Crnokošuljaška zagrebačka burleska

Dvadeset i troje zagrebačkih momaka i djevojaka u crnom društveni su anonimci, bez ikakve socijalna težine, kao i njihov politički vođa (Anto Magzan / PIXSELL)

Piše: Davor Gjenero

Činjenica da dvadeset i troje javnosti nepoznatih ljudi mogu, na glavnom trgu u Zagrebu, proizvesti vijest „regionalnog značenja“, a da se pritom radi o skupini potpunih anonimaca, ljudi bez ikakvih novih ideja ili znanja koja bi bila važna i korisna njihovoj okolini, govori o redikuloznosti političke arene u Hrvatskoj.

Tih dvadeset i troje ljudi pripada marginalnoj izvanparlamentarnoj nacionalističkoj organizaciji, koja se naziva Autohtonom hrvatskom strankom prava i koristi se akronimom A-HSP.

Iako niti jedna organizacija, koja u svom imenu ima kraticu HSP, bilo da se radi o „izvornoj“ osnovnoj verziji ili onoj s nekim sufiksom ili prefiksom, nije parlamentarna u pravom smislu riječi, jer samostalno ne može osvojiti petpostotnu potporu niti u jednoj izbornoj jedinici (jedna od HSP, ona koja uz kraticu vezuje i ime Ante Starčevića, formalno je, doduše, u Saboru, jer je u nj ušla zahvaljujući koaliciji s HDZ-om), broj „pravaških stranaka“ u Hrvatskoj stalno se povećava.

Po definiciji, politička je stranka ona organizacija koja, nastupajući na izborima, nastoji osvojiti vlast ili utjecati na nju. Međutim, sve te pravaške organizacije teško možemo smatrati strankama u pravom smislu riječi, jer one niti na izborima osvajaju mandate u predstavničkim tijelima, niti imaju bilo kakav stvarni utjecaj na formiranje javnih politika i obnašanje vlasti u Hrvatskoj.

Teatralni nastup

Dvadeset i troje ljudi, koji su ovu nedjelju iskoristili za teatralni nastup pod još jednim akronimom, osim onoga A-HSP, i to onim koji inače označava Hrvatsko društvo skladatelja (HDS), u crnim je odorama polagalo „prisegu domovini“. Oni se smatraju „časnicima“, dakle, oficirima Hrvatskih domoljubnih snaga, a postrojili su ih „vrhovni zapovjednik“, koji je ujedno predsjednik A-HSP, te „general“ „Hrvatskih domovinskih snaga“.

Vezivanje paravojne organizacije uz neku stranku moralo bi biti zvono na uzbunu u svakom demokratskom društvu. Stranke ne smiju formirati nikakve paramilitarne formacije, a svaki pokušaj da to urade u demokratskom bi društvu morao biti povod za pokretanje postupka zabrane djelovanja takve političke organizacije. Ustav i Zakon o političkim strankama jasno definiraju da Ustavni sud odlučuje o protuustavnosti djelovanja neke od političkih stranaka, a da su Vlada, Sabor i predsjednik Republike ovlašteni za pokretanje postupka zabrane djelovanja onih stranaka čije djelovanje dovodi u pitanje demokratski ustavni poredak u Hrvatskoj.

Dvadeset i troje zagrebačkih momaka i djevojaka u crnom društveni su anonimci, bez ikakve socijalna težine, kao i njihov politički vođa, neki Dražen Keleminec, ili njihov „general“ Zoran Mareković. Njihovo okupljanje na Trgu bana Jelačića i marš do groblja u Šestinama, gdje je pokopan Ante Starčević, tek je smiješni politički folklor na stotinu i dvadesetu godišnjicu Starčevićeve smrti.

Jednako značenje ima i drugi folklorni skup održan istovremeno, samo sa suprotnim predznacima. Nasuprot desno-radikalskoj paramilitarnoj tragikomediji, uspostavljen je, naime, i lijevo-radikalni protumiting podjednakog potencijala i značenja, samo praćen parolama sa suprotne margine političke arene. Sve skupa teško je bilo označiti i kao remećenje javnog reda i mira, jer na centralnom zagrebačkom trgu niti stotinu okupljenih doista ne predstavlja nikakvo relevantno ugrožavanje nedjeljne dosade.

Šta je veći problem

Daleko je veći problem što je u Hrvatskoj moguće javno predstaviti paramilitarnu organizaciju, a da to ne izazove nikakve ozbiljne konzekvence, niti političke, niti pravne, niti krivične. Pritom anonimni i nevažni Keleminec i njegovi crnokošuljaši nisu ni malo važni. Daleko je važnije ono što se događalo tijekom predizborne kampanje, i to ne u Zagrebu nego u Osijeku. Kad Keleminec, koji nigdje nema utjecaja na vlast, formira „paravojnu formaciju“, onda je jasno da može okupiti tek dvadesetak nevažnih ljudi, i da tako okupljene ljude ne može iskoristiti za ostvarivanje nekog cilja. Pogotovo to ne može u središtu Zagreba, glavnog grada države. Naime, takve se paramilitarne organizacije ne koriste za oružane sukobe, nego za neki oblik političkog terora.

Za uspostavljanje bilo kakve terorističke političke opcije, one koja bi pokušala utjecati na formiranje javnih politika izazivanjem neurotskog straha ili zastrašivanjem dijela stanovništva, posebice manjinskih društvenih skupina i ranjivih grupa, Zagreb je kao medijsko središte i liberalna društvena sredina jednostavno neprimjeren.

Kad je, međutim, tijekom nedavne političke kampanje Branimir Glavaš u jednake boje, ali u daleko kvalitetnije, skuplje i „sofisticiranije“ uniforme od onih HDS-ovih, odjenuo Slavonsku sokolsku gardu, čiji marš kroz Osijek, ali i postrojavanje na Trgu svetog Marka u Zagrebu, pred Saborom, kad je Glavaš predavao svoju kandidaturu, njihov strojevi korak nije djelovao kao puka burleska.

Tom se stroju niti u Zagrebu, a ponajmanje u Osijeku, nasuprot nisu postavili nikakvi marginalni lijevi radikali, ali, nažalost, niti državne vlasti ni lijeva politička arena. Paradoksalno, tada je šef HDZ-a jasno izrekao da njegova stranka neće imati posla s crnokošuljašima, ali Milanović se nije odredio o zastrašujućem „crnom stroju“ nego je tek rekao kako su Karamarko i njegovi najgori crnokošuljaši u Hrvatskoj.

Neefikasnost pravnog sistema

Glavaš je godinama iskorištavao svoju poziciju između vojske i politike da grad i regiju, kojima je vladao, drži u strahu i pokornosti. Konačno je 2010. i osuđen za ratne zločine počinjene u sklopu njegova terora nad sugrađanima u ratnom razdoblju. Neefikasnost hrvatskoga pravnog sustava i poništenje pravomoćne presude, što je Ustavni sud usvojio dan prije drugog kruga predsjedničkih izbora, na sjednici u subotu 10. siječnja 2015. (a Ustavni sud do tada nikad nije zasjedao subotom) omogućili su Glavašu da se vrati u hrvatsku političku arenu, ali i formalno „rehabilitira“.

Formiranje garde, vezane uz političku stranku, jasan je signal da izgradnja političke pozicije utemeljene na strahu (teroru) ostaje paradigma političkog djelovanja njega i njegove sljedbe. Nitko nakon toga, međutim, nije zatražio zabranu djelovanja njegove političke stranke (HDSSB).

Doduše, građani Osijeka i Slavonije jasno su pokazali da paradigma zastrašivanja više ne funkcionira, pa je Glavaševa sljedba ostala tek marginalno parlamentarna, bez zastupničkog kluba u Saboru i s najgorim dosadašnjim izbornim rezultatom. Već prije toga izgubila je vlast u gradu Osijeku, jedinome u Hrvatskoj gdje neovisni gradonačelnik Ivan Vrkić (jedan od lidera mirne reintegracije Vukovara i hrvatskog Podunavlja) vlada uz pomoć „velike koalicije“, u tihoj suradnji SDP-a i HDZ-a.

Keleminec i njegovih dvadeset i troje „kompozitora“ ne mogu utjecati na društveni i politički život u Hrvatskoj, upravo kao što to ne mogu ni protudemonstranti s lijeve margine. Međutim, zagrebačko paradiranje crnokošuljaša neugodno je i opasno zato što otvara nišu za djelovanje onim crnokošuljašima, onim stranačkim paramilitarnim organizacijama koje doista mogu biti pogibeljno, kao što su to Glavaševi „sokolovi“.

Neodgovorni hrvatski političari cijeli problem zagrebačkog skupa svode na pitanje javnog reda i mira, pa govore o tome kako je Policija prije godinu dana zabranila ovakav skup na glavnom trgu, a ove ga je godine tolerirala. Ovdje se ne radi o pitanjima javnog reda i mira, nego o reguliranju djelovanja u političkoj i stranačkoj areni.

Policija, naime, ne može zabraniti djelovanje paramilitarnim strankama, a to može samo Ustavni sud, i to na inicijativu izvršne ili zakonodavne vlasti. Ako takve inicijative nema, otvara se prostor za ugrožavanje demokratskog poretka. Keleminčevi zagrebački crnokošuljaši pokazuju da je to moguće, ali oni realno nikoga ne ugrožavaju. S Glavaševima u Osijeku je, međutim, daleko ozbiljnija stvar, a njega se ne sjete niti marginalci s ljevice, niti nosioci izvršne, niti zakonodavne vlasti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO