Papirnata reforma u Republici Srpskoj

Piše: Mladen Mirosavljević

Ne računajući vojsku, policiju i finansije, koji su ključni resori svake vlade na svijetu, temelji svake nacije i države su, između ostalih, školstvo, zdravstvo i sudstvo.

U Bosni i Hercegovini je i to relativno jer je teško procijeniti u kojoj je od ovih oblasti gora situacija.

Pošto je sve stvar sistema, krivca ne možemo tražiti na drugoj strani, niti u globalnoj situaciji u svijetu, nego isključivo u nama samima. Posljedice znamo svi i osjećamo ih svakodnevno na svojoj koži, ali o uzrocima malo ko želi otvoreno da govori dok se promjene nabolje i ne naziru.

Osvrnimo se malo ovaj put na prijedlog promjena u visokom obrazovanju koje bi se trebale naći pred poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske. Prijedlog Strategije obrazovanja Republike Srpske za period 2016 – 2021, a koji je Vlada usvojila, predvidio je nekoliko krupnih promjena u oblasti visokog obrazovanja, čije bi posljedice najviše osjetili privatni fakulteti i univerziteti.

Ovim dokumentom predviđeno je da na privatnim visokoškolskim ustanovama ne mogu biti organizovani studijski programi za medicinska, pravna i pedagoška zanimanja, a planirano je i uvođenje obaveznog periodičnog vršenja nadzora nad studijskim programima koji se realizuju na visokoškolskim ustanovama, za što su uostalom i do sada postojali svi mehanizmi i Vlada je na raspolaganju imala sve mogućnosti kontrole, što je i radila.

Logično pitanje koje se nameće je odakle sada odjednom ovakva promjena i to na način da se mijenja dosadašnji zakon kojim je, bar formalnopravno, izjednačen status državnih i privatnih visokoškolskih ustanova, mada to u praksi ni izdaleka nije tako.

Je li vrijeme socijalizma prošlo

Fakulteti i univerziteti čiji osnivač nije država kažu kako je ovdje riječ o čistom favorizovanju državnih univerziteta kao i kršenju Ustava, jer se studentima ne može i ne smije zabraniti da studiraju tamo gdje žele ukoliko ta ustanova ispunjava sve zakonske propise. Poručuju kako se otvara Pandorina kutija i najavljuju žalbe.

“Jedina razlika između državnih i privatnih visokoškolskih ustanova je njen osnivač. Drugih razlika nema. U svim podnošenjima zahtjeva, od zahtjeva za licenciranje i akreditaciju pod istim uslovima odgovaramo i moramo da odgovorimo komisiji”, kaže Radovan Klincov, direktor Univerziteta za poslovne studije u Banjaluci.

Prema njegovim riječima, čelni ljudi privatnih visokoškolskih ustanova nisu imali priliku da učestvuju u izradi strategije, a po zakonu bi trebalo da budu ravnopravni učesnici u donošenju i izradi ovakvih dokumenata.

“Ne treba odvajati u ovom dijelu razvoja visokog obrazovanja privatno i državno, odnosno vlasništvo kao fundamentalni aspekt razvoja, nego naprotiv – kvalitet obrazovanja i kriterijume koji kontrolišu taj kvalitet na nivou koji je adekvatan evropskim smjernicama”. ističe Žarko Pavić, rektor Nezavisnog univerziteta Banjaluka.

Nakon što je ranije podnio ostavku, upravo zbog neslaganja sa strategijom, Pavić je štafetu predao rektoru Univerziteta u Istočnom Sarajevu Radoslavu Grujiću.
Novi predsjedavajući najavljuje da će u naredne dvije godine rektorski tim riješiti brojne probleme na univerzitetima.

“Da otvorimo sve tabu teme u visokom obrazovanju u interesu svih, a prije svega studenata i njihovog znanja, moramo da kažemo šta nije dobro i na privatnim i na javnim univerzitetima”, naglasio je Radoslav Grujić, novoizabrani predsjedavajući Rektorske konferencije .

U Ministarstvu su rekli da je strategiju usvojila entitetska Vlada i ona je u formi prijedloga upućena na razmatranje u Narodnu Skupštinu, te da su u izradi dokumenta učestvovali predstavnici javnih univerziteta, dok su predstavnici svih visokoškolskih ustanova, kao i svi zainteresovani građani, mogli dostaviti svoje prijedloge i primjedbe.

“U toku je izrada zakona o visokom obrazovanju, koji će, kao pravni osnov za realizaciju strategije, preciznije definisati obezbjeđivanje sistema kvaliteta na visokoškolskim ustanovama Republike Srpske, a prije svega, razdvojiti akademske i strukovne studije te pooštriti postupak osnivanja visokoškolskih ustanova i studijskih programa”, naglasili su u resornom ministarstvu.

Kada se pročitaju argumenti koji se javno iznose, teško da bilo ko može biti protiv kvalitetnih promjena, ali prijedlog Strategije, a naročito budućeg novog zakona o visokom obrazovanju, otvaraju niz pitanja na koja se u resornom ministarstvu za sada i ne osvrću, a da ne spominjemo da Pandorina kutija niti je otvorena niti će to biti, jer je poenta priče sasvim na drugoj strani.

Prije svega zašto se, nakon deset godina njegovog postojanja, sada pravi diskriminacija između državnog i privatnog visokog obrazovanja, i na osnovu kojih konkretnih argumenata? Zašto nije povedena javna rasprava prije svega o kapacitetima i kvalitetu visokog obrazovanja u Republici Srpskoj sa detaljnom analizom stanja i potreba u toj oblasti pa se tek onda pristupilo sistemskim promjenama? Kome je u interesu da se diskriminiše privatno obrazovanje, a da se ono državno dotakne samo kozmetički?

Zašto niko ne želi javno da kaže koliki je budžet državnih visokoškolskih ustanova u Republici Srpskoj i koliko ljudi zapošljavaju, na koliki broj stanovnika i koliki obim privrede te da se napravi poređenje u odnosu na prijeratni period u čitavoj BiH? Da li se ovom Strategijom, i budućim zakonom, ustvari štite državne visokoškolske ustanove koje svake godine imaju sve manji broj studenata pa se na vještački način želi eliminisati konkurencija u vidu privatnog školstva koja, opet, iz istog razloga, i sama polako propada, a da se u suštini ništa ne promijeni?

Zašto niko ne odgovori na pitanje zbog čega sve više mladih odlazi u inostranstvo da se školuje, a i inače napušta BiH, a Banjalučki univerzitet se nalazi oko 5.000 mjesta na listi univerziteta u svijetu koji se vrednuju, a beogradski oko petstotog?

Zatim, da li je validan rad agencija za akreditaciju na entitetskom i nivou BiH i da li će sve do sada izdate diplome privatnih, a akreditovanih fakulteta, biti bezvrijedne (pa makar i neformalno zbog anatemisanja) zbog stava ministarstva prema privatnim visokoškolskim ustanovama? Ko je i zašto u nadležnim institucijama izdavao licence i akreditacije fakultetima, koje nisu nimalo jeftine, ako iza toga nije stajao kvalitet?

I šta znači razdvajanje akademskih i strukovnih studija, osim što je to nagovještaj potpunog uništavanja visokih škola u Republici Srpskoj, jer tržište rada neće zanimati trogodišnji strukovni studij, niti će ga prepoznavati, kao uostalom ni buduće studente. Zašto bi onda neko uopšte upisivao trogodišnji, a ne četvorogodišnji studij?

Već sada, naprimjer, fond za stipendiranje najboljih studenata u Republici Srpskoj „Milan Jelić“ ne prima aplikacije sa visokih škola, nego isključivo sa univerziteta, bez obzira o kako dobrim studentima da se radi.

Pitanja bez odgovora

Ozbiljno pitanje koje se postavlja a, na koje nema odgovora, kako takvu reformu vršiti parcijalno u okviru BiH ako se ona, bar jednim dijelom, ne započne i u Federaciji BiH? 

Šta, recimo, znači ako formalno ili svejedno neformalno “uništite” neke studijske programe u Republici Srpskoj, a studenti iz ovog entiteta te iste studije završe na srodnim studijama na privatnim visokoškolskim ustanovama u Federaciji BiH, ili u Srbiji, a diplome im se moraju priznati i ravnopravni su prilikom zapošljavanja? Šta ako privatni univerziteti iz Republike Srpske, koji imaju i svoje ispostave u Federaciji BiH, ili ih tamo registruju, upisuju studente u ovom entitetu, ali oni dobivaju “papire” iz Federacije BiH, i to sasvim legalno i formalnopravno validno? I niz drugih pitanja koja ostaju bez odgovora niti ima prostora da ih postavimo.

Posebna priča je budući novi zakon o visokom obrazovanju o kojem niko ništa ne govori, a koji sadrži izuzetno restriktivne odredbe u odnosu na dosadašnja rješenja. Počev od sticanja naučnih zvanja nastavnog kadra pa do odlaska u penziju.

Onaj ko ne bude imao novaca da plati svoje buduće reference, koje moraju biti sticane po bijelom svijetu, neće imati šta da traži u akademskoj zajednici. A te reference, zanimljivo je, stiču se u časopisima koji su pod ingerencijama privatnog kapitala, i osim velikog novca šanse da se tamo dospije su samo teoretske.

Niko ne spori da je situacija u visokom obrazovanju zaista loša i da zahtijeva temeljite, ali i veoma kvalitetne sistemske promjene, ali stiče se utisak da su stratezi Strategije i budućeg zakona sve gurali na mala vrata i sa pozicije sile i moći, vodeći računa samo o sebi i svojim interesima, ignorišući stvarnu situaciju i držeći se načela da svi moraju imati istu šansu, zadovoljiti iste kriterije i boriti se i nametati sopstvenim kvalitetom.  

Ako je vrijeme socijalizma zaista prošlo. Ili smo mi iskoračili iz socijalizma ali on nije iz nas. Još se za dobijanje kredita u bankama favorizuju oni koji rade u državnim firmama, u privatnom biznisu želi raditi malo ko, kao i pokretati vlastiti biznis, a svi žele u javnu upravu, a, očito se sada takva situacija definitivno formalizuje i u visokom obrazovanju.

Kakvi god bili argumenti Vlade i vladajuće koalicije u Narodnoj skupštini, anatema na privatno obrazovanje je bačena. Formalno, kao i u ostalim sektorima svi su ravnopravni, ali realno smo daleko od toga.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera