Crnogorska vlast se mijenja da je ne smijene

Piše: Andrej Nikolaidis

Pa neka neko kaže da se u Crnoj Gori ništa ne mijenja. Nije, doduše, u Crnoj Gori nikada mirno promijenjena vlast, ali se zato vlast mijenjala, preoblačila, transformisala, u stalnom procesu reinvencije  – više nego Dejvid Bouvi i Madona, zajedno.

U drugim (vele: demokratskim) državama društvenu dinamiku osiguravaju stalne smjene vlasti. Ako mene pitate, to je privid dinamike, jer jedna se, najvažnija, stvar nikada ne mijenja: oni koji imaju puno iz godine u godinu imaju sve više, i to na račun onih koji imaju malo, i sve manje.

U Crnoj Gori ista se stvar, ista iluzija, postiže tako što se vlast neprekidno mijenja, da ne bi bila smijenjena. Nesmjenjivosti vlasti doprinosi i to što je opozicija, otkad je ima, garantovala jedino promjene nagore, pa je nogama i rukama upirala da spriječi svaku promjenu nabolje, svaku racionalnu i prosvijećenu odluku – jer je crnogorska vlast osim lukrativnih, imala i takvih poteza.

Crna Gora je, računam da to nismo zaboravili, svojevremeno izvršila agresiju na Hrvatsku. Ista država, i ista vlast, prije neki dan je Hrvatskoj izručila generala u penziji, Borislava Đukića, svojevremeno kolegu u agresorskom poslu. Đukić je, javili su mediji, uhapšen 17. jula prošle godine po hrvatskoj potjernici dok je sa suprugom čekao let iz Tivta za Beograd. Od tada je, kako se kaže, živio i radio u ekstradicionom pritvoru.

Hrvatska je u septembru prošle godine proširila optužnicu protiv Đukića. Županijsko tužilaštvo u Splitu pokrenulo je istragu protiv osmorice nekadašnjih zapovjednika vojske i policije Republike Srpske Krajine, osumnjičenih za ubistva 117 civila i druge zločine. Prema dokumentaciji sa kojom raspolaže Veritas, Đukić je kao komadant 221. motorizovane brigade 9. kninskog korpusa JNA optužen za rušenje brane na Peruči. Optužnicom su još obuhvaćeni komadant 9. kninskog korpusa JNA Ratko Mladić, koji će svoju zločinačku karijeru do genocidnog vrhunca dovesti tek koju godinu kasnije, u Bosni i Hercegovini, te komandant takozvane Srpske vojske Krajine Mile Novaković i komandant svih pograničnih jedinica Milicije RSK Milan Korica.

Optuženima je 1993. određen pritvor i za njima je raspisana potjernica koja je još na snazi. Optužnicom iz 1995. oni se terete za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u januaru 1993. godine.

Najavljeni protesti

Nekadašnja Koštuničina i Tadićeva, danas Putinova ispostava u Crnoj Gori, Nova srpska demokratija četničkog vojvode Andrije Mandića, osudila je izručenje Đukića i objavila maštovito saopštenje koje zbog nesumnjivih literarnih kvaliteta zaslužuje da ga prenesemo (gotovo) u cjelosti: „U maniru crnogorskog režima, podlo i kukavički, poznati general, inače državljanin Srbije, isporučen je svojim neprijateljima, onima od kojih je branio srpski narod na području Republike Srpske Krajine“, saopštio je član Glavnog odbora Nove, Radoš Zečević.

Ta odluka, smatra on, stigla je u trenutku kada se u Hrvatskoj „iznova povampiruje ideologija koja je u smrt odvela na stotine hiljada Srba“. „Ali ni ta činjenica nije bila važna Vladi Crne Gore i ministru pravde Zoranu Pažinu“.Iz Nove navode da je Pažin iz Splita i ocjenjuju da je „sramotno da, poslije svega, baš njemu Milo Đukanović određuje da isporuči generala Đukića onima zbog kojih je Pažin promijenio adresu“.

„Nije nikakva tajna da Đukanović ima intenzivnu komunikaciju sa predsjednicom Hrvatske i da bi u zaštiti vlastite slobode, poslije eventualnog učlanjenja Crne Gore u NATO rado preuzeo njenu raniju dužnost“, saopštio je Zečević.
Zbog toga je, kako je rekao, komunikacija Đukanovića sa predsjednicom Hrvatske u posljednje vrijeme veoma intenzivna. „A za takvo radno mjesto, za koje vjeruje da bi mu omogućilo slobodu u narednom periodu, za njega je mala žrtva sva Crna Gora, a kamoli general Đukić“.

Srpska lista, koja Putina ljubi još strastvenije i dublje od Nove, policiji je prijavila da će tokom naredne sedmice održati performanse, a 27. marta i protestni skup na platou ispred Ambasade Sjedinjenih Američkih Država. Srpska lista je odlučila da izručenje Đukića iskoristi za anti-NATO protest.
Riječima Dobrila Dedeića, prve muške glave Srpske liste: “Na taj način protestovaćemo protiv isporučenja generala Borislava Đukića Hrvatskoj na šta se marionetski režim odlučio pod pritiskom NATO pakta i SAD-a. Dan kada je počela NATO agresija takođe ćemo obilježiti pred Ambasadom SAD-a, pogotovo zato što je Vašington, uz pomoć Brisela, isti datum izabrao da bi se saopštila i ‘presuda’ osnivaču Republike Srpske i jednom od najboljih sinova u istoriji Crne Gore Radovanu Karadžiću”.

Svaki put kad se Nova i Srpska lista oglase, svaki put kada puste goluba sa porukom za javnost, ja se sjetim crnogorskih “liberalnih” opinionmakera koji nas godinama ubjeđuju kako jedino vlada u kojoj će sjedjeti Andrija Mandić i njegovi kadrovi može valjano demokratizovati Crnu Goru i učiniti je istinskom evropskom zemljom. Ako se pod evropskom zemljom misli na Musolinijevu Italiju, Frankovu Španiju ili Hitlerovu Njemačku, onda da – Mandić i njegovi to doista mogu.

Prije nepunih deset godina, u Budvi je uhapšen pa u Hag poslat general srpske policije, Vlastimir Đorđević. Tada sam za svoju Malu enciklopediju ludila zapisao crticu, kojoj sam dao ime:

RADOVAN KARADŽIĆ

Crnogorska policija je u Budvi, lokalnoj verziji balkanskog mondenskog ljetovališta, izgrađenoj od novca stečenog u ratu i švercu, uhapsila građevinskog radnika po imenu Vlastimir Đorđević. Neupadljivi neimar, kojeg susjedi opisuju kao tihog, povučenog i ljubaznog, tokom rata na Kosovu godine 1999. bio je general srpske policije. Sud u Hagu tereti ga da je počinio ratne zločine nad albanskim civilima. Kako smo saznali iz jednih crnogorskih dnevnih novina, Đorđević je godinama živio u Budvi, maskiran u skromnog nadničara iz Srbije.

Druge lokalne novine tvrdile su da je Đorđević posljednjih mjeseci živio u Rusiji. Tamo je, kaže se, i uhapšen, a potom avionom prebačen u Crnu Goru i na tivatskom aerodromu predat policiji. Koja ga je potom u tajnosti odvezla u njegov budvanski stan, gdje je inscenirala akciju hapšenja. Toj verziji u prilog ide i to što niko od Đorđevićevih najbližih susjeda  – koji su, svi odreda, rado davali izjave za brojne televizije koje su o događaju izvještavale – nije primijetio ništa neobično. Ni kada je Đorđević uhapšen, ni kada je počinio ratne zločine.

Kada je Đorđević napokon završio iza rešetaka, iz Tribunala su protestvovali kod crnogorske Vlade, pitajući se kako je moguće da treći čovjek s liste najtraženijih ratnih zločinaca godinama nesmetano živi u Crnoj Gori, pred nosom policije koja ga ima obavezu uhapsiti. Crnogorska Vlada je u odgovoru Tribunalu potvrdila svoju punu posvećenost ispunjavanju svih zahtjeva Tribunala, i ponovila da na njenoj teritoriji nema osoba koje Tribunal traži, kao i da će, kroči li neko od njih u Crnu Goru, istoga časa biti uhapšen i izručen u Hag. Đorđević je, kaže se još u oštro intoniranom saopštenju Vlade, tako dugo izmicao crnogorskoj policiji zahvaljujući tome što je imao lažni identitet. On je u Crnoj Gori boravio pod imenom Radovana Karadžića, optuženog za genocid u Bosni, prvog na listi ratnih zločinaca za kojima traga sud u Hagu.

Nova pravila

Tada je moglo tako: Crna Gora je bila daleko od EU, kao i od NATO-a, Rusi su kupovali zemlju i fabrike… Moglo se, kako se kaže, sjedjeti na dvije stolice. Danas je drugo vrijeme, samim tim i druga pravila igre. 

Hoću vam reći: evolutivni potencijal crnogorske vlasti je, dokazano, do sada bio enorman. Onaj ko se kreće i mijenja opstaje, to je sva priča. Mogu li se oni i dalje dovoljno brzo kretati, ili su godine, višak kilograma i okoštavanje učinili svoje, vidjećemo već na izborima ove godine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera