Saga o ustašluku na hrvatskim stadionima

Piše: Damir Petranović

Dogodilo se to u drugoj minuti jedne prijateljske nogometne utakmice, na neuglednom i slabo ispunjenom stadionu, po hladnom i kišovitom vremenu, u jednom od onih trenutaka kada čovjek zbilja osjeti neku vrstu beznađa. Em sama igra nije nešto, em je hrvatska reprezentacija ionako zaražena smradom koji izvire iz svake pore temeljito kriminaliziranog nacionalnog nogometnog saveza, pa ne uspijeva privući više od bijednih desetak tisuća ljudi – kao da ništa od toga nije dovoljno, u mazohističkom traćenju tih dva sata kao šlag na tortu dođe i idiotsko ponašanje velikog dijela tribina.

Statistika će koji dan kasnije pokazati da je ovotjednu utakmicu između Hrvatske i Izraela u direktnom prijenosu gledalo oko 600 tisuća ljudi, odnosno 14 posto stanovnika zemlje domaćina, i ama baš svi oni lijepo i razgovjetno su već u drugoj minuti – taman nakon što su Izraelci s lakoćom izveli slalom kroz hrvatsku obranu i neshvatljivo promašili nemoguće, da bi ih Hrvati po ofucanom sportskom pravilu kaznili golom na drugoj strani – čuli kako jedna tribina osječkog Gradskog vrta kliče ‘Za dom‘, dok druga tradicionalno odgovara sa ‘Spremni’.

Televizijski reporter u tom trenutku je nešto mrmljao o početnim sastavima i tradicionalno neugodnom protivniku, pa nesretnik navodno nije percipirao da deset tisuća grla oko njega skandira ustaške parole. Slično stvar mu se valjda dogodila u još pet-šest navrata za vrijeme utakmice – to, naime, da je uz sljepoću svojstvenu sportskim komentatorima demonstrirao i gluhoću – pa time komičnije zvuči objašnjenje Hrvatske televizije da se gospodin upravo konzultirao s režijom i zato se nije barem kurtoazno ogradio od svinjarija u eteru.

Domoljubni zanos

Dakle, i oni – koji su u stanju precizno pobrojati svih šesto tisuća duša zabavljenih njihovim signalom i jednom dosadnom utakmicom – kad se radi o kolektivnom urlanju parola koje predstavljaju suprotnost samoj ideji sporta ostali su blaženo neinformirani. Neupućeni i nezainteresirani.

Ovo je samo još jedna zgodna crtica u beskrajnoj sagi zvanoj ustašluk na hrvatskim nogometnim stadionima, priči koja se reaktivira valjda svaki put kad se na jednom mjestu skupio jedanaest momaka u ‘kockastim’ dresovima: publika skandira, novinari mahom prešućuju, policija se pravi blesava i ne reagira, a političari formalno osuđuju s jednim ili dva dana zakašnjenja – nakon što su prethodno autistično hvalili ‘lijepu atmosferu’ i domoljubni zanos.

Političke okolnosti se mijenjaju i tako je pozdrav ‘Za dom spremni’ mic po mic, zahvaljujući dugotrajnim i upornim metenjem problema pod tepih i istovremenim bujanjem raznih radikalizama od Arktika do Antarktika, dobio pravo javnosti i polako se udomaćio u mainstreamu. Malo tko se više i zgraža: naprosto ga je postalo normalno i prirodno čuti, jednako kao himnu ili sučev zvižduk na početku utakmice.

Stadioni i arene u sociologiji su se vrlo često tumačili kao glas naroda – dapače, takva im je bila uloga još od grčkih vremena – a ako je već tako, kukala nam majka.

Posljednja osječka epizoda zanimljiva je jedino jer se dogodila u sklopu općeg revivala ustašoidne ikonografije u Hrvatskoj, gdje friški ministar kulture bez pardona tvrdi da je antifašizam floskula i da Hrvati nisu pobijedili u Drugom svjetskom ratu, gdje ohrabrena rulja paradira glavnim gradom i u potrazi za nepoćudnim novinarima skandira baš taj ‘stari hrvatski pozdrav’, gdje drugi čovjek glavna vladajuće stranke manjinama poručuje da ‘idu tamo gdje se ne osjećaju ugroženo’ i gdje u općoj relativizaciji svih vrijednosti stadionski ispadi više ne djeluju kao eksces, nego pravilo. Uz utakmice nacionalne reprezentacije u ovakvim incidentima su u pravilu sudjelovali nakićeni sredovječni navijači iz provincije, kojima to dođe nešto kao ekstenzija folklora jer, jadni, boga tebe ne razumiju; problem je da u zadnjih dvadeset godina – a danas još i teže – nema nekoga tko će jednim jednostavnim prekidom meča barem simbolično demonstrirati da to tako ne ide.

Nagluhi komentator

I baš zato je zgodno da je već na prvoj utakmici po preuzimanju dužnosti tome osobno svjedočio friški hrvatski premijer Tihomir Orešković, a još zgodnije da se to dogodilo baš na utakmici protiv Izraela, gdje je ambasadoricu te zemlje – koja je, usput, zaslužna za izgradnju njegove respektabilne poslovne karijere u farmaceutskoj industriji – u svečanoj loži valjda zapričavao kako ne bi registrirala ono što je svojim ušima čulo 14 posto populacije u državi. Izuzev nagluhog televizijskog komentatora.

A i da je nešto čula, vjerojatno bi joj Orešković u svojoj poznatoj tehnokratskoj pozi pokušao objasniti da Hrvatska danas ima i većih problema. On bi valjda aludirao na kreditni rejting, ‘spread’ na državne obveznice i slične zvizdarije, no mi bismo na ovom mjestu zaključili da nečeg ima i u principima, političkom stavu i moralnoj higijeni.

Samo red iza njih sjedio je, naime, jedan od visokih funkcionera Hrvatskog nogometnog saveza optužen da je dio zločinačke organizacije koja je ukrala 35 milijuna eura, a odmah pored premijera nalazio se i sam predsjednik saveza koji je osobno platio kauciju kako bi glava te mafijaške hobotnice barem privremeno izašla na slobodu, čovjek koji se hvalio fotografijama na kojima pozira pred grobom ustaškog poglavnika Ante Pavelića, i to u društvu jednog od najviđenijih mafijaša tog doba.

Nacionalnu momčad na terenu vodio je čovjek imenovan samo zbog bliskosti toj korumpiranoj vrhuški – po struci inače serviser televizora – koji ni ne krije da reprezentaciju pretvara u poligon za prodaju kako bi se namirila maloprije spomenuta hobotnica. I svi skupa se glasno i nametljivo zaklinju u domoljublje, što je uvijek najpouzdaniji dokaz da će nacionalne adute izvitoperiti do krajnjih mogućih granica.

Kvragu, ta ekipa uspjela je od sebe rastjerati najzagriženije navijače ama baš svih velikih klubova u državi i spasti na to ih se percipira kao privatni sportski pogon u službi jednog moćnika i njegove klike. Uspjeli su oteti i reprezentaciju, što premijer vjerojatno glumi da ne primjećuje.

Kad malo bolje razmisliš, bijedna za-dom-spremni zvučna kulisa više je nego prigodna: kad ovako ustrajno propadamo, napravimo i onaj zadnji korak.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeea