Vojni rok i zveckanje muzejskim oružjem
Piše: Damir Petranović
Ako Srbija i Hrvatska u mnogo čemu jesu različite, udaljene i distancirane, pa svakodnevno odaju dojam da žive nekim svojim paralelnim životima u nevezanim i unikatnim stvarnostima, vijesti koje sustignu jedna drugu dokazuju da se ove dvije zemlje povremeno, ipak, susretnu na istom nivou.
Najčešće, naravno, kad se radi o bedastoćama.
Političke elite tako su ovih dana plasirale ideju o ponovnom uvođenju obaveznog vojnog roka, šestomjesečnog prisilnog boravka u hladnim, starim i prašnjavim kasarnama, kojim bi nove generacije navodno podigle borbenu gotovost domovine i otadžbine, upisale ih na kartu svjetskih velesila i valjda lansirale nacionalni naboj i ponos u neslućene visine, sve tamo negdje do onih sjevernokorejskih svemirskih raketa.
Vizija zvuči zgodno: bubuljave i musave osamnaestogodišnjake trebalo bi početi skupljati već prilikom izlaska iz njihovih srednjih škola, trpati ih u autobuse i transportirati negdje u Gospić ili Pirot, gdje će nesretnici stjecati iskustva o kojima će kasnije prenositi legende na buduća pokoljenja.
Naučit će, naime, kako se pravilno namjesti krevet, čemu služi pasta za cipele i koji su sve načini za pravilno ribanje zahoda. A posebno smrdljivih i kužnih čučavaca.
Prenamjena kasarni
Usput će vjerojatno još izvježbati rastavljanje i sastavljanje kakvog muzejskog primjerka automatske puške i to bi otprilike bilo to što se tiče vojnog iskustva: ostatak vremena provodili bi mahom u besmislenom i zatupljujućem drilu buđenja u cik zore, forsiranju pješačkih marševa pustopoljinama u pasivnim dijelovima zemlje, ogovaranju nadređenih i rekreativnom pušenju trave.
Obavezno služenje vojnog roka već prije desetak godina svelo se uglavnom na to, na čekanje da vrijeme prođe, pa su snalažljiviji kandidati masovno pribjegavali alternativi – civilnom služenju u kakvoj državnoj ili javnoj instituciji, gdje su dangubili zajedno s činovnicima kojima je dangubljenje životna svrha.
Kako bi vojni rok izgledao danas u Srbiji, gdje se prastare vojne transportere ne može pokrenuti jer nema rezervnih dijelova, a bogme ni novca za benzin? Ili u Hrvatskoj, gdje je najprimjereniji šef eksadrile aviona Grunf iz Alana Forda, gdje helikopterima usred leta otpadaju vrata, a čak i profesionalni vojnici moraju birati hoće li uz ručak imati juhu ili salatu – jer ne može oboje?
Nije teško zamisliti, samo što nije potrebno da se umaramo ovom bizarnom vizijom budućnosti: ako je išta sigurno i izvjesno, onda je to sudbina hrvatskih i srpskih kasarni koje će još dugo vremena obrastati u korov i draču ili, u nešto optimističnijoj varijanti, biti prenamijenjene.
A te dvije zemlje ionako će još dugo vremena plesati kako strani gazde sviraju; Hrvatska će u okviru NATO-a i dalje slati kontingente svojih najboljih sinova na udaljena pustinjska ratišta drugih kontinenata, dok sličan scenarij čeka i Srbiju – jednom kad se oslobodi iluzije o ekvilibriranju između Istoka i Zapada i osvijesti da je s idejom zakasnila dobrih pola stoljeća.
U dobu informacijskih ratova, vjerski motiviranog terorizma i ekonomske špijunaže kao glavnog oblika osvajanja prevlasti, njihova ideja o obaveznom polugodišnjem maltretiranju mlađih punoljetnika čak i površnom promatraču jasno je anakrona i smiješna. Stvar bi bila još veselija samo da su se dosjetili, recimo, objaviti početak masovne nabave i upotrebe bajuneta ili cepelina. Pa s njima na front.
Naravno, iza svakog kvalitetnog spina – dakle, bučnog skretanja rasprave s glavne teme na obrasle i zakučaste, najčešće besmislene stranputice – uvijek stoji skriveni motiv. Dok se u Srbiji ideja vraćanja služenja obaveznog vojnog roka najčešće probija “odozdo”, iz širokih masa koje valjda tako zamišljaju izgradnju neke nove balkanske vojne velesile i bježe iz dosta otužne realnosti, u Hrvatskoj je plasira dio političara iz sastava nove vlasti. I to, preciznije, oni koji glavninu svog uspjeha zahvaljuju šlepanjem za velikim strankama u funkciji patriotskog koalicijskog začina. Ono: što je retorika radikalnija i zapjenjenija, to je eksponiranost veća, a privid društvene relevantnosti samo buja i buja…
‘Nacionalni interes’
Obično znamo što to znači – kad se netko takav javno poziva na nacionalne interese i ugroženu državnu opstojnost, kad se domoljubno prenemaže, prvo što trebate provjeriti jest je li vam već zavukao ruku u džep.
Frontmen bizarnog pokreta za punjenje spavaonica krmeljavim i nezainteresiranim ročnicima jest stanoviti Ivan Tepeš, predsjednik jedne bizarne desničarske strančice, koji je čudesnim spletom okolnosti u novoj raspodjeli vlasti osvojio fotelju potpredsjednika parlamenta.
Izgledalo je to dosta slatko, ono kad je Tepeš zavapio da Hrvatskoj trebaju “snažni i kršni muškarci”. A još nevjerojatnije kad se otkrilo da je upravo on, prototip hrvatskog muža generacije 2.0, vojni rok služio kao civil. I to u uredu Ministarstva vanjskih poslova, kod današnje predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović.
On je, nema sumnje, potpuno spreman: napadnu li nas Srbi ili islamski teroristi, uzvratit će im lansiranjem kopirnog aparata i žestokom paljbom iz klamerice.
U pozadini svega su, kako kažemo, pare: dok je trezveniji dio javnosti upozoravao da za ponovno uvođenje vojnog roka treba još najmanje 300 milijuna kuna (39,7 milijuna eura) godišnje, što u osiromašenom hrvatskom budžetu graniči s fantazijom, nova vlada krenula je upravo u suprotnom smjeru i za ovu godinu vojsci dodatno srezala budžet za 350 milijuna kuna (46,3 milijuna eura).
Potez je prošao mahom neprimijećen jer su se domoljubi iz kafića zabavljali mokrim snovima o desecima tisuća hrvatskih mladića kako u punoj borbenoj spremi nišane prema onoj strani Dunava – jedna takva ideja, naime, njihovim zapuštenim mozgovima sasvim je dovoljna da zanemare sve što se u stvarnosti događa – dok je s druge strane i onih par tisuća profesionalnih vojnika ostalo bez dileme o juhi ili salati uz ručak. Više, naime, nema love ni za jedno ni za drugo.
To je, kad bolje razmislimo, i za hrvatsku i za svaku drugu vojsku na kugli zemaljskoj sasvim prihvatljiv scenarij.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera