Kraj jedne i početak druge napete kohabitacije

Piše: Davor Gjenero

Prije nešto više od godinu i pol dana činilo se da će tadašnji predsjednik Ivo Josipović s lakoćom pobijediti na predsjedničkim izborima krajem 2014., a da HDZ nema kandidata kojeg bi mogao suprotstaviti tadašnjem SDP-ovom predsjedniku.

Kolinda Grabar-Kitarović tada je bila posve izvan fokusa „domaće politike“. U tom je trenutku bila jedna od dvoje najviše pozicioniranih diplomata iz Hrvatske unutar neke međunarodne organizacije – pomoćnica glavnog tajnika NATO saveza.

Tako visoko u međunarodnoj diplomatskoj hijerarhiji uspeo se još samo jedan hrvatski diplomat, profesor Ivan Šimonović, i dalje pomoćnik generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.

I Šimonović i Grabar Kitarović na ove visoke međunarodne pozicije došli su u vrijeme vlade Jadranke Kosor, kad se Hrvatska u međunarodnoj javnosti predstavljala u najboljem svjetlu – završavala je pristupne pregovore s EU, vodila odlučnu protukorupcijsku  politiku – tako da se čak i bivši premijer našao iza rešetaka i pred sudom – stabilizirala je svoje odnose sa susjedima i na Balkanu funkcionirala kao dobar primjer.

Naravno, Šimonović i Grabar-Kitarović našli su se na ovim visokim položajima, prije svega, zbog svojih kompetencija, znanja i sposobnosti, ali je ova dobra slika Hrvatske ipak bila izrazito važna da budu izabrani.

Tretirana kao kandidat bez šansi

Odluka Kolinde Grabar-Kitarović da se odrekne prestižne funkcije u Bruxellesu i uđe u predsjedničku kampanju u uvjetima kad je većina procjenjivala da nema nikakve šanse, bila je priličan šok. Ona je slovila kao umjerena i odmjerena političarka.

Bila je prepoznatljiva kao zagovornica dviju vrijednosti: euroatlantizma i europske integracije. U to je vrijeme bila jedna od četvoro hrvatskih članova Europske skupine Trilateralne komisije (uz nju to su bili Neven Mimica, današnji europski komesar, kao čovjek s ljevice političke arene, najutjecajniji hrvatski bankar Franjo Luković i moćni odvjetnik i poduzetnik Marijan Hanžeković), a već članstvo u Trilaterali govori o njenim političkim prioritetima.

To su sloboda trgovine, čvrsto povezivanje Amerike, Europe, Japana i azijskih tigrova, micanje trgovačkih barijera i formiranje prostora standardizirane parlamentarne demokracije u kome su političke slobode kompatibilne s ekonomskima.

Iako je tijekom cijele predsjedničke kampanje u hrvatskim medijima bila tretirana kao kandidat bez šansi, u drugom je krugu tijesno pobijedila favoriziranoga Josipovića. HDZ je pokazao da je njegova stranačka infrastruktura superiorna onima tada vladajućih stranaka, ali u stranci nisu shvatili da najveći dio zasluga za pobjedu ipak pripada samoj kandidatkinji, koja je umjerena, centristička političarka i koja je damski podnosila niske udarce i podcjenjivanja tijekom kampanje.

Iako su u HDZ-u bili uvjereni da je pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović najava njihove sigurne i lake pobjede na parlamentarnim izborima, to se nije dogodilo jer umjesto da su se ugledali u nju, osvajali centar i mirno podnosili uvrede bivšeg premijera Milanovića, oni su krenuli u lov na glasove desnice i mislili da se s Milanovićem moraju utrkivati u radikalizaciji hrvatske političke scene.

Uteg novca ozloglašenih likova 

Nakon njene izborne pobjede, politička i medijska arena u Hrvatskoj postale su još više neprijateljske u odnosu na novu Predsjednicu, nego što su bile tijekom kampanje. Najteži njezin uteg u poslijeizbornom razdoblju bila je činjenica da su joj kampanju sufinancirali neki ozloglašeni likovi hrvatskoga ekonomskoga, sportskoga, ali i političkog (polu)svijeta, pa ona odmah nakon izbora nije mogla prekinuti svaku komunikaciju s tim miljeom.

Još jedan teret morala je podnijeti neposredno prije izbora. Iako je poznato da je zagovornica integralne BiH i protivnica koncepta „trećeg entiteta“, u finalu kampanje, ali i u nekim postizbornim situacijama, morala je pokazati „simpatije“ prema konceptu trećeg entiteta, jer je to bio uvjet da glasovi Hrvata iz BiH ne odu Josipoviću.

U prvom izbornom krugu, naime, Hrvati iz BiH su uglavnom apstinirali, a tek je u drugom krugu relevantan dio njih izašao na izbore i glasovao za nju kao HDZ-ovu kandidatkinju. Apstinencija glasača u BiH ne bi spriječila njenu vrlo tijesnu pobjedu nad Josipovićem, ali da su se glasači u BiH odlučili poduprijeti Josipovića, ona bi bila poražena.

Prvi veliki prijepor u njenom mandatu bilo je uklanjanje biste Josipa Broza Tita iz Ureda Predsjednice. Iako je cijeli proces proveden civilizirano, bez ikakve „ikonoklastike“, a bista je premještena u muzej u Kumrovcu, ni partizanska povijest njene obitelji nije Predsjednicu spasila od atributa „povijesne revizionistice“ i zamalo afirmatorice fašizma.

Ona je, međutim, napravila samo ono što je demokratski standard u Europi danas – iz službenih prostora, koji imaju političku odrednicu, maknula je lik političkog aktera s nedvojbenim zaslugama, ali i teretom autoritarnog vladara i šefa režima koji je kršio temeljna ljudska prava.

Koncept Baltik-Jadran

U svom inauguracijskom govoru naglašavala je dva aspekta – afirmaciju činjenice da je Hrvatska punopravna članica EU, pa da tome mora prilagoditi svoju vanjsku politiku i zagovor uspostavljanja političkog jedinstva oko ostvarivanja novih nacionalnih političkih ciljeva.

Vlada Zorana Milanovića doista nije znala iskoristiti promjenu, koja se dogodila 1. srpnja 2013. godine kad je Hrvatska postala punopravnom članicom EU, nije definirala svoje prioritete za zajedničkim stolom u Bruxellesu, a nije niti počela razvijati mrežu savezništava unutar Europske unije.

Predsjednica je vrlo brzo, odmah na početku mandata, počela mijenjati tu sliku. Kao osnovu svoje europske politike definirala je koncept suradnje na vertikali Baltik-Jadran, kao novoj osi „sjever-jug“ unutar EU i za to dobila iznenađujuće veliku potporu i unutar Unije i od ključnoga „euroatlantskog saveznika“ – Sjedinjenih Država.

Riječ je o projektu geopolitičke, ekonomske, infrastrukturne i energetske suradnje baltičkih republika, Srednje Europe i Jadranskog bazena, koji bi mogao biti ključ politike stabilnosti EU i njene zaštite pred izazovima koji dolaze od Putinove Rusije, i to u sigurnosnom, a i u energetskom aspektu.

Prva godina predsjedničina mandata u unutarnjoj je politici bila obilježena radikalizacijom političkih odnosa. U izbornoj noći nakon prvog kruga izbora, krilaticom „ili mi – ili oni“, Zoran Milanović definirao je politiku SDP-a, koja se još uvijek provodi.

Ovaj binarni eliminatorni model funkcionirao je tijekom cijele predizborne kampanje i privremeno nestao samo u vrijeme dok su se HDZ i SDP borili za to tko će od njih s Mostom formirati parlamentarnu većinu, a nakon određivanja mandatara dodatno se zaoštrio. Milanović je tvorac modela, ali ga je prihvatio i HDZ.

Otuda i sve veća distanca Predsjednice prema svojoj bivšoj stranci. Ona očito misli da je HDZ mogao voditi drukčiju politiku, osloniti se na one koji ne žele duboku društvenu podjelu i njima se obraćati, a glasačima desnice poslati poruku kakvu im je ona poslala – ionako nemate za koga drugog glasati, nego za mene kao kandidatkinju desnoga centra, jer inače bacate svoj glas i pomažete lijevoj radikalizaciji.

Manje blagotvoran utjecaj na unutarnju politiku

Predsjednica i dalje više naklonosti uživa u međunarodnim nego u domaćim medijima, a cijelo vrijeme mandata žrtva je permanentnog vrijeđanja od strane Zorana Milanovića i njegovih sljedbenika. Za razliku od HDZ-a, ona ne ulazi u sukobe i jednostavno se ne obazire na uvrede. 

Nije se nikad koristila mogućnostima opstruiranja bivše Vlade. Na primjer, potpisala je imenovanja svih ambasadora koje je Vlada dogovorila s prethodnim Predsjednikom, ali ovaj nije potpisao vjerodajnice. Bez problema je pristajala na imenovanja koja je predlagala diplomatska komisija unutar Ministarstva vanjskih poslova.

Unatoč tome bila je izložena napadima i bivše ministrice vanjskih poslova, Vesne Pusić, a Vlada je bez predsjedničine suglasnosti Vesnu Pusić nominirala za kandidatkinju za Generalnog sekretara UN-a. Taj je prijedlog formalno bio upućen kad je vlada već bila „tehnička“ i kad je bilo jasno da se dotadašnja vladajuća koalicija neće održati na vlasti.

Unatoč medijskoj nenaklonjenosti Predsjednici, javnost je s njom još  u svojevrsnom medenom mjesecu. Na kraju prve godine mandata, prema istraživanjima javnog mnijenja, javnost joj daje ocjenu 3,47, a u jednakom razdoblju prije pet godina predsjednika Josipovića, koji je bio miljenik medija, ocjenjivala je s 4.

Na vanjskopolitičkom planu Josipović ni nakon cijelog mandata nije ostavio neki vidljiv trag, a već nakon prve godine utjecaj Predsjednice vrlo je prepoznatljiv.

Njen utjecaj na unutarnju politiku, međutim, nije bio tako blagotvoran. Teško je „preživjela“ neprijateljsku kohabitaciju s Milanovićevom vladom, a čini se da ne treba očekivati niti „medeni mjesec“ s novom administracijom.

Iako su ona i novi premijer Orešković javno objavili kako usklađuju politike i da su saveznici, napetosti su se iskazale već kad je Predsjednica zatražila razrješenje Milanovićevih odabranika, koji su vodili tajne službe, i po svemu sudeći ih instrumentalizirali u osobnu korist bivšeg premijera, a Orešković odlaže supotpisivanje tog razrješenja.

Ono, naime, može stupiti na snagu tek kad ga potpišu i Predsjednica i Premijer.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera