Hamas: Sudar ideologije i politike

Neslaganja u stavovima Hamasa mogu obuhvatati određeni broj njegovih efektivnih komponenti: političke, vjerske i vojne (EPA)

Piše: Adnan Abu Amer

U regiji u kojoj se prepliću međunarodni i regionalni interesi, lokalna dimenzija više nema značajan utjecaj u upravljanju događajima i zbivanjima, što se nužno odražava i na međusobne odnose različitih strana i aktera u regiji, posebno saveznika i neprijatelja, ili sljedbenika i slijeđenih, a to se pokazalo očiglednim u više slučajeva i na više nivoa.

Kada je riječ o upravljanju vanjskim odnosima Islamskog pokreta otpora Hamas, onda se taj koncept može primijeniti i na to pitanje.

Pokret Hamas je doživio disperziju zbog čega u posljednjem periodu pokušava reafirmirati relacije i ponovno uspostaviti izgubljena savezništva. U isto vrijeme, radi se na očuvanju i ono malo preostalih jakih veza s pojedinim prijestolnicama u regiji u kojima se donose odluke.

Politička korist

U posljednjih nekoliko godina Hamas živi novu fazu regionalnih i međunarodnih odnosa, zbog čega je ponekad primoran zauzeti stavove koji nisu u saglasnosti sa konsenzusom unutar pokreta. Možda su za to odgovorni ideološki i intelektualni razlozi, što s vremena na vrijeme dovodi do isticanja neslaganja na političkom, vjerskom i vojnom nivou. To ne mora nužno biti negativan pokazatelj, ali njegovo ponavljanje ukazuje na potrebu dodatne preciznosti i sinhronizacije koja neće biti u potpunosti unificirana, uprkos tome što Hamas, kako se čini, posjeduje regulatorne mehanizme pomoću kojih je u stanju kontrolirali svoje unutrašnje strukture, u skladu s orijentacijom njegovog političkog rukovodstva.     

Neslaganja u stavovima Hamasa, na koja se ovdje misli, mogu obuhvatati određeni broj njegovih efektivnih komponenti, uključujući političke, vjerske i vojne nivoe. Prema svemu sudeći, stavovi koje oni iznose utemeljeni su i logični. Istina je da oni ponekad neće naići na jednaku evaluaciju od ostalih komponenti. Međutim, Hamas je usvajanjem pojedinih stavova pokušao izvući političku korist od strana izvana, uprkos činjenici da je istovremeno povlačio za sobom kritike unutar samog pokreta.     

Jedan od takvih krupnijih događaja je i bombaški napad u Bejrutu i Parizu u mjesecu novembru prošle godine, za koje je odgovornost na sebe preuzela grupa Islamska država Irak i Levant. Hamas je osudio taj napad, jer se ovaj pokret protivi zastrašivanju građana i ubijanju nedužnih, ali i zbog toga što je palestinski narod i sam žrtva terorizma koji provode izraelski okupatori.

Iako je ovaj Hamasov stav iznesen u medijima, s kojim se slažu i različite skupine u strukturama koje donose odluke unutar pokreta, ipak se u internim raspravama koje su vođene među pojedinim krugovima šerijatskih učenjaka dotaklo i pitanje razloga koji su doveli do realizacije ovih akcija kako bi se došlo do motiva koji su naveli na njihovo izvršenje. Neka od tih pitanja su zašto je Francuska sudjelovala u međunarodnoj koaliciji u napadima na muslimane u Siriji i ubila stotine njih te zašto je Hezbollah poslao svoje snage na sirijsku teritoriju kako bi držali Sirijce pod opsadom. 

Najznačajniji razvoj dešavanja vezan je za posljednje stavove Hamasa nakon što je Izrael izvršio atentat na Samira Kantara, jednog od zvaničnika vojnog krila Hezbollaha, u decembru u Damasku. Hamas je u veoma kratkom saopćenju osudio ovaj atentat, da bi kasnije brigada Izz al-Din al-Qassam, vojno krilo Hamasa, izdala saopćenje u kojem se odaje počast Kantaru. Takve izjave su za pojedine šerijatske krugove unutar Hamasa predstavljale pretjerano izražavanje saučešća koje se kosi sa stavovima pokreta. Štaviše, neki od „ljubitelja“ Hamasa tražili su od ovog pokreta da prekine sa laskanjem Iranu, iako njihovi odnosi više nisu na tako dobrom nivou još od spora u vezi sa sirijskim pitanjem krajem 2012. i činjenice da posjeta Khaleda Meshaala Teheranu nije realizirana sve do danas.

Unutar pokreta Hamas nije postignut široki konsenzus čime bi se odobrilo izražavanje saučešća zbog pogibije Kantara. Naprotiv, reagiranje na ovaj način izazvalo je velike polemike koje su preplavile i društvene mreže, a tiču se toga da je Kantar učestvovao u represiji nad sirijskim narodom. To je nagnalo krugove odlučivanja u Hamasu da objasne kako su svoj stav, po pitanju atentata nad Kantarom, izgradili na tome da je on trideset godina bio zatvorenik u izraelskim zatvorima, te da nemaju precizne informacije o njegovim aktivnostima u Siriji, a da se na sve kritike zbog izjave saučešća može odgovoriti time da svaka osoba ima pravo na različito mišljenje.  

Potom su uslijedili događaji koji su predstavljali faktor pritiska na Hamas. Izvršen je atentat na Zahrana Allousha, komandanta Vojske islama u Siriji, u Damasku u decembru prošle godine. Hamas ostaje suzdržan i ne reagira na taj incident. Povodom tih dešavanja jedino se oglasio sajt „Hamasovi sinovi u Siriji“, koji su izdali nezvanično saopćenje i izrazili sućut, bez komentara Hamasa u kojima bi negirali ili potvrdili ovu izjavu.

Podjela uloga

Jasno je da postoji širok prostor za manevar unutar Hamasa između političkog, vjerskog i vojnog diskursa, uprkos tome što pokret prvenstveno koristi politički diskurs. Pojedini protivnici ovog pokreta optužuju ga za manipuliranje vjerskim tekstovima te za njihovu upotrebu u cilju ostvarivanja svojih političkih interesa, znajući da većina onih koji donose političke odluke u Hamasu ima vjersku pozadinu i diplome iz šerijatskih nauka, zbog čega se njegovi političari ne moraju zbog svake sitnice ili nekog krupnijeg pitanja konsultirati s vjerskim učenjacima ili čekati na njihovo odobrenje.

Međutim, Hamas, kao i drugi politički pokreti koji imaju ideološko utemeljenje, živi određenu formu sukoba interesa i principa „Kome dati prednost?“ Navedeno se, između ostalog, manifestira u stavu spram zahtjeva međunarodnog kvarteta za Bliski istok. U slučaju da se Hamas odazvao zahtjevima sa njihove strane, mogao je ostvariti brojne beneficije, poput ukidanja opsade Gaze i prijema u evropskim prijestolnicama. No, oni odbijaju priznati Izrael zbog čega sada plaćaju cijenu, opsadom Gaze još od 2006. godine te trima žestokim izraelskim napadima na Pojas Gaze u 2008, 2012. i 2014. godini.

Regionalno gledajući, tu su i oni koji smatraju da Hamas, s političkog aspekta, može opstati pod okriljem sirijskog režima dok ovaj nastavlja ubijati svoje građane barel-bombama. Međutim, Hamas ne može pratiti i podržavati ovo krvoločno ponašanje, te se vraća svom principijelnom ideološkom stavu. Stoga ovaj pokret napušta Siriju u februaru 2012. godine, uprkos prijetnjama Irana da će zaustaviti finansijsku podršku pokretu ukoliko to učini. Unutar Hamasa postoje različiti stavovi vezano za odnos prema sirijskoj krizi, između političko-interesnog ili ideološko-principijelnog, te koliko je taj stav precizan ili pogrešan.

Navedeno nas direktno vodi onome što se govori vezano za postepeni napredak u odnosima Hamasa s Iranom tokom posljednjih mjeseci. Unutar pokreta postoje oni koji smatraju da „nas je udaljavanje od Teherana mnogo koštalo“ ili „nam je uskratilo materijalnu ili vojnu pomoć“, koja bi „nam mogla dati mnoge pretpostavke za opstojnost naše borbe“, posebno u Gazi koja se nalazi pod blokadom. Čovjeku ne treba mnogo informacija kako bi mogao reći da je iranska podrška Hamasu u svim njenim oblicima omogućila sučeljavanje sa svim formama opsade između 2006. i 2011. godine.

Zastupnici mišljenja neophodnosti približavanja s Iranom unutar Hamasa te ponovnog uspostavljanja veza, smatraju da pokret, nakon perioda zahlađenja odnosa s Iranom, nije uspio nadoknaditi ovaj nedostatak koji je bio primjetan u različitim oblastima djelovanja. Pa čak i nakon stabilnog zbližavanja s određenim glavnim gradovima u regiji, budući da oni nameću određena ograničenja i mjere u pogledu podrške Hamasu. Prema tome, ovaj pokret možda neće biti toliko jak da bi uvažio te okolnosti, a to bi ga moglo prisiliti na ponovno okretanje Iranu, ali uz različite stavove po pitanju razvoja događaja u regiji.  

Oni koji unutar Hamasa skeptično posmatraju zbližavanje s Iranom smatraju da Iran u 2016. nije Iran iz 2006. Riječ je o različitim interesima dok je evaluacija veze potpuno drugačija nakon što su potvrdili da pokret Hamas nije Teheranov ogranak u regiji, čemu su se nadali vlastodršci u Iranu. Suprotno tome, pokret ima svoju neovisnost u donošenju odluka. Prema tome, podrška kojoj se Hamas nada neće biti ostvarena direktno na terenu prije nego što njihova veza prođe kroz određenu formu ispita i testa na terenu. 

Više od toga, izgleda da je umiješanost Irana i duboka infiltriranost u ratove kroz koje prolazi regija, počevši od Iraka, Sirije pa sve do Jemena, dovela Hamas u trenutku zbližavanja s Iranom u nezavidan položaj. Donositelji odluka u Teheranu vrlo su zainteresirani, više nego ikada prije, da pokažu svoje zbližavanje s Hamasom u pokušaju, za koji se ne čini kao uspješan, da poprave reputaciju Irana u regiji. Međutim, čini se da Hamas nema luksuz vremena kako bi mogao odgovoriti na problematično pitanje: Ko će u tome imati veću korist – Hamas ili Iran? 

Mobilizacija i opravdanje

Pažljivo čitanje brojnih političkih stavova Hamasa pojašnjava da se uvijek daje prednost principu nad interesom. Možda se navedeno najjasnije očituje kroz dešavanja u Egiptu, nakon januarske revolucije pa sve do izbora Mursija, i na kraju s vojnim udarom u Egiptu. Evidentno je da postoje i pojedinci na različitim nivoima i u samom pokretu koji stvari sagledavaju isključivo kroz interese odvojeno od principa te se u skladu s tim i ponašaju, što se može uočiti kroz izjave, pisanje i postove na Twitteru koje iznose pojedini kadrovi i lideri Hamasa. 

Treba imati u vidu da Hamasovo davanje primata političkom diskursu nad ideološkim u nekim od njihovih političkih stavova, daje priliku ovom pokretu da ostvari korist na regionalnom i međunarodnom planu kroz pragmatičan politički pristup. Međutim, poznato je da se pokret prilikom teških iskušenja s kojima se suočava na unutrašnjem i vanjskom planu uvijek poziva na vjerski osviještenu populaciju kako bi dodatno mobilizirao i okupio ljude za svoje djelovanje i diskurs, dok se u vrijeme komotnog političkog djelovanja i odsustva pritiska pozivaju na pragmatične političke elite.  

To je nešto što može biti uobičajena praksa političkih pokreta koji imaju dogmatsku pozadinu. Hamas radi na jačanju svojih političkih stavova bez obzira na to je li riječ o njihovim razilaženjima na unutrašnjoj palestinskoj sceni ili o vanjskom sukobu sa Izraelom kroz citiranje religijskih tekstova kako bi se ukazalo na ispravnost njihovih mišljenja, što povremeno može izazvati kritike njihovih protivnika.

Na kraju, možda će jedno staloženo preispitivanje Hamasovog diskursa s vremena na vrijeme ukazati na to da ovaj pokret ponekad koristi političke termine, zatim u pojedinim etapama ideološke termine, da bi ih u nekim drugim situacijama spojio u jednu cjelinu, zavisno od stava koji dominira njegovim diskursom. Iz tog razloga je teško unaprijed odrediti na koji će se način ovaj pokret postaviti u svojim stavovima prema nekoj konkretnoj situaciji. Uprkos tome, još ostaje staro novo pitanje koje se tiče Hamasa: Koji će diskurs ili stav prevladati – politički, ideološki ili militaristički?

Možda Hamas ne preferira da se ova istančana i precizna pitanja polemiziraju unutar različitih frakcija ili ogranaka ovog pokreta.

Međutim, političko iskustvo Hamasa ukazuje na to da je pokret na neki način povezao političke, vojne i ideološke trendove. Također, uložili su napore kako bi u pojedinim situacijama išli uravnoteženim koracima, a ponekad opet davali prednost jednom aspektu nad drugim. Ponekad se opet činilo da imaju nedovoljno razumijevanja za razvoj političkih dešavanja, što su neki razumjeli kao ideološki pogled na stvari, a to zapravo nije bio slučaj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Pripadnici ISIL-a iz Halepa zaprijetili da će okončati vladavinu Hamasa u Pojasu Gaze i kazniti pokret zbog borbi.

Published On 01 Jul 2015
Više iz rubrike Piše
POPULARNO