“Veleizdaja” Pusić otvara ponovo pitanje odnosa Hrvatske i BiH

Piše: Davor Gjenero

Hrvatska je već godinama u nepovoljnom razdoblju političkog života. Uobičajeno je da nakon ostvarivanja „generacijskog cilja“, kakvo je bilo pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, a prije toga NATO savezu, za što je bilo nužno angažirati veliku nacionalnu „pozitivnu energiju“, zemlju zahvati svojevrsna društvena regresija. U postsocijalističkim društvima, kao i općenito u posttotalitarnim novim demokracijama, nije neobično da se društva podijele na dva politička bloka, a da razdjelnica pritom ne bude neki događaj iz demokratskog perioda, nego od prije, iz novije povijesti.

Dioba, uspostavljena u hrvatskom društvu, uvjetovana je razdjelnicom iz četrdesetih godina prošlog stoljeća i u znatnoj je mjeri uvjetovana položajem i opredjeljenjem predaka prema dvama blokovima stvorenima u Drugom svjetskom ratu. Slično je podijeljeno i slovensko društvo, ali u Sloveniji se, unatoč brojnim političkim problemima, ne događa potpuna blokada racionalnoga političkog odlučivanja.

U Hrvatskoj je podjela naročito ojačana u proteklih nekoliko godina, a tome doprinosi i loš izborni sustav koji potiče dvostranačje. U homogenim društvima dvostranačje pogoduje umjerenosti i jačanju centra, a u uvjetima, kakvi su hrvatski, zaoštrava podjele, radikalizira politički diskurs i uništava umjerene liberalne centrističke političke pozicije.

Pomalo je glupo da, želite li nekome izvana objasniti razloge hrvatskih podjela oko komemoracije žrtvama genocida i holokausta, provođenih u logoru Jasenovac, ili onoga što se u domaćoj političkoj areni događa vezano uz kandidaturu Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a, morate objašnjenje započeti upravo tom prethodno navedenom konstatacijom.

Ovih se dana obilježava 100 dana od formiranja Vlade Tihomira Oreškovića, dakle, nastupio je kraj svojevrsnog „grace perioda“ kad je, odmah nakon preuzimanja vlasti, Vlada koalicije HDZ-a i Mosta imala poštedu od kritike. Paradoksalno, u tih stotinu dana izvršna vlast nije u potpunosti uspostavljena, još uvijek nisu popunjena sva mjesta niti u šire pojmljenoj izvršnoj vlasti, a pri preuzimanju javnih poduzeća nije učinjeno praktički ništa. Dakle, Vlada nije obavila onaj proces koji je važan za legitimaciju poretka: nije „izgradila državu“ popunjavajući mjesta u egzekutivi sukladno izbornom rezultatu.

Sporost u procesu preuzimanja vlasti uvjetovana je koalicijskim napetostima između partnera, složenim parlamentarnim uvjetima, ali i sve izrazitijom radikalizacijom političkih odnosa. Sada se, naime, više ne radikaliziraju samo odnosi između dvaju velikih svjetonazorskih blokova, nego i oni unutar tih blokova.

Nakon što je u kampanji uspostavljen isključujući diskurs u odnosu između lidera, prije svega, HDZ-a i SDP-a, dakle, uvjetno rečeno, desnice i ljevice, sada se ta isključivost i nepopustljivost nastavlja i u političkom dijalogu unutar novoformirane političke većine.

Političari u Hrvatskoj počeli su, naime, zaboravljati da je upravo kompromis ključna vrlina politike, a da političar ne može očekivati da će i u jednoj stvari u punoj mjeri ostvariti interese koje zastupa. I unutar Vlade i unutar vladajuće koalicije akteri su nastavili retoriku iz predizbornog vremena – retoriku ili sve ili ništa – pa se Vlada našla u situaciji da ne može donijeti praktički niti jednu političku odluku.

Unutar Vlade uspostavio se sukob između vodstva najveće stranke HDZ-a i premijera Tihomira Oreškovića, koji je na opće iznenađenje imenovan premijerom, a od kojeg je HDZ, koji ga je formalno kandidirao, očekivao da će biti tek svojevrsni „financijski direktor“ Vlade. Svoju poziciju Orešković jača suradnjom s mlađim vladinim partnerom Mostom, ali i time što ustavni model premijeru daje neke izvorne ovlasti, a sustav je modeliran tako da, iako Vlada i premijer ovise o povjerenju parlamenta, nije lako smijeniti niti premijera niti Vladu.

Oreškovićeve velike ambicije

Na opće iznenađenje, Tihomir Orešković razvio je golemu političku ambiciju i počeo u javnosti i društvu stvarati potporu sebi osobno i politici Vlade, kakvu on zamišlja. Ubrzo je stekao potporu dijela medija, ali i važnih socijalnih skupina, dionika hrvatskoga društvenog života. On nije obilježen dominantnom isključivošću i lako sklapa kompromise, što mu daje prednost pred većinom rivala u političkoj areni, koji bi mu svakako htjeli ograničiti premijerske ovlasti.

Jedan od Oreškovićevih kompromisa je i pragmatično prihvaćanje kandidature Vesne Pusić za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. Naime, bivšu ministricu vanjskih poslova Milanovićeva je Vlada kandidirala za tu dužnost još prije nego što je bio objavljen javni poziv za kandidiranje, pa je iz UN-a javljeno da ta preuranjena kandidatura neće biti uzeta u obzir. Zato je bilo nužno obnoviti kandidaturu, a to je učinjeno u vrijeme kad Milanovićeva Vlada više nije bila vlada u pravom smislu riječi, i to nakon što je izgubila parlamentarne izbore, nakon što je Orešković bio nominiran za premijera, ali prije nego što je on formirao novu Vladu i prije nego što ju je Sabor potvrdio.

U razdoblju prije nego što je uspostavljena Oreškovićeva vlada, iz HDZ-a su dolazili glasovi kako će Vlada, kad bude formirana, obavijestiti UN da ne podupire kandidaturu Vesne Pusić, a počelo se čak spekulirati o tome da bi Hrvatska za tu funkciju mogla kandidirati vrlo pristojnog veleposlanika sa zavidnom diplomatskom karijerom, ali čovjeka koji nije bio na najvišim diplomatskim ili političkim funkcijama i koji nikad nije vodio neki veliki sustav, kakav su Ujedinjeni narodi. Posve je neracionalno „trošeno“ ime tog veleposlanika, koji bez sumnje pripada timu od dvadesetak ponajboljih hrvatskih diplomata, kao da takvih ljudi ima „na bacanje“.

Međutim, umjesto Vladina „ne“ kandidaturi Vesne Pusić, uslijedio je Oreškovićev „da“ – formalna premijerova izjava da Vlada podupire njenu kandidaturu za glavnu tajnicu UN.

Pobuna parlamentarnih zastupnika vladajuće većine, koja je slijedila, po mnogo je čemu bila tipična pobuna „zadnjih klupa“, takozvanih „Backbenchera“, onih zastupnika koji stvarno ne sudjeluju u formiranju javnih politika nego čine tek broj potreban prilikom glasovanja. Ovo, međutim, nije bila „samonikla“ pobuna zastupnika iz zadnjih klupa, koji žele promjenu u načinu odlučivanja unutar vladajuće koalicije, nego je „potaknuta“ i „proizvedena“ u interesu stranačkog vodstva, a nasuprot premijeru, što je izmakao kontroli stranke koja ga je nominirala.

Kad se u političkom životu dogodi takav tip radikalizacije, kakav je zahvatio hrvatsku političku arenu, sukobi postaju iracionalni, a akteri, koji izlaze na površinu, vode vrlo malo računa o konzekvencama svojih izjava, i na odnose u domaćoj političkoj areni, a još manje o međunarodnim posljedicama izrečenoga.

Posve je paradoksalno da danas, kad u hrvatskoj političkoj areni snažno prevladavaju oni koji zagovaraju integralizam u Bosni i Hercegovini, koji se protive svakoj ideji poticanja centrifugalnih procesa u susjednoj državi, pa i spominjanju „trećega, hrvatskog entiteta“, njen odnos prema Bosni i Hercegovini tijekom rata, koji je bio vrlo dosljedan i uglavnom u okvirima onoga što je danas većinsko stanovište u Hrvatskoj, postaje argumentom protiv kandidature Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN.

Važna funkcija za Vesnu Pusić

Vesni Pusić možda se može zamjeriti da svoj mandat ministrice nije iskoristila kako bi snažnije poduprla stabilizaciju BiH, da svoj dobar koncept „Tailor made“ pristupa BiH nije bolje pripremila, u smislu da bi hrvatska diplomacija za nj snažnije lobirala među partnerima u EU i stekla saveznike, koji bi ga poduprli, ali nije joj moguće osporiti niti poznavanje problema u susjednoj državi, niti dobru namjeru i ispravne procjene o razvoju političkih procesa.

Odnos prema BiH prije je nešto što Vesnu Pusić legitimira za važnu međunarodnu funkciju, nego nešto što bi je delegitimiralo u nastojanju da tu funkciju osvoji.

U političkom programu Vesne Pusić nekoliko je odličnih i dobro razrađenih dijelova. Ona je vrlo uvjerljiva kad govori o izgradnji mira, potrebi jačanja pregovaračkih kapaciteta UN-a, primjeni iskustava poratnog pomirenja, potrebi definiranja izlaznih strategija za sve mirovne operacije. Uvjerljiva je i kad je riječ o ljudskim pravima i njihovom globalnom vrednovanju, o tome da je stanje ljudskih prava moguće vrednovati prema položaju i snazi žena u nekom društvu, a da je upravo osnaživanje uloge žena u društvu vrlo dobar put  za jačanje ljudskih prava.

Nije sporno da je smatraju odličnom poznavateljicom prilika na Balkanu, u europskom istočnom susjedstvu i na južnoj fasadi Mediterana. Oni koji osporavaju njene kapacitete za obavljanje funkcije glavne tajnice zamjeraju joj manju uključenost u ostale svjetske krize, manjak iskustva u upravljanju doista velikim sustavima, i to, prije svega, u sprečavanju evazije javnog novca.

Iako je osporavanje njene kandidature akcija uglavnom za domaću upotrebu i za stjecanje naklonosti birača u radikaliziranoj političkoj areni, ovakav pristup ne može koristiti niti kandidatkinji za glavnu tajnicu u njenom pokušaju pridobivanja potpore, ali niti Hrvatskoj u konsolidaciji odnosa sa susjedima, prije svega BiH.

Otvaranjem pitanja „veleizdaje“ Vesne Pusić, koja  je kritizirala politiku Tuđmanove administracije prema BiH, pa zbog toga sudjelovala i u peticiji kojom se od Tuđmana zbog toga tražila ostavka, ponovno se otvaraju pitanja odnosa Hrvatske i BiH, koja su se činila definitivno riješenima.

A inatljivi radikalizam i „istjerivanje priznanja“ da su radikali uvijek bili u pravu, i u ovom, a i u svim drugim silnim slučajevima aktualnih političkih sukoba, ozbiljno blokiraju svaku racionalnu politiku u Hrvatskoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera