Tamna strana pravde za BiH

BiH za devet godina nije napravila niti jedan korak naprijed u svojim saznanjima (EPA)

Piše: Sead Omeragić

Sjedište Međunarodnog suda pravde u Hagu je nekih 300 metara udaljeno od Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Smatraju ga vrhovnim svjetskim sudom. Presude koje donosi za sporove među državama se bespogovorno prihvataju i smatraju historijskim faktom.

Aktuelna rasprava hoće li Bosna i Hercegovina zatražiti reviziju presude protiv Srbije za agresiju i genocid liči na priču o ražnju bez zeca. Više od devet godina Bosna i Hercegovina nije uradila nipšta na pronalaženju novih dokaza s kojima bi ta revizija presude bila moguća. Tek godinu prije fajronta počela je frka. Zahtjevi za revizijom krenuli iz Sarajeva, od medija, pa onda stidljivo i od politike.

Uključio se, naravno, i Milorad Dodik sa svojim tradicionalnim prijetnjama. 

Premijer Srbije Aleksandar Vučić je odmah podigao tenzije, jer mu ti zahtjevi idu uporedo s izborima. Uključio se, naravno, i predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik sa svojim tradicionalnim prijetnjama. Da Dodik nije ovakav galamdžija protiv vlastite države, a da Vučić Bosnu i Hercegovinu ne smatra svojim ratnim plijenom, malo ko bi se i sjetio revizije presude protiv Srbije.

Dakle, Bosna i Hercegovina traži nove dokaze za novi postupak. O tim dokazima se uvijek govorilo kao o zatamnjenim dijelovima stenograma sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Članovi VSO-a su cjelokupan vojni i politički vrh države. Sporno je šest sjednica, koje su održavane u vrijeme ubijanja Srebrence, a koje su zatamnjene ili izostavljene iz materijala predanog Haškom tribunalu u Hagu.

Ključni čovjek Ian Brownlie

Tužilaštvo Tribunala, kojim je tada upravljala Carla Del Ponte, napravilo je dogovor o ustupanju dokumentacije sa zaštićenim dijelovima stenograma, kako, navodno, ne bi bila ugrožena nacionalna sigurnost. Sve to ne bi prošlo u tom obliku da i Sudsko vijeće Tribunala nije prihvatilo uslove Beograda. Ali i Međunarodni sud pravde je tokom procesa mogao zatražiti dokumente od Beograda, ali to nije uradio, nego je prihvatio odluke Haškog tribunala. Na ovim stenogramima ostala je tamna strana pravde.

U procesu Bosne i Hercegovine protiv Srbije 27. februara 2007. godine donesena je presuda u kojoj je potvrđeno da se dogodio genocid u Srebrenici, a da je tužena Srbija kriva, jer ništa nije preduzela da zločin genocida spriječi. Ključni čovjek odluke Međunarodnog suda pravde tada bio aje dvokat Srbije Ian Brownlie, profesor polovini tadašnjeg sastava ovog suda te radni kolega predsjednice Suda Rosalyn Higgins. Brownlie je umro 2010. godine.

Svojevremeni zastupnik ove tužbe Sakib Softić nije preduzeo ništa.

Bosna i Hercegovina može podnijeti nove dokaze u novoj tužbi a da ne treba tražiti bilo kakvu saglasnost unutar svojih državnih institucija. U međunarodnom, kao i u svakom nacionalnom pravu, kažnjivo je skrivanje saznanja o zločinu, pa predaja tih novih dokaza Međunarodnom sudu pravde predstavlja djelo poštovanja pravde i ove institucije.

Konačno, prošlo je devet godina a da Bosna i Hercegovina nije napravila niti jedan korak naprijed u svojim saznanjima. Svojevremeni zastupnik ove tužbe Sakib Softić nije preduzeo ništa, jer mu valjda nije ni rečeno da bilo šta preduzima. U svojim naučnim radovima iznosio je tvrdnje da su članovi bosanskohercegovačkog tima koji su predali tužbu skeptični da li treba tražiti reviziju. I Softić je u svojoj posljednjoj knjizi priznao vlastite nedoumice oko revizije presude.

Hapšenje Muhameda Šaćirbeja

Da bi se išlo u revizju presude, moraju se pronaći novi dokazi te ponuditi “ukupnost dokaza” da je postojala genocidna namjera ili direktno učešće vojnog i političkog vrha. Nije riječ samo o dokumentima VSO-a, nego o brojnim dokumentima koji nisu temeljito analizirani u Haškom tribunalu. Da bi se dobili ovi podaci iz Haškog trbunala, treba puno rada za malo vremena i potraga u paralelnom obavještajnom svijetu za novim dokazima.

U mnogo čemu Bosna i Hercegovina zaostaj, pa joj kao izlaz ostaje samo naknadna pamet. Jedan od tih obavještajnih apsurda tiče se situacije s davnim hapšenjem Muhameda Šaćirbeja, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, i njegovog držanja u kućnom pritvoru u SAD-u. Naime, Šaćirbej je po svemu trebao biti ključni svjedok protiv predsjednika Srbije i Svezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića, a onda je “odrađen” bez puno dokaza u ovim igrama bez granica. Političko Sarajevo nije bilo doraslo ovakvim podvalama. Treba li napominjati da se u procesu protiv Miloševića dokazivala i krivica Srbije?

Čak je i frizirano izvinjenje Narodne skupštine Srbije. Djeluje upravo tako, kao: ‘Izvinite zbog genocida.’

Mnogo kasnije Beograd je otezao s prihvatanjem presude Međunarodnog suda pravde o svojoj odgovornosti za nesprečavanje zločina genocida. Čak je i frizirano izvinjenje Narodne skupštine Srbije. Djeluje upravo tako, kao: “Izvinite zbog genocida.”

Posebna je priča odnos javnog mnijenja Srbije prema svim presudama Haškog tribunala, presudi protiv prvog predsjednika RS-a Radovana Karadžića, pa i o presudi Međunarodnog suda pravde. Četvrt vijeka poslije, javnost Srbije ne zna ništa o razmjerama zločina koji se dogodio nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Kako onda tu presudu uopće provesti ako se ne govori ni o pomirenju na osnovama istine?

Nedostajat će samo rešetke

Posljednji apsurd oko presude Međunarodnog suda pravde tiče se Britanske rezolucije o Srebrenici. Ta je rezolucija ne tako davno odbijena u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda vetom Rusije, što je političko negiranje presude jednog od najuglednijih svjetskih sudova. Taj ruski veto otvorio je danas mogućnost za reviziju presude Bosne i Hercegovine protiv Srbije. Konačno, tim ruskim vetom hvalio se kao svojim uspjehom i sam premijer Vučić.

Bosna i Hercegovina je u cajtnotu i potezi koje vuče mogu biti nedovoljno precizni. Devet uzalud potrošenih godina traže i neke odgovore. Ni Karadžić nije osuđen za genocid u sedam bh. općina/opština, pa je i ta pravosnažna odluka na žalbe timova udaljenija od revizije presude za Međunarodni sud pravde. Kad se dođe u ovaj vremenski tjesnac i ono što je jednostavno postaje komplicirano.

Ruski veto u Vijeću sigurnosti UN-a otvorio je mogućnost za reviziju presude BiH protiv Srbije.

Potpuna pravda za Bosnu i Hercegovinu mogla bi ostati “doživotno” zatvorena u beogradskim tajnim arhivima, u sefovima, u zidovima. Nedostajat će joj samo rešetke.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO