tako je postala jedan od glavnih hrvatskih problema.

Predstava u HDZ-u i Karamarkov trijumf s kimilsungovskim rezultatom i staljinovskim manirima samo je najočitiji i vjerojatno najplastičniji dokaz da stvari ne štimaju. Ako je i najjača stranka vladajuće koalicije tu komediju sprema prozvati  ‘izborima’ – a taj pojam ipak podrazumijeva mogućnost nekakvog odlučivanja – i još pored toga drsko dodati pridjev ‘demokratski’, što onda od njih očekivati kada na red dođu ozbiljni državni poslovi, baratanje javnim novcem ili naprosto briga za opće dobro?

Birači su provjereno lako manipulirani, a uz to još i posjeduju pamćenje kapaciteta zlatne ribice, pa im je obično silno teško i naporno vratiti se samo dvije godine unatrag: friški stranački šef Tomislav Karamarko, naime, tada je obećao ‘u roku od šest mjeseci provesti demokratske izbore po načelu jedan član – jedan glas’.

Komedija zvana ‘izbori’

Šipak – čim je osvojio sve poluge vlasti efikasno je neutralizirao svaki kritični glas, poizbacivao ili ‘kupio’ potencijalne oponente u stranci i stao graditi kult ličnosti. Premda je valjda i sam svjestan kakav mu je kraj neizbježan: u tom HDZ-u svi predsjednici nakon Franje Tuđmana odmah po porazu izbačeni su na cestu.

Tek tada će Tomislavu Karamarku možda pasti na pamet da mu nije bilo pametno blokirati svaku mogućnost za stasavanje oponenata, da možda nije trebao izvesti manevar kojim je čak i za kandidiranje za predsjednika stranke trebalo pet tisuća potpisa, da je na koncu cijeli taj igrokaz s ‘festivalom demokracije’ bio u najmanju ruku neukusan.

Shvatit će vjerojatno kada mu bude kasno, kada neki novi veliki vođa osvoji HDZ i nastavi već na najnižem, stranačkom nivou provoditi politiku po kojoj onaj tko nije s njim – ne voli ni stranku, ni državu.

Klicat će mu i pljeskati, lako je procijeniti, negdje oko 99 posto članova.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera 

 



Povezane

Karamarko je bio jedini kandidat za predsjednika stranke, a novo je da svaki punoljetni član ima pravo glasa.

Published On 17 Apr 2016

U Hrvatskoj demokratskoj zajednici održavaju se izbori za predsjednika stranke.Iznenađenja neće biti jer je aktuelni šef HDZ-a Tomislav Karamarko jedini kandidat.Nov je samo način izbora, svaki punoljetni član ima pravo glasa.

Published On 17 Apr 2016
Više iz rubrike Piše
POPULARNO