Banalnost pravde

Piše: Andrej Nikolaidis

Ed Gein je počinio dva ubistva; toliko mu je dokazano, toliko je priznao. U središtu njegovog zločina stajala je dominantna majka, nakon čije smrti će Gein svoj svijet, svoj dom u Plainfieldu, Wisconsin, urediti po mjeri vlastitog ludila. Zbog počinjena „svega“ dva ubistva, nije se uklopio u FBI-evu klasifikaciju, koja podrazumijeva da je serijski ubica onaj ko je ubio troje ili više ljudi. Otkopavao je grobove, vadio leševe i odnosio ih u kuću. Tamo od dijelova tijela pravio namještaj i haljine koje je oblačio, naročito u noćima punog mjeseca. S lica mrtvih žena skidao je kožu, njom prekrivao vlastito tijelo, pa dugo zurio u nju, u sebe u ogledalu. Sve što je Gein ikada želio bilo je da bude žena. Jedna žena: njegova majka.

Osuđen je na doživotni boravak u zatvorskoj ludnici, gdje je i skapao.

Charles Manson je predvodio grupu kojoj je nadjenuo ime – Manson Family. Vjerovao je u apokaliptični rat među rasama, u kojem će bijelci istrijebiti sve ostale. To u što je vjerovao nazvao je Helter Skelter: po pjesmi The Beatles. On je, za razliku od Geina, a kao Radovan Karadžić, sprovodio politički projekat čije je ostvarenje podrazumijevalo zločin.

Mansonovi sljedbenici su u ljeto 1969. ubili devetoro ljudi. Učinili su to ne bi li stvorili preduslove za „Helter Skelter“. Kao organizator zavjere, udruženog zločinačkog pothvata, danas bismo rekli, Manson je osuđen za sedam ubistava koje su njegovi sljedbenici počinili: potom i za ubistva koja je inspirisao, a koja su počinjena odvojeno od prvih devet.

Osuđen je na smrtnu kaznu. Nakon što je država California 1972. ukinula pogubljenja, kazna mu je preinačena u doživotnu robiju.

Radovan Karadžić je predvodio dobro naoružanu, veliku grupu ljudi koja je imala plan da dio teritorije države Bosne i Hercegovine najprije otcijepi, a potom po mogućnosti pripoji Srbiji, ali tek nakon što struktura stanovništva na toj teritoriji bude radikalno izmijenjena.

Što je podrazumijevalo masovna iseljenja nesrpskog stanovništva, planska masovna silovanja, koncentracione logore, opsadu Sarajeva, etnička čišćenja, genocid…

Samo u Sarajevu i Srebrenici Karažić i njegovi pobili su više od 23 hiljade ljudi.

Radovan Karadžić osuđen je na 40 godina zatvora.

Dakle, da ponovimo: Ed Gein, dokazana dva ubistva, doživotna ludnica. Charles Manson, dokazano sedam ubistava, smrtna kazna. Radovan Karadžić, dokazan genocid, 40 godina robije.

Dakako, ne postoji niti jedna kazna koja je dovoljna za ono što je učinio Radovan Karadžić. Živote koje je uzeo, kao ni živote koje je preusmjerio u posve drugom pravcu od onoga u kojem su tekli do njegove intervencije u povijest, kao ni živote koji će biti izgubljeni u budućnosti, kao posljedica njegovoh zlodjela, niti jedna kazna koja je mogla biti izrečena Karadžiću, pa čak ni bilo koja od onih koje nisu mogle biti izrečene, ne može čak ni simbolički zaliječiti.

Ono što je Karadžić brutalno polomio ne može više biti zalijepljeno. Karadžić je posijao nepregledno groblje, a onda po tom groblju posuo krhotine sudbina onih koji su ga preživjeli: tako da stopala svih onih koji budu posjećivali grobove njegovih žrtava budu krvava –  jer na groblju si uvijek go i bos. 

Pred takvim zločinima, pred takvim manifestacijama zla kakav je bio pothvat koji je Karadžić predvodio, pravo je nemoćno.

Ono do tih dubina, do tih jama, ne dospijeva. Nemoćna je tu pravda shvaćena kao odmazda, koja je i inače najmizerniji koncept pravde. Nemoćna je tu pravda shvaćena kao mehanizam koji će pružiti satisfakciju žrtvama – jer je ne pruža. Nemoćna je tu pravda koja želi preduprijediti buduća slična zlodjela – jer neće preduprijediti.

Zbog takvih  stvari, kao što je presuda Radovanu Karadžiću, ja se, iako ne pripadam niti jednoj religijskoj grupi, ne izrugujem sa onima koji, kada je već nema na ovom, vjeruju u pravdu na onom svijetu. Ako je nekome barem na  tren lakše zbog pomisli da postoji neka instanca – neko, negdje – koja će nekada  ispraviti sve ono što je očito krivo ovdje i sada, ja sam posljednji koji bi se rugao tome.

Ako u vama, uprkos svemu još ima nade, investirajte je gdje hoćete. Nadu ne igram, kao što ne igram ni kladionice, ni berzu. Ako bih se svoj jadni svjetonazor usudio nazvati nekom vrstom lične etike, onda ona počiva na uvjerenju da ono malo dobra za koje sam sposoban treba učiniti ne zato što se nadaš, nego uprkos tome što se ničemu ne nadaš.

Stoga mi, nakon izricanja presude Radovanu Karadžiću, preostaje reći nekoliko stvari za koje držim kako su očite.

Prvo. Ukoliko su arhitekti Haškog suda namjeravali poslati poruku kako je genocid nakon Holokausta neprihvatljiv, nezamisliv, i neće biti tolerisan, presuda Karadžiću šalje posve drugačiju poruku. Zato se naročito mizernim i ciničnim doima objašnjenje kako je, u slučaju Karadžića, 40 godina isto što i doživotna robija. Šta to treba da znači? Da Karadžić ima 90 godina, bilo bi dovoljna da su ga osudili na deset godina robije, jer bi u njegovom slučaju to, po svemu sudeći, takođe značilo da će umrijeti u zatvoru? Sa druge strane, da je Karadžić osuđen na nekoliko desetina hiljada doživotnih robija, to bi značilo da se genocid tretira kao nezamisliv zločin, koji se kažnjava najvećom zamislivom, iako praktično nesprovodivom kaznom.

Drugo. Ako su presude suda u Hagu trebale doprinijeti procesu takozvanog „suočavanja sa prošlošću i pomirenja“, one su u praksi doprinijele nečem posve drugom. Šta je u reakcijama iz Republike Srpske i Srbije tačno „suočavanje“, a šta „pomirenje“?

„Suočavanje“ je, pretpostavljam, poruka da je presuda Karadžiću nepravedna i usmjerena protiv srpskog naroda „u cjelini“, zbog čega će se RS i Srbija suočiti sa svakim onim ko smatra da presude Haškog suda moraju imati političke posljedice, a „pomirenje“ poruka da se imamo pomiriti sa činjenicom da Republika Srpska postoji i postojaće, uprkos genocidu kao njenom „utemeljujućem zločinu“.    

Treće. Kada sud kazni neku grupu lopova i ubica, tada sud naredi i zapljenu imovine do koje su oni došli zločinom za koji su osuđeni. Kada izvršite genocid i druge ratne zločine, niko nema pravo da dovede u pitanje „imovinu“ koju ste na taj način stekli.

Četvrto, i sa tim završavam. Hana Arendt je, prateći suđenje Eichmannu, postala svjesna onoga što će nazvati „banalnošću zla“.

Suđenje Karadžiću nas je suočilo sa onim što ne može biti popravljeno kaznom, čak ni oprostom, onim što će nadživjeti Karadžića i sve nas, nastaviti da u vječnost opterećuje sve buduće, jer niko, pa ni oni koji će Radovana veličati, zapravo neće znati šta sa njegovim jezivim nasljeđem. Suđenje Karadžiću nas je, između ostalog, suočilo i sa banalnošću prava.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera