Čuvari obala u svakom periodu

Piše: Sead Omeragić

Nakon što su se 7. maja 1991. godine u Gracu premijerno sastali tadašnji lideri Srpske demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine Radovan Karaždić i Mate Boban, dogodio se niz susreta lidera dvije pobjedničke nacionalne stranke. Jedan takav skup dogodio se u junu 1991. godine u Mostaru. Dogovarala se podjela Bosne i Hercegovine i pričalo o granicama. Konačno je zaključeno da će desna obala Neretve biti “hrvatska”, a lijeva “srpska”. Neko naivan postavlja pitanje: “A gdje ćemo s muslimanima?”

“Pa, u Neretvu, a gdje bi?”, dobacio je jedan od lidera HDZ-a, što je propraćeno glasnim smijehom.

Navodim ovaj primjer kako bi bilo razumljivo da se stvari do danas nisu daleko otkotrljale od velikodržavnih ciljeva prije četvrt vijeka. To je bila prva trodjelna teritorijalna “podjela” Mostara. Do danas imamo neriješen slučaj “Mostar”. Zašto je Mostar proizveden u slučaj, a nije neki drugi grad? Zašto već osam godina nema izbora u Mostaru? Zašto u Sarajevu gradonačelnik može biti Hrvat, a u Mostaru ne može biti ni izbora. Može li se govoriti o ugroženosti na nivou države, a u isto vrijeme ugrožavati tamo gdje si većina, i to nakon etničkog čišćenja kojim se godinama bavi Tribunal u Hagu?

Nacionalna diskriminacija u Bosni i Hercegovini je relativna stvar. Ugrožavaš gdje si većina, a žališ se na ugroženost tamo gdje si manjina. To je već prepoznatljiva psihijatrija. Politički diskriminirati druge u Mostaru, a žaliti se na diskriminiranost u Federaciji – to je današnja politika HDZ-a. U isto vrijeme lider ove stranke Dragan Čović gotovo i ne obraća pažnju na potpun rasizam koji se odvija prema rijetkim hrvatskim povratnicima na prostoru bh. entiteta Republika Srpska, pa više “ćaska” s predsjednikom RS-a Miloradom Dodikom nego što pregovara o pravima vlastitog naroda.

‘Jači’ od Ustavnog suda i Parlamenta

Sada je Dodikovu ulogu “ćaskanja” s Čovićem preuzeo lider Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović. Navodno, dogovaraju se na šta treba ličiti Mostar. Osnovana je i interresorna grupa za izmjenu izbornog zakonodavstva. Treba postići dogovor o odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za presude Sejdić – Finci i Grad Mostar. Izetbegović je izjavio da je “osmišljen model za provođenje presude Ustavnog suda za Mostar”.

“Mi smo osmislili model za Mostar, koji bi sačuvao jedinstven grad, imao jednog gradonačelnika, jedan budžet, jedinstvenu administraciju i, unutar toga, jednu posebnu podjedinicu, koja bi pomogla Bošnjacima i Hrvatima da imaju dio lokalne samouprave za koju su zainteresirani”, rekao je Izetbegović.

Član Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine Suad Arnautović upozorio je pregovarače o Mostaru da oni ne mogu provoditi presudu Ustavnog suda, niti dogovarati rješenja. To mora uraditi Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Dakle, državni Parlament mora provesti presudu i za Mostar kroz izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je ukinuo odredbe koje se odnose na izbor vijećnika u Gradsko vijeće Mostara. Potrebno je promijeniti Statut Grada. Presuda Ustavnog suda govori o jednakosti biračkog prava, a ne o teritorijalnoj reorganizaciji Mostara. Potrebno je održati izbore, a tek onda, s novim Gradskim vijećem izmijeniti Statut Grada, djelimično ili potpuno.

Vječiti politički eksperimenti

Čovjek se mora upitati imaju li Izetbegović i SDA pravnike pa se upuštaju u ovakve nezakonite radnje i osmišljavaju privatne modele i rješenja za Mostar. Njihovim pregovaračkim akcijama negiran je Ustavni sud, ponižen je državni parlament, a pravosuđu pokazana politička moć. Unutar pregovora ove predsjedničke dvojke formirane su interresorne grupe, koje se bave teritorijalnim izmjenama u Gradu Mostaru. Vrijeme za ustavna rješenja se topi i nestaje prostora od samo dva mjeseca da se naprave normalna rješenja za Mostar, jer lokalni izbori moraju biti raspisani već polovinom maja.

U mostarskoj čaršiji smatraju da se prave geta, na lijevoj obali za Bošnjake, a desnoj za Hrvate. I da će grad nakon ovog “pravog” rješenja biti definitivno podijeljen. Hrvati su dobili šta su htjeli prije 25 godina. Vjerovatno im neće biti važno ko je na drugoj obali podijeljenog grada.

Ovo je država vječitih političkih eksperimenata. Izetbegović i SDA već su potvrđivali namjeru da prebace sjedište federalne vlade i svih ministarstva u Mostar i time definitivno naprave infrastukturu za stolni grad “trećeg” entiteta. Ideja Mostara kao glavnog grada Federacije Bosne i Hercegovine stigla je svojevremeno od Jadranka Prlića. Zašto onda SDA i Izetbegović ne sačekaju presudu Haškog tribunala u slučaju “Prlić i ostali” da svoja rješenja “uporede” s tom presudom?

Uvod za rekonstrukciju ‘Herceg-Bosne’

I neupućeni bi vidjeli da nešto nije uredu. Nakon najava o preseljenju Vlade Federacije u Mostar, što je, opet, ustavna norma, govorilo se o pravljenju megakantona, što je dobar uvod za rekonstrukciju “Herceg-Bosne”. Po novoj teritoriji, šest gradskih područja (bivših općina) treba biti pod jednim krovom. Treba li neke pregovarače napominjati da HDZ već dvije decenije pravi dvije škole pod jednim krovom. I da je Stari most, simbol Mostara, izvađen iz Neretve, nedavno promovirane bošnjačke teritorije.

Bosni i Hercegovini je najteže postići jednakost ljudi. Evropa nam stalno nameće da na izborima moramo preferirati građansko predstavljanje nad etničkim. Tako je u brojnim presudama, od Sejdića i Fincija, preko slučaja “Pilav” pa do presude Azri Zornić, jer taj izbor ne diskriminira i ne obespravljuje. Nažalost, SDA, koja sve vrijeme govori o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini, ravnopravnosti građana i naroda, ide suprotnim putem.

Oni Mostarci koji žele jedinstven grad danas se pitaju šta SDA namjerava s ovim dogovorima, pošto se zna šta hoće HDZ. Sve ide na podjelu grada, a ne na makar približnu reintegraciju one Bosne i Hercegovine kakvu smo znali i voljeli. Ova SDA kao da se gura u onaj kontekst od prije 25 godina kada ih niko ništa nije ni pitao, nego ih je s njenim glasačima teritorijalno pozicionirao u Neretvu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera