Tursko viđenje sirijske revolucije

Piše: Abdul Kader Abdelli

Pitanje kojim se ovdje želim baviti jesu turski mediji koji igraju bitnu ulogu u formiranju javnog mnjenja. Pod tim ne mislim na tursku štampu koja je prevedena na arapski jezik, jer se uglavnom radi o prijevodima koji nisu tačni. Greške u prevođenju ponekad su takve da u potpunosti mijenjanju značenje vijesti ili analize. Tu su i izmjene teksta do kojih, po svemu sudeći, dolazi kako bi se ublažio ton autora, zbog čega se prilikom objavljivanja teksta koristi izraz “preveo i uredio”. S druge strane, turski mediji na arapskom jeziku nisu usmjereni na tursko javno mnjenje niti imaju utjecaja na njega.

Na samom početku, neophodno je spomenuti da je u Turskoj uz početak sirijske revolucije došlo do podjele na pristaše i protivnike revolucije, jednako onome što se dešava i u arapskim državama generalno. Još opasnija stvar je ta da su turski mediji, također, zapali u ove podjele, zbog čega slobodno možemo reći da su se odrekli svoje medijske uloge i spustili se do te mjere da ih prije možemo nazvati “propagandnim” nego informativnim.

Tu su i mnogi web sajtovi koji su kopija sirijske TV stanice Addounia, dok je Oda TV možda jedan od najistaknutijih primjera, budući da s ovom televizijskom stanicom čak razmjenjuje i vijesti. Tu je i s druge strane tzv. štampa lojalna turskim vlastima koja se često spušta na nivo prenošenja vijesti medijskih aktivista i njihovog pretjerivanja. Naravno, na obje ove strane ne izostaju imena pojedinih stručnjaka za pitanja Bliskog istoka koje u određenoj mjeri karakterizira objektivizam, no u gužvi ovakvih vijesti njihov glas se ne čuje niti ima mnogo efekta na mase.      

Paralelno sa ovom medijskom podjelom, evidentan je i raskol u stavovima javnosti. Spomenimo usput da su novine za građane poput jedne vrste cigareta koju pušač inače konzumira, ali s vremena na vrijeme uzme i cigaretu kojom ga neko drugi počasti. Dakle, mediji se obraćaju jednom djelu društva na koje će imati utjecaja.

Iz ovog stalnog i postojanog stanja koje vlada na turskoj medijskoj sceni može se izuzeti organizacija čiji je veći broj medija stavljen pod pravosudni nadzor. Mediji organizacije koja sebe naziva pokretom “Hizmet” a turske vlasti je nazivaju “paralelnim strukturama”, u svijetu poznata kao grupa Fethullaha Gulena, imali su dosta sličnosti sa medijima privrženim vlastima po pitanju Sirije. Međutim, nakon raskola koji je nastao između Gulena i turske vlade prelaze u opoziciju, a što se tiče sirijskog pitanja zastupaju malo drugačije stavove od ostalih turskih opozicionih medija.

Faza zavjere, pa islamskog radikalizma

Nakon što su prošle dvije godine od početka sirijske revolucije, mediji ove fondacije, koja je najprofesionalnija i sa najdužom tradicijom u Turskoj, koristili su uvredljiv ton protiv sirijskog naroda. Njihov pogled na sirijsku realnost može se sažeti na sljedeće: “Sirijski narod je stado ovaca i to je narod koji voli tiraniju. Američki imperijalizam dolazi preko različitih sredstava, poput kanala Al Jazeere, kako bi poticao protiv režima koji predstavlja posljednju tvrđavu otpora imperijalizmu na Bliskom istoku”.

Pojava islamskih ekstremista (Front al-Nusra i ISIL) na sirijskoj sceni u velikoj mjeri je olakšala stvari ovim medijima. Sirijski građanin u njihovim očima postaje islamski ekstremista koji teži uspostavi vladavine šerijatskog zakona, a prilikom spominjanju imena “Slobodna sirijska vojska” dodaje se riječ “teroristička”.

Zanimljivo je da ovi mediji imaju veoma jake instrumente za praćenje. Tako je, na primjer, Kina u jednom periodu počela optuživati Sirijsku slobodnu vojsku da obučava milicije njenih građana, muslimana Huna, koji se suprotstavljaju vlastima u toj državi. Potom se proširila vijest o hapšenju pojedinih ćelija ovih milicija. Zapravo, arapski i iranski mediji koji emitiraju program na arapskom jeziku uopće nisu prenosili ove vijesti, dok su to samo zabilježili Aydın Doğanovi mediji koji su tu vijest i objavili.

U ovoj fazi se sirijski režim predstavlja kao sekularni koji želi primjeniti Ataturkove principe. S druge strane, sirijski narod je drugačiji i teži ka primjeni islamskog zakona. Zanimljivo je da se u ovoj, ali i kasnijim fazama, potpuno zanemaruje iranska uloga. Ovi mediji nisu prenosili iranske izjave, sem onih diplomatske prirode koje predstavljaju Iran kao čuvara mira koji želi da se situacija smiri i pronađe rješenje u cilju zaustavljanja sirijskog krvoprolića. Međutim, turska i katarska vlada su te koje sprječavaju da se to ostvari.

Čudno je da su mediji Aydın Doğana izbjegavali spominjanje Saudijske Arabije osim u rijetkim slučajevima. Tako ostaje sve do smrti kralja Abdullaha i dolaska na vlast kralja Selmana, nakon čega se i Saudija dodaje ovim zemljama koje kuju zavjere. Dovoljno je reći da ovi turski mediji režimske snage sve do danas nazivaju “sirijskom vojskom”.

Priče o moralnom padu izbjeglica

Istina je da su se riječi “gotovo je” upotrijebile po prvi put na sirijskoj sceni 30. marta 2011. godine tokom protestnog okupljanja na ulici Al-Hamra u Damasku, dok se u medijima Aydın Doğana nisu mogle pronaći sve do kraja 2014. kada su pojedine zapadne diplomate počele posjećivati Damask.

Ovaj period su obilježila likovanja ovih medija koji su upućivali savjete turskoj vladi, tražeći od nje da se izvini Assadu i da požuri s posjetom Damasku prije nego što bude prekasno. Spominjali su kako Zapad općenito, a Amerikanci posebno vrše tajne i otvorene pregovore s Assadom zbog čega Turska ne bi trebala izaći iz ovog slučaja kao gubitnik. S krivog puta se bolje vratiti nego nastaviti dalje njime, jer se krive odluke ne odražavaju samo na pojedince nego i na cijelu Tursku.

Želim napomenuti da su turski mediji prije demokratskog otvaranja, do kojeg dolazi nakon što je Stranka pravde i razvoja (AKP) preuzela vlast, bili više usmjereni na objavljivanje vijesti o zločinima ili nesrećama, nego o političkim dešavanjima. Vojna vladavina nije pružala veliki prostor novinarima kako bi govorili o bitnim političkim temama. Novinari su bili svjesni da se na njihove kritike upućene vladi može primjeniti sljedeći primjer: kad ne možeš po magarcu, udri po sedlu. Stvarna vlast bila je u rukama vojske, dok je Vladom upravljalo Vijeće za nacionalnu sigurnost koje je sve do prve dekade 21. vijeka bilo pretežno vojnog karaktera.

Ovi novinari zbog toga veoma dobro znaju na koji način začiniti vijesti o kriminalu, prostituciji i prevari. Po svemu sudeći, tursko novinarstvo je uspjelo povratiti dio svog ranijeg iskustva kada je riječ o temama kao što su prostitucija, krađe ili prevare od čega uvijek naprave priču u kojoj je Sirijac glavni junak.

Ovdje želim ukazati i na jedno važno pitanje, a to su komentari na novinarske sadržaje u elektronskim medijima. Kada se razotkrije mreža prostitucije na određenoj lokaciji, a Sirijci ne budu upleteni u tu priču, onda u komentarima možemo pročitati: “Zašto sakrivate da se radi o Siricijma?” Ili: “Zar to nije mreža sirijskih prostitutki?”

Ako se ne dešavaju neki novi slučajevi onda mediji Aydın Doğana iznose na svjetlo dana nešto što se već ranije događalo i to serviraju kao novi slučaj. Tako sam, npr., primijetio da je list Hurriyet objavio priču o dvije žene koje su počinile prevaru tako što su se zaručile za dvojicu muškaraca, a onda pobjegle nakon što su uzele svadbene poklone i zlato. List navodi da se incident dogodio u gradu Kocaeli dok je istu tu priču objavljivao tri puta s jednakom fotografijom i to u razmaku od po nekoliko mjeseci. Drugim riječima, kada ovi mediji ne budu imali materijala za pisanje priče o moralnom padu Sirijaca, onda će izvlačiti vijesti iz arhive i objavljivati ih kao nove.     

Pored ovih vijesti, mogle su se pronaći i vijesti o prekograničnom krijumčarenju, otkrivanja šverca drogom, cigaretama i gorivom, što je donedavno bila aktuelna tema.

Ovdje želim podsjetiti i na izjavu predsjednika Republikanske narodne stranke (CHP) Kemala Kilicdaroglua koju je nedavno objavila turska štampa: “Uskoro ćemo saznati da Sirijci u Turskoj vode svijet mafije”. Naravno, ovakve izjave su dobro prihvaćene jer su naišle na pogodno tlo zbog učestalih vijesti o padu morala sirijskih izbjeglica.

U ovom momentu, sirijske izbjeglice u Turskoj su ili članovi neke bande ili pripadnici grupe ISIL, a i jedno i drugo vodi istom rezultatu.

Mediji lojalni vlastima

Mediji koji su lojalni vlastima bave se sirijskim pitanjem sa empatijom, što korespondira stavu turske vlade. Mediji lojalni vlastima mogu se podijeliti na dvije glavne grupe: prva – državni mediji kao što su Anadolija i Turska radio televizija TRT, i druga grupa – privatni mediji bliski vladajućoj AK partiji.

Možda su državni mediji, izuzev TRT-a na arapskom jeziku, donekle i najobjektivniji. Razlog zašto je to tako počiva u tome da jedino oni prenose vijesti onakve kakve jesu bez dodatnog analiziranja, te da u dijaloške emisije dovode lokalne liberalne političare kao goste. Ovi mediji prenose vijesti iz Sirije sa empatijom, ali i oni donekle imaju tendenciju marginaliziranja uloge Irana u Siriji i izbjegavaju je spominjati koliko god je to moguće.

Pored toga, u ove medije se uvukao i izraz “građanski rat” ili u doslovnom prijevodu sa turskog “unutrašnji rat”, što generalno ostavlja utisak da se unutar sirijske države nalaze dvije strane koje ratuju. Na taj način se izjednačavaju žrtva i dželat, te u potpunosti eliminira ideja o stranoj vojnoj sili ili silama koje se bore na tlu Sirije. 

Međutim, ovi mediji bilježe pad gledanosti u posljednje vrijeme i više nemaju neki značajniji utjecaj na građane, jer javnost na njih počinje gledati kao na Vladine, a ne kao na državne medije. Činjenica je da je Vlada uvela veliki broj svojih kadrova u strukturu ovih institucija, zbog čega su postali dosta bliži njihovom diskursu.

Mediji bliski vlastima

Ovi mediji izvještavaju sa više slobode nego državni mediji zbog čega se značajnije bave sirijskim i arapskim pitanjem. Veoma često se u prvi plan stavljaju priče o sirijskoj tragediji te prenose vijesti o borbama na terenu uz isticanje uspjeha kojeg su sirijski pobunjenici ili frakcije uspjele ostvariti – naravno sem ISIL-a.

Ukoliko je Front al-Nusra učestvovala u nekoj od tih akcija, pokušava se zaobići spominjanje imena te skupine koliko god je to moguće, kako bi se izbjeglo nanošenje štete pobunjenicima s obzirom na to da je Al-Nusra teroristička organizacija čije se ime vezuje za Al-Kaidu, što većina turske javnosti ne može prihvatiti. I pored toga što ovi mediji brinu o tome da prenesu izjave iranskih zvaničnika na osnovu kojih se može zaključiti da su Iranci okupatori, naročito izjave u vezi sa izvozom Islamske revolucije, dominacije nad četiri arapske prijestolnice te negativnog stava prema sirijskom pitanju, termin “građanski rat” se ipak uspio uvući u ove medije.

S druge strane, ovi mediji igraju negativnu ulogu na indirektan način kroz pretjerano izvještavanje o humanitarnoj pomoći koju sirijske izbjeglice dobijaju u Turskoj. Takve vijesti među masama stvaraju negativan utisak da se Sirijcima posvećuje veća pažnja nego turskim građanima, što izaziva pomalo ljubomore i negativne stavove spram njima.

Mediji Gulenovog pokreta

Za medije Gulenovog pokreta može se reći da su ostali naklonjeni sirijskoj revoluciji. U mnogim aspektima se podudaraju s onim što objavljuju mediji lojalni turskim vlastima sve do kraja 2014. U tom periodu, ovi mediji su znali ponekad upućivati kritike na račun turskih vlasti te ih nazivati slabima jer ne čine dovoljno, kao i da trebaju biti odlučnije i pružiti još veću podršku sirijskoj opoziciji.    

Nakon spora sa turskom Vladom, ili kako to ovi mediji nazivaju “slučaja korupcije” a turska Vlada pak naziva “pokušajem prevrata”, mediji ovog pokreta preuzeli su glavnu ulogu u podsticanju, možda i oštriju nego mediji Aydın Doğana, na kritiziranje turskih vlasti zbog njihovog stava prema Sirijcima, smatrajući je jedinim krivcem u sirijskom problemu.

Međutim, Gulenovi mediji, isto kao i mediji Aydın Doğana, ne tretiraju pitanje iranske involviranosti u sirijski problem, dok obaranje ruske borbene letjelice smatraju provokacijom koja je samo dio neuspjeha turske Vlade u Siriji.   

Mediji ove organizacije trebali bi gubitke sirijske revolucije smatrati najvećim medijskim krahom.

Pad pozitivnog stava prema Sirijcima

Kada provedemo istraživanje o broju onih koji prate desničarske medije, kao i sektaške “alevitske i šiitske”, kurdske, zatim medije Aydın Doğana, koji podržavaju nacionalnu demokratsku ljevicu i liberale, te medije Gulenovog pokreta, možemo primjetiti određene promjene, i da se na grafikonu vidi pad pozitivnog stava prema sirijskom narodu i njihovom problemu.

Treba reći da ovi mediji formiraju stavove većine turskog javnog mnjenja. Bilo bi pogrešno reći da je AK partija osvojila većinu glasova na izborima, a da je samim tim i većina turskog naroda naklonjena sirijskoj revoluciji. Važno je napomenuti da je ova stranka dobila i značajan broj glasova od svojih nesimpatizera.

Prema pojedinim istraživanjima, ti glasači su dali svoje glasove ovoj stranci zbog slabosti i zbunjenosti političke opozicije te neuspjelog vođenja mnogih općina u kojima se nalaze na vlasti. Dolazak opozicije na čelo Turske mogao bi prouzrokovati haos u državi što će se odraziti i na njihov životni status. Po tome, postotak od pedeset posto glasova koje je osvojila Vlada, pa čak i 56 posto prema predviđanjima novih anketa, ne moraju značiti i podršku sirijskom pitanju.

Termin “građanski rat” koji se ustalio u medijima privrženim turskoj vladi koja se zalaže za prava sirijskog naroda negativno se odražava na stavove o sirijskom pitanju.

Mora se priznati da su opozicioni mediji uspjeli u kreiranju antisirijskog javnog mišljenja i isticanja Sirijaca kao postojeće ili skrivene opasnosti, što je možda i dovelo do značajnog pada sirijskog pitanja u zvaničnom turskom diskursu. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera