S. Arabija, Turska, Egipat: Ima li koalicije na vidiku?

Posjeta Turskoj bila je posebno zahtjevna i osiguranje izuzetno jako (EPA)

Piše: Muhamed Jusić

Kralj Saudijske Arabije Selman bin Abdulaziz al-Saud je nakon petodnevne posjete Egiptu nastavio svoju diplomatsku ofanzivu posjetom Turskoj.

Ekstravagantnost nije strana u organizaciji posjeta kraljeva Saudijske Arabije, ali je ova posjeta Turskoj bila posebno zahtjevna. Razlog tome je i opasnost od terorizma koja se nametnula kao jedan od najvećih izazova turske države.

U posljednjih nekoliko mjeseci organizacija Islamska država i različite prokurdske terorističke organizacije su izvodile napade širom zemlje, pa i u Ankari i Istanbulu.

Zato su mjere sigurnosti bile na nevjerovatnom nivou. Kralj Selman je visoka meta za pripadnike ISIL-a, a i kurdskim militantima bi i pokušaj napada na jednog ovako visokog zvaničnika u srcu Turske predstavljao uspjeh. Ne treba zaboraviti ni to da te kurdske frakcije nisu oduševljene saudijskom podrškom arapsko-sunitskim vojnim i političkim frakcijama u Siriji i Iraku.

Prema pisanju lokalnih medija 300 oficira sigurnosti je poslano u Ankaru kako bi pripremili kraljev dolazak. Kraljev protokol je rezervisao sve sobe u hotelu sa pet zvjezdica JW Marriott.

Prozori kraljevskog apartmana od 450 metara kvadratnih su prekriveni blindiranim staklom, a zidovi cementom otpornim na udare bombi. Ukupna cijena ovih sigurnosnih intervencija je bila 10 miliona dolara.

Jake mjere osiguranja

Prema istom izvještaju Hurriyetovog engleskog izdanja 500 luksuznih automobila za kraljevu pratnju je iznajmljeno iz čitave Turske. Mediji su bili začuđeni dugom kolonom crnih mercedesa koji su pretrpali parking hotela i malom vojskom šofera koji su bili na raspolaganju. Kraljev prtljag, odjeća i hrana su u Ankaru dostavljeni malom eskadrilom kargo- aviona.

Ovo putovanje bez sumnje dostojno kralja jeste zabavilo tursku i svjetsku javnost, ali je bitnije pitanje kakve efekte će ono postići i čime će u ovom uzavrelom regionu rezultirati.

Skoro je pa koncenzus analitičara da je kraljeva posjeta Egiptu i Turskoj koja je svoj vrhunac imala u dvodnevnom 13. Samitu Organizacije islamske saradnje (OIC) u Istanbulu kojem je također prisustvovao, trebala signalizirati odlučnost Kraljevine da preuzme lidersku ulogu u regionu i da u saradnji sa drugim arapskim i muslimanskim, prvenstveno sunitskim zemljama, napokon počne rješavati nagomilane probleme ne očekujući podršku sa strane.

Da bi se stvorio zajednički blok arapsko-muslimanskih zemalja koje bi imale minimum zajedničke vizije oko ključnih problema tog dijela svijeta i da bi se članice OIC-a odmakle od deklarativnih izjava o muslimanskom jedinstvu, neophodno je riješiti čitav niz otvorenih pitanja i usaglasiti brojna neslaganja, kako iz daleke, tako i nedavne historije.

Iako je zvanično glavni cilj te moguće koalicije i samog samita OIC-a jedinstveni front protiv terorizma, odnosno prijetnje koju predstavlja organizacija Islamska država i Al Kaida sa brojnim podružnicama, svi znaju da je Saudijskoj Arabiji podjednako bitno da uspostavi jedinstvenu frontu ili neku vrstu protuteže sve jačem prisustvu u arapskom i muslimanskom svijetu jedne također utjecajne članice OIC-a, Irana.

Za tu saradnju neophodno je osigurati podršku ključnih zemalja među kojima su svakako Egipat i Turska.

Zato se kao jedna od ključnih misija Selmanovog putovanja navodi i posredovanje između ove dvije države ne bi li se njihove nesuglasice prevazišle pred zajedničkom opasnošću.

I upravo ovaj primjer kazuje koliko će biti teško postići bilo kakav stepen jedinstva među članicama OIC-a, ili barem njenim sunitskim članicama, a dok se to ne desi rješenje će očekivati od drugih, poput Rusije ili Amerike, koje će se više pitati o tome što se dešava u arapskom i turskom dvorištu od njih samih.

Hladni odnosi Turske i Egipta

Nakon krvavog vojnog puča, svrgavanja predsjednika Muhameda Mursija, smrtnih presuda koje su izrečene njemu i stotinama pripadnika Muslimanske braće, Turska je ne samo zahladila odnose sa Egiptom, nego je predsjednik Recep Tayyip Erdogan više puta javno izjavio kako nema normalizacije odnosa sa Abdel Fattah al-Sisijevim režimom dok se ne oslobode na smrt presuđeni politički neistomišljenici.

Tokom Selmanove posjete Ankari neki mediji su ponovo podsjetili na ove ranije stavove Ankare tvrdeći da će se „oslobađanje svrgnutog egipatskog predsjednika Muhameda Mursija i ukidanje pogubljenja članovima Muslimanske braće i liderima ovog pokreta“ opet naći među Erdoganovim uslovima za ponovno pokretanje odnosa sa Egiptom. 

Zvanične potvrde ovog zahtjeva nije bilo, ali je jasno da Recep Tayyip Erdogan neće olahko preći preko svojih uslova. Istovremeno je upitno i to da li će Abdel Fattah al-Sisi biti spreman da ispuni još jedan zahtjev kralja Selmana.

Za njega je to utoliko teže ako se zna pod kakvim se pritiskom nalazi zbog „pretjerane kooperativnosti sa Saudijom“ nakon što je prihvatio odluku zajedničke komisije da se na spornim ostrvima Sanadfir i Tiran povrati saudijski suverenitet.

Ukoliko se dogovor o normalizaciji odnosa i oslobađanju predsjednika Mursija i postigne teško je vjerovati da će on ikada biti zvanično potvrđen. Vjerovatno će se to uraditi iza kulisa i vjerovatno će se egipatskom sudstvu ostaviti prostor da odglumi još jednu pravnu farsu.

Ako ovaj spor ne bude riješen teško da će se izgraditi stabilna arapsko-sunitska koalicija o kojoj se već dugo govori, ali i bez toga posjeta kralja Selmana Turskoj je već veliki iskorak i najava rješavanja barem jedne nepoznate u komplikovanoj bliskoistočnoj jednačini.

Do Selmanovog dolaska na vlast odnosi Rijada i Ankare su bili jako zategnuti, ali je očito da sada nastupa period normalizacije. Saradnja će vjerovatno nadilaziti onu ekonomsku, koja nije nebitna, i vjerovatno će rezultirati zajedničkim stavom oko Sirije, Iraka, borbe protiv terorizma i brojnih drugih pitanja.

Iskustvo uči oprezu

Tome u prilog ide i vijest da je u Istanbulu u četvrtak potpisan memorandum o razumijevanju između ove dvije zemlje o formiranju Saudijsko-turskog koordinacionog vijeća. Predviđeno je da  će Vijeće „nastojati povećati nivo koordinacije između dvije zemlje, ojačati stratešku saradnju, utvrditi prijateljske veze dvije zemlje“.

Ipak, iskustvo nas uči da trebamo biti oprezni. Ne smijemo se iznenaditi da na kraju sve ostane na velikim riječima, što se često znalo desiti nakon ranijih sastanka OIC-a, i bombastično najavljivanih posjeta zvaničnika.

Desi li se to onda ćemo imati najbolji odgovor na odličnu zapitanost predsjednika Erdogana o tome „zašto muslimani čekaju pomoć drugih?“

Jer ako te većinski muslimanske zemlje i društva ne preuzmu odgovornost za ono što im se dešava i ako rješenje svojih problema budu tražili u imperijalnim moćnicima koji gledaju samo vlastite interese, još dugo će biti samo objekt globalnih procesa.

Da bi postali subjekti dešavanja, lideri prvo moraju imati podršku vlastitog naroda koji treba dijeliti istu viziju budućnosti s njima. Njihova podrška moraju biti njihovi narodi, a ne moćni saveznici sa Istoka ili Zapada.

A da bi se to desilo oni moraju biti legitimni predstavnici tih naroda, a to znači da od njih trebaju biti izabrani ili barem u slučaju kraljevina prihvaćeni. U konačnici, to se ne može desiti bez slobodnog i otvorenog građanskog društva sposobnog da odgoji pojedince koji znaju odlučivati o vlastitoj političkoj budućnosti.

A to nas dovodi do uzroka tzv. arapskog proljeća i inherentne nestabilnosti diktatorskih režima koji po svojoj prirodi ne mogu osigurati dugoročnu stabilnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera