Pogrešan pristup u borbi protiv terorizma

Piše: Yasin Aktay

Tek što sam sjeo da pišem o terorističkim napadima u Ankari i Istanbulu, dok sam pokušavao u potpunosti shvatiti posljedice prouzrokovane tim napadima, a već sam uhvatio sebe kako gledam izvještaje o napadima u Briselu.

Napad u Ankari su izvela dvojica ljevičarskih militanata povezanih s Radničkom partijom Kurdistana. Grupa nazvana Kurdski jastrebovi slobode preuzela je odgovornost za napade. Tu grupu je PKK osnovao kako bi preuzimali odgovornost za ovakve vrste incidenata. Bomba je detonirala među civilima koji su čekali da uđu u autobuse na najprometnijoj stanici u Ankari, stanici koju koriste siromašniji i građani iz srednjeg staleža društva. U tom napadu je ubijeno 36 ljudi, a ranjeno više od 100.

S obzirom da je napad izveden na dan kad su održavani prijemni ispiti na univerzitetima, na stanici je bilo više studenata i omladine nego inače. Ovaj napad je sličan onom izvedenom mjesec dana ranije, također u Ankari, u kojem je ubijeno 30 ljudi, a ranjeno gotovo 100. Napad su izveli pripadnici PKK-a, koji su obučavani u kampovima Stranke demokratskog jedinstva u Siriji.

Napad u Istanbulu, s druge strane, također je izveo bombaš samoubica, ali je ovaj put grupa Islamska država Irak i Levant bila odgovorna. Pet ljudi, uključujući troje Izraelaca i jednog Iranca, ubijeni su u tom napadu, ali se čini da je ovaj incident ostavio dublji utisak na međunarodnu zajednicu. To je djelomično zbog toga što su troje ubijenih Izraelci i zbog toga što je napadač pripadnik ISIL-a.

Neselektivni napadi

Još ne znamo sve pojedinosti napada u Briselu, ali prvi podaci ukazuju da je ISIL preuzeo odgovornost te da su učesnici napada pripadnici ISIL-a. Ono što je zajedničko ovim napadima jeste želja da se terorizira i paralizira život civila i svakodnevna rutina običnih građana, da se bez oklijevanja ili grižnje savjesti žrtvuju životi ljudi koji nisu stali ni na jednu stranu u bilo kojem sukobu.

Dođe se do trenutka kada više nije bitno ko je preuzeo odgovornost ili ko je počinio ove napade, jer svi oni počinju da sliče jedni drugima i da imaju isti učinak. Napadi izvedeni usred velikih gradova kao što su Pariz, Ankara, Istanbul i Brisel su manifestacija nasilja u njegovom najekstremnijem obliku, koji privremeno paraliziraju život u gradu.

Posljedica toga je da će se ljudi osjećati ranjivim i da će biti preplašeni da odu na mjesta gdje se okuplja veći broj ljudi, ili da koriste javni prijevoz. Iako se s vremenom život vrati u normalu, ovi napadi izvedeni jedan za drugim imaju veliki negativni utjecaj na povjerenje koje ljudi u gradu imaju prema bližnjemu svom. Javno povjerenje je jedno od najvažnijih društvenih socijalnih značajki i terorizam ga značajno nagriza.

Metodi korišteni u ovim terorističkim napadima su, ustvari, isti. Bombe na različitim lokacijama mogu detonirati različite terorističke grupe, ali su posljedice identične. Nevini ljudi umiru, njihovi životi su ugašeni ili su oni povrijeđeni u trenutku kada su se osjećali najsigurnijim. Iako su posljedice identične, stav svijeta prema ovim tragedijama, nažalost, varira ovisno o tome gdje su bombe eksplodirale i ko ih je detonirao.

Diskriminatorne reakcije

Nakon napada na Charlie Hebdo i nakon napada u Parizu, cijeli svijet je iskazao suosjećanje za pariške žrtve, a čelnici iz cijelog svijeta su se udružili u oplakivanju. Narativna i emotivna reakcija se rasplamsala u vezi s groznim djelima ISIL-a, koji je i počinio ta nasilja. Vidimo da se ista stvar dešava i u Briselu. Čak su i u Sjedinjenim Američkim Državama zastave na pola koplja, a proglašen je dan žalosti. Svi su postali Belgijanci.

Ali, reakcija nije bila ista kada su iste takve bombe eksplodirale u Ankari i u Istanbulu. Da li činjenica da ne vidimo isti izljev suosjećanja za Ankaru jednostavno znači da se smatra da te smrti više dolikuju Ankari i Istanbulu? Ta pristrasni pristup je identičan perspektivi koja se usuđuje da predloži da izbjeglice budu zadržane unutar granica Turske. Izgleda da izbjeglice koje se smatraju podesnim za Istanbul i Ankaru ne smatraju se dovoljno vrijednim za Evropu.

I ovdje ne mislimo na nevjerovatnu nonšalantnost Zapada kada su u pitanju bombe koje su detonirale terorističke organizacije u Bagdadu i drugim dijelovima Bliskog istoka. Žalosno je što nema univerzalnog protivljenja terorizmu, jednostavno zbog toga što se radi o teroru i zato što je to zločin protiv čovječnosti.

Ni svaki terorizam se ne tretira podjednako. Neki teroristički napadi ne izazivaju veću preneraženost javnosti, jer ih neki ljudi smatraju funkcionalnim. U turskim gradovima PKK svakodnevno izvodi napade sličnim onom što se desilo u Briselu, ali dalje vidimo da se u evropskim prijestolnicama na njih gleda kao na nevini pokret koji se bori za svoju slobodu.

Nonšalantna Evropa

Evropljani su veoma nonšalantni spram terorizma PKK-a, iako su pristup, filozofija i posljedice identični. Ovo je razlog zbog kojeg oni otvoreno podržavaju PYD, koji je samo produžetak PKK-a. SAD insistira da će nastaviti podržavati tu grupu, uprkos rastućem nasilju PKK-a i fatalnim posljedicama njihovog terorizma. To su saopćenja proslijeđena medijima, koja se odnose na herojske napore PYD-a u borbi protiv ISIL-a.

Ako teroristička organizacija može biti pretvorena u šarmantnu grupu, koja je oslobođena krivice jer se bori protiv ISIL-a, onda možemo također pretpostaviti da bi u budućnosti ISIL mogao postati legitimna i šarmantna grupa u slučaju da se budu borili protiv terorističke grupe koja je divljija i nemilosrdnija od njih?

Ovaj neujednačen pristup terorističkim organizacijama, nažalost, nije marginalni stav, niti se ovdje radi o izuzetku. Navikli smo na ovakve svakodnevne izjave američkih i evropskih zvaničnika, zbog čega nam djeluje da je rat protiv terorizma donekle neiskren, ako ne i otvoreno licemjeran.

Da li se borimo protiv terorizma ili samo protiv određenog terorizma? Ovo su neodgovorena pitanja koja sebi postavljamo. Gotovo niko ne sumnja da je PYD produžetak Bashara al-Assada. Assad ih je postavio i naoružao teškim oružjem kako bi za njega branili određena područja.

Etničko čišćenje koje u regiji provode od početka, prije svega protiv drugih kurdskih zajednica te Arapa i Turkmena, ne razlikuje se od ISIL-a kada je pristup u pitanju. Ali, svi njihovi zločini protiv čovječnosti su oprošteni uz opravdanje da se “dobro bore” protiv ISIL-a. Doslovno su ovlašteni da se uključe u terorizam. Sva priča u vezi s ratom protiv terorizma je dovedena u pitanje zbog autoriteta datog PYD-u.

Turska je zemlja koja je pogođena terorizmom već 35 godina, zemlja koja je podnijela velike žrtve u borbi protiv terorizma. Ovo iskustvo je naučilo Tursku nekim važnim lekcijama. Zemlje koje se sada nose s problemom terorizma mogu mnogo naučiti iz iskustva Turske. Ali, prvo što moraju naučiti jeste da prestanu praviti razlike između terorizma i terorizma.

Rovovi u gradu

Nažalost, oni koji potiču ljude na terorizam i koji koriste stanovnike historijskog dijela grada kao ljudske štitove umjesto da traže politička rješenja u ekstremno otvorenoj političkoj areni Diyarbakira danas dobijaju značajnu podršku evropskih političara. Evropski parlamentarci koji posjete Diyarbakir u pratnji onih koji potiču na terorizam prenose stavove terorista ljudima u svojim zemljama, ali propuštaju da pitaju teroriste ovo teško pitanje: “Zašto kopate rovove u ovom gradu?”

Kakav ugovor ste napravili sa svojim izbornim tijelom da ih koristite kao ljudske štitove kada napadete snage sigurnosti i kada četvrti u kojim žive vaši glasači pretvorite u ratne zone? Snage sigurnosti, koji su od početka sukoba poduzeli velike napore da spriječe civilne žrtve, izgubili su gotovo 250 pripadnika.

Ali, ipak, članovi uglavnom kurdske Narodne demokratske partije – koji u osnovi djeluju kao politički predstavnici PKK-a – imaju drskosti da se uključe u propagandu i da optuže državu da čini zločine protiv naroda, a što je gore, postoji značajno tržište za ovu smiješnu propagandu u političkim krugovima i medijima na Zapadu.

Ljudi koji vjeruju u ovakve gluposti se uopće ne zapitaju kako su civili, koji trpe zbog državnih operacija, u stanju ubiti 250 vojnika i policajaca. Pristranost iskazana u vezi s terorizmom je još opasnija od samog terorizma, jer se ne mogu poduzeti nužne mjere za borbu protiv terorizma dok god ta pristranost postoji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera