Turske crvene linije

Bitka za Kobani bila je presudan trenutak u kojem se PYD predstavio kao lokalni akter spreman i sposoban za borbu protiv ISIL-a (Al Jazeera)
Bitka za Kobani bila je presudan trenutak u kojem se PYD predstavio kao lokalni akter spreman i sposoban za borbu protiv ISIL-a (Al Jazeera)

Piše: Said Haj

U fazi u kojoj kurdski problem prolazi kroz jedno od najsloženijih razdoblja unutar Turske, Ankara pokušava opstruirati napredak oružanih kurdskih frakcija na sjeveru Sirije, dok svoj politički plan na južnoj granici države smatra crvenom linijom iz perspektive nacionalne sigurnosti čiji prelazak ni u kom slučaju nije dozvoljen.  

Još od početka sirijske revolucije, Stranka demokratske unije (PYD) – najorganiziranija kurdska stranka – trasirala je sebi treći put koji je diferencira od sirijskog režima i revolucionarnih opozicionih snaga. U aktuelnim dešavanjima na sceni vidi zlatnu priliku za sirijske Kurde za okončanje njihovog historijskog plana i ostvarenje njihovih nada za razvoj vlastitog političkog projekta. 

Na osnovu ove vizije, PYD i njegovo vojno krilo Kurdske jedinice narodne odbrane (YPG) izbjegavali su direktnu konfrontaciju sa sirijskim režimom. Sasvim suprotno tome, izgledalo je kao da sprovode prešutni ili tajni dogovor sa sirijskim režimom koji se povlačio iz područja sa pretežno kurdskim stanovništvom da bi Kurdi zatim preuzimali kontrolu nad tim mjestima bez borbe, stavljajući ih pod svoju upravu.

Bitka za Kobani presudna

U januaru 2014. godine, PYD je proglasio samoupravu na sjeveru Sirije i uspostavio tri „kantona“: Ajn Arab (Kobani), Kamišli na istoku i Efrin na zapadu. Bitka za Kobani bila je presudan trenutak u kojem se PYD predstavio kao lokalni akter spreman i sposoban za borbu protiv ISIL-a. To im je osiguralo podršku u smislu naoružavanja te regionalne i međunarodne saradnje. Ova podrška je otpočela još u vrijeme bitke za Kobani, a zatim se nastavlja i u bici za Tell Abiad u junu 2015. Snage YPG-a preuzele su kontrolu nad ovim mjestom uz američku zračnu podršku bez koordiniranja sa Ankarom.

Kasnije, nakon krize koja je nastala zbog obaranja ruske borbene letjelice u novembru 2015., Moskva u kurdskim frakcijama pronalazi najboljeg pomoćnika za ostvarivanje dva glavna cilja: podrške sirijskom režimu protiv „umjerene“ opozicije koja se prvenstveno oslanja na Tursku, te kažnjavanja Turske presijecanjem geografske komunikacije sa frakcijama sirijske opozicije koje će se naći pod opsadom nakon što kurdske snage stegnu obruč oko njih.

Snage YPG-a pokazale su svoju spremnost za obavljanje te uloge. Uspjeli su protjerati grupu ISIL iz desetine sela, a zatim su nedavno preuzeli kontrolu i nad strateškim gradom Tall Rifat na periferiji Halepa i nastavili napredovati prema A'zazu. U zamjenu za spremnost iskazanu na samom početku i praktične rezultate ostvarene na terenu, PYD ostvaruje pravo i na neke ruske bonuse, poput naoružavanja i zračne podrške. Također, ova stranka otvara i svoj ured u Moskvi pod imenom „Predstavništvo Zapadnog Kurdistana“, što je njihovo drugo predstavništvo u svijetu, nakon predstavništva Iračkog Kurdistana.

Od prijema vođe PYD-a Saleha Muslima u Ankari u mjesecu oktobru 2014. godine pa sve do toga da je Turska nedavni napredak snaga YPG-a počela smatrati prijetnjom za svoju nacionalnu sigurnost, postignut je brz i kontinuiran napredak koji je išao u prilog ideji o uspostavljanju kurdske autonomije ili „kurdskog koridora“ na južnoj granici Turske.   

Zvanična Turska, koja ne negira historijsku nepravdu prema kurdskom narodu i koja je pokrenula radikalne reforme kada su u pitanju njihova zakonska i politička prava na dugoročnom planu, što je kulminiralo mirovnim procesom, u političkom projektu PYD-a na njenoj južnoj granici u principu vidi opasnost koja se ogleda kroz tri suštinske tačke:

Kao prvo, formiranje ovog kurdskog koridora kao kamena temeljca za uspostavljanje nezavisne kurdske državice odvijat će se u okviru scenarija o podjeli Sirije kojem se Ankara snažno protivi i to iz nekoliko razloga. U prvom planu, zbog negativnih implikacija koje će to ostaviti na njenu raznoliku etničku i ideološku scenu koja je geografski i kulturološki povezana sa Sirijom.

Drugo, svojom političkom orijentacijom i regionalnim i međunarodnim odnosima novonastajući entitet će najvjerovatnije protivrječiti Turskoj, kao i da će postati saveznik starog-novog neprijatelja, Rusije, što ujedno znači i rusku blokadu Ankare sa njene južne strane.

Regionalna dimenzija problme  

Treće, hipotetički politički entitet bit će ponovljeni obrazac puta za sticanje kurdske autonomije i vlastitog političkog projekta izvan okvira lokalne države nakon modela u sjevernom Iraku. To će definitivno podstaći Kurde u Turskoj da podignu prag svojih zahtjeva u cilju ostvarenja jednakih građanskih prava na uspostavljanje samouprave a možda i na otcjepljenje u budućnosti. 

S druge strane, takav razvoj dešavanja ponovno će oživjeti regionalnu dimenziju kurdskog problema što će za Ankaru otežati mogućnost njegovog rješavanja na unutrašnjem planu te širom otvoriti vrata pred stranim intervencijama i međunarodnim interesima. 

Što se tiče detalja, očekivanja i strahova u budućnosti, Turska sa velikom zabrinutošću posmatra na organski odnos PYD-a – i njegovog vojnog ogranka YPG-a – sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK) koja vodi rat protiv turske države još od 1984. godine u kojem je palo više od 30 hiljada žrtava, pored kontinuirane eskalacije sa ovom partijom u gradovima na jugoistoku države. U skladu sa tim, Turska ove frakcije vidi kao terorističke organizacije te smatra da osnivanje njihovih političkih entiteta na sjeveru Sirije predstavlja crvenu liniju koje se ne smije preći i to iz sljedećih razloga:

-Strah Ankare da bi se ovaj koridor mogao pretvoriti u prirodnu i političku barijeru između nje i arapskog svijeta općenito, a posebno u pogledu Sirije. To bi značilo sužavanje okvira ionako uskog manevarskog prostora Turske po pitanju sirijske krize te njene gubitke na strateškom planu u odnosu na regionalnu viziju ove države i njenu integrirajuću ulogu u njemu.

-Turska strahuje od toga da bi se sjeverna područja koja se nalaze pod kurdskom kontrolom mogla pretvoriti u poligon za obuku i krijumčarenje oružja prema unutrašnjosti ove države. Turska tvrdi da posjeduje dokaze o stvarnom prisustvu tunela između dvije strane tursko-sirijske granice, što može značiti osiguravanje baze za pokretanje budućih akcija PKK-a protiv njih.  

Možda prebacivanje velikog broja lidera PKK sa planine Kandil u Iraku u Kobani, zatim učešće nekih njihovih boraca u borbama zajedno sa YPG-om, te pronalazak ruskog i američkog oružja, koje je dostavljano sirijskim Kurdima, u rukama boraca PKK unutar turske države predstavlja veoma važan pokazatelj koji ne može biti zanemaren u ovom kontekstu. 

-Ankara smatra da Rusija i njeni saveznici koriste izbjegličko pitanje kao oružje protiv nje, te strahuje da bi posljednje bitke u kojima oružane kurdske frakcije ostvaruju napredak na terenu mogle izazvati veliki izbjeglički talas u pravcu Turske, koji pojedini turski izvori procjenjuju na oko milion osoba. 

-Kurdski projekat počiva na preuzimanju kontrole nad provincijom Halepa u kojoj su stacionirane snage „umjerene“ sirijske opozicije, što rezultira potpunom opsadom i stezanjem obruča oko nje te prekidanjem komunikacije između njenih boraca i turske teritorije. To ujedno znači i prekidanje turske vojne, logističke i humanitarne podrške, što predstavlja poguban scenarij za sirijsku opoziciju i generalno sirijsku krizu, ali i za Tursku. 

Turske opcije

Iz ovih ali i drugih razloga, Turska je u više navrata upozorila ove snage da ne prelaze rijeku Eufrat na zapadu pod izgovorom borbe protiv ISIL-a, što je navelo ove snage i njihove pomagače da se okrenu ka tome da uključe pojedine manje turkmenske i arapske frakcije, kao i ostale, u svoje redove pod nazivom „Demokratske snage Sirije“ koje su kasnije napredovale prema brani Tishrin i preuzele kontrolu nad njom.  

Sada se čini da je ova crvena linija pretvorena u dvije nakon turske prijetnje oružanim kurdskim snagama u slučaju njihovog prelaska istočno od Afrina. Ta linija će, po svemu sudeći, imati jednaku sudbinu prethodne – što se tiče prelaska – nakon što su kurdske snage preuzele kontrolu nad Tall Rifatom i nastavljaju se kretati dalje u pravcu A'zaza.

Prije nego počnemo govoriti o opcijama koje Ankara ima na raspolaganju, treba ukazati na to da razvoj događaja na sjeveru Sirije za Tursku više ne predstavlja pitanje susjedne države sa kojom dijeli dugu granicu i različite interese, nego je to postalo unutrašnje tursko pitanje. Kao prvo, nakon optužbi upućenih od Ankare na račun YPG-a – uz učešće PKK-a – da stoji iza bomabaških napada u Ankari koji su odnijeli živote 28 osoba i na čijoj se meti našao sami centar glavnog grada Turske, Ankare, te vladine i vojne institucije. To bi moglo označiti početak jedne nove, drugačije i ozbiljnije faze u procesu kurdsko-turske konfrontacije. I drugo, zbog prethodno spomenutog rizika kojeg Turska vidi u kurdskom strateškom i vitalnom projektu u Siriji, uključujući i „internacionalizaciju kurdskog pitanja“. 

S druge strane, problem sa kojim se Turska suočava manifestira se i u podršci koja kurdskim frakcijama stiže od njihovih saveznika Amerikanaca prije nego li od turskih neprijatelja Rusa, u čemu se možda i natječu, pri tome ne vodeći mnogo računa o učestalim turskim protestima pa čak ni o optužbama koje je Ankara uputila YPG-u za izvođenje ozbiljnog napada u Ankari.

Najopasnije od svega bilo bi povlačenje američke podrške – koja je neki vid garanta za ostvarivanje turskih pritisaka zbog nemogućnosti Turske da utiče na ruski stav – što nije nužno u interesu Turske, jer bi to u potpunosti otjeralo kurdske borce u okrilje Rusije i to možda zauvijek, dok trenutna američka podrška – barem teoretski – garantira mogućnost utjecaja na njih i njihovog držanja unutar prihvatljivih granica za SAD-e, a samim tim i za Tursku.       

Očigledno je da opcija direktne kopnene intervencije širokih razmjera nije dio turske agende niti je Ankara u stanju povesti takvu akciju (kako samostalno, tako i u saradnji sa Rijadom) bez odluke UN-a, američke zračne podrške i učešća međunarodne koalicije za borbu protiv terorizma ili Sjevernoatlantskog saveza. To su potvrdili i mnogi turski zvaničnici, a nedavno i ministar vanjskih poslova Turske Mevlut Cavusoglu kada je rekao da je jedan od uvjeta učešće svih država članica međunarodne koalicije, dok je informacije o samostalnoj turskoj intervenciji ili u saradnji sa Saudijskom Arabijom okarakterizirao kao „lažne“. 

Što se tiče sudjelovanja zračnih snaga Turske i Saudijske Arabije, one se u narednom periodu neće moći odvojiti od patronata međunarodne koalicije niti će ići u nekom drugom pravcu izuzev borbe protiv grupe ISIL, budući da je alternativa tome direktan sukob sa ruskim medvjedom kojem se ove dvije države nisu u stanju suprotstaviti, pored toga da Amerika nije dala zeleno svjetlo po tom pitanju. Naprotiv, lideri NATO-a su upozorili Tursku da ne provocira Rusiju te su zaprijetili da će je ostaviti samu u borbi jer će je smatrati agresorom.

Četiri opcije za pred Ankarom

Zbog nemogućnosti Ankare da uvjeri Washington u to da promijeni svoj stav i limite za naoružavanje sirijske opozicije konvencionalnim oružjem, naročito  protuzračnim, pred Ankarom stoje četiri glavne opcije:

Prva opcija je prekoračenje američkih limita i prelazak Washingtonove crvene linije po pitanju naoružavanja sirijske opozicije, što može dati prevagu u sukobima u provinciji Halepa, te zaustaviti napredak oružanih kurdskih snaga. Ovo se čini kao nužan izbor za Ankaru u skladu sa aktuelnim zbivanjima i budućim rizicima. No, Ankara se u ovom trenutku ne čini spremnom za tu opciju, ako je suditi po znakovima koji stižu od njenog rukovodstva, kao i teškim posljedicama jedne takve odluke.    

Druga opcija je zbližavanje sa PYD-om i pokušaj pridobivanja ove stranke na stranu Ankare kako bi se izbjegli bilo kakvi sukobi u budućnosti sa njom ili razvoj dešavanja na štetu turskih interesa. S tim da to ne izgleda kao održiva opcija nakon svih ranijih turskih pokušaja da Saleha Muslima uključi u cijelu priču i primi ga u Ankari, zatim nakon američko-ruskog natjecanja u pružanju podrške njegovoj stranci, čime se podiže prag njegovih ambicija, i, na kraju, nakon bombaškog napada u Ankari i turskih optužbi na račun ove stranke te neprestanih artiljerijskih napada na uporišta YPG-a.  

Treća opcija je nastavak turskih artiljerijskih napada na položaje jedinica YPG-a zbog odsustva turskih zračnih snaga koje nisu u mogućnosti izvršiti napad budući da Rusija u potpunosti kontrolira sirijski zračni prostor, te zbog ruskog raketnog sistema S-400 koji je raspoređen na sirijskoj teritoriji. Opcija poput ove ne može osigurati, što se potvrdilo iz primjera u Tall Rifatu i drugim mjestima, zaustavljanje kurdskog napretka. Jedina korist koja se može ostvariti na ovaj način jeste spriječiti kurdske snage da se učvrste u blizini turske granice.     

Četvrta opcija je limitirana kopnena intervencija Turske u cilju uspostavljanja „mini zaštićene zone“ o kojoj se govori već neko vrijeme u turskim krugovima odlučivanja. Zona bi se protezala deset kilometara unutar sirijske granice kako bi obuhvatila i važan sirijski grad A'zaz. Na taj način bi se uspostavilo utočište za sirijske izbjeglice unutar sirijske teritorije i oslonac koji će Ankari vremenom donijeti korist te će raditi na njenom proširenju ukoliko se za to ukaže mogućnost i/ili u slučaju da dođe do promjena u odnosima i omjerima snaga na terenu.

I na kraju, opcije koje stoje pred turskim centrima odlučivanja su složene i limitirane sa neizvjesnim posljedicama. S druge strane, kurdsko pitanje je otvoreno za opasan zaokret unutar zemlje i u regiji, što Tursku dovodi – realno, a ne u smislu parole – pred kritičnu prekretnicu i ključan momenat u povijesnom trenutku u pravom smislu te riječi. Takva situacija zahtijeva mnogo razboritosti, mudrosti i razmišljanja, ali i brzine, čvrstine i inicijative, što, naravno, predstavlja veoma tešku jednačinu, pored materijalne i nematerijalne cijene navedenog.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera 



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO